Bio je to vruć ljetni dan u Brnu, taj 26. kolovoz 1992. Termometar je pokazivao više od 32 stupnja Celzijeva. U vrtu glasovite vile Tugendhat, koja slovi kao jedna od ključnih građevina moderne arhitekture u Europi, u hladu stare platane i uz čašu osvježavajuće mineralne vode sjedili su premijeri Češke i Slovačke, Vaclav Klaus i Vladimir Mečiar (na naslovnoj fotografiji), i dogovarali modalitete mirnog razdruživanja tada još zajedničke države Čehoslovačke.

Navečer tog dana njih su dvojica izašli pred novinare i objavili da će od 1. siječnja 1993. Češka i Slovačka biti dvije samostalne države. „Iako su mnogi emocionalno vezani za sadašnji oblik države, realno se i odgovorno mora konstatirati da ne postoji mogućnost održavanja sadašnjeg stanja“, izjavio je tada Mečiar.

Crvena zora u Sarajevu

Tog je istog dana već od samog jutra vruće bilo i u opkoljenom Sarajevu, ali ne samo zbog ljetnog sunca. Tijekom noći s utorka na srijedu je granatirana zapaljivom municijom s položaja vojske bosanskih Srba zgrada čuvene sarajevske Vijećnice u kojoj je bila smještena Narodna i Sveučilišna biblioteka. Te srijede, 26. kolovoza, zgrada je bila potpuno u plamenu, a s njom i čitav knjižni fond. Do kraja dana od Vijećnice su ostali samo nosivi zidovi.

Za samo nekoliko sati izgorio je veliki dio kulturnog i književnog blaga jedne zemlje, više od dva milijuna knjiga i povijesnih dokumenata. No tog je dana izgorjelo i više od toga: sarajevsko Oslobođenje je nad tekst o tom „kulturocidu“ stavilo naslov „Izgorio simbol Sarajeva“. Najkasnije tog dana je i postalo jasno da će rat u BiH biti nemilosrdan, brutalan i radikalan do kraja te da je sa sarajevskom Vijećnicom u plamenu nestala i tadašnja Jugoslavija kao država. Vatrogasci koji su pokušali ugasiti požar, jednako kao i dobrovoljci koji su iz goruće zgrade pokušali spasiti što više knjiga, bili su pod stalnom vatrom snajperista.

Istog dana je u Londonu premijer John Major otvorio međunarodnu konferenciju o Jugoslaviji. Najvažniji rezultat skupa je bio zahtjev da se odmah obustave sve oružane borbe u Bosni i Hercegovini.

Nove države na ruševinama monarhije

Čehoslovačka i Jugoslavija, dvije zemlje koje su u ljeto 1992. na tako različite načine označile svoj put u ropotarnicu povijesti, nastale su na gotovo istovjetan način 1918. – na ruševinama Austro-Ugarskog carstva nakon Prvog svjetskog rata. Cilj je bio ujedinjenje različitih, ali po mnogo čemu bliskih većinskih naroda i brojnih nacionalnih manjina u jednu jedinstvenu neovisnu državu.

Češka je kao zemlja razvijene industrije i velike kulturne tradicije već unutar Austro-Ugarske imala istaknutu poziciju, Prag je uz Beč i Budimpeštu slovio kao treći glavni grad Monarhije. Tijekom 19. stoljeća u Češkoj jača nacionalna svijest i uskoro se pojavljuju politički zahtijevi za većim stupnjem autonomije. Kada je početkom 1918. postalo jasno da Austro-Ugarska kao država poraz u Prvom svjetskom ratu neće preživjeti, Tomašu Masaryku i Edvardu Benešu, predvodnicima češkog nacionalnog pokreta, rastu ambicije i oni traže punu neovisnost. S predstavnicima slovačkog nacionalnog pokreta, koji također teže samostalnosti nakon što je Slovačka tisuću godina bila pod mađarskom vlašću, dogovaraju se o stvaranju zajedničke češko-slovačke države.

Još prije službenog okončanja rata Čehoslovačka Republika proglašava neovisnost s Masarykom kao prvim predsjednikom. No ta zajednička država nije nacionalno monolitna: od oko 14 milijuna stanovnika je sedam milijuna Čeha, 2,5 milijuna Slovaka i više od tri milijuna Nijemaca. Uz to su u zemlji i brojčano velike nacionalne manjine Mađara, Ukrajinaca i Poljaka.

Slovačka težnja za samostalnom državom

No, iako je od samog početka ideološki bilo proklamirano formiranje jedinstvene čehoslovačke nacije, a manjinama su obećana zasebna prava, ni jedno niti drugo u novonastaloj državi nije uistinu zaživjelo. Tijekom čitave povijesti zajedničke države osjećala se dominacija brojčano, ekonomski i kulturno nadmoćnih Čeha.

Nakon pada Berlinskog zida i tzv, „Baršunaste revolucije“ 1989. naročito u Slovačkoj dolazi do sve glasnijih zahtijeva za izlaskom iz zajedničke i uspostavom samostalne države, prvi put nakon 11. stoljeća, kada je zemlja pripojena tadašnjem Mađarskom kraljevstvu. Nakon parlamentarnih izbora u lipnju 1992. formirana je samo još prijelazna zajednička vlada, a Klaus i Mečiar su započeli seriju pregovora o mirnom razlazu.

Razaranje umjesto razlaza

Jugoslavenska je priča, iako na sličan način započeta, dobila sasvim drugi tijek. I tu je u temelju bila ideja objedinjavanja srodnih naroda i njihovih povijesno uspostavljenih teritorija u jednu zajedničku državu. I tu su se pod jednim krovom našli narodi koji su u tom trenutku imali vlastitu državu poput Srba kao i oni koji to iskustvo ili nikada nisu imali ili su ga već odavno zaboravili poput Slovenaca i Hrvata. Istovremeno se i u toj asimetričnoj konstrukciji proklamirala ravnopravnost konstitucijskih naroda i zaštita prava nacionalnih manjina.

No, ni u toj tvorevini, bez obzira na transformaciju od kraljevine do socijalističke republike tijekom burne zajedničke prošlosti, sve do kraja se nisu svi u jednakoj mjeri osjećali ravnopravnima. A ni izgradnja jedne jugoslavenske nacije podupirana ideologijom bratstva i jedinstva na kraju nije urodila plodom: u trenutku izbijanja konstitutivne krize zemlja se najprije politički raspala na izvorne etničke grupe, a potom se „mačem i ognjem“ počeo prekrajati teritorij kako bi ga se prilagodilo ponovo oživljenim i međusobno suprotstavljenim nacionalnim mitovima.

Dva puta

Ishod je poznat. Kada su navečer 26. kolovoza 1992., nakon razgovora u parku vile Tugendhat, Vaclav Klaus i Vladimir Mečiar izašli pred novinare kako bi objavili dogovor o datumu razjedinjenja, češki je premijer rekao: „Ako planirani proces prođe mirno i bez trzavica, uvjeren sam da ćemo sa Slovačkom dugotrajno imati bolje odnose no što je to sada moguće.“ Ta se najava ostvarila. Politički, privredni i kulturni odnosi dviju država vrlo su bliski i po mnogo čemu uzorni, a u međuvremenu obje zemlje na televiziji zajedno biraju i svoje pjevačke super-zvijezde.

Jugoslavija se, s druge strane, raspala u krvi i plamenu, sa stotinama tisuća mrtvih, milijunima izbjeglica i orgomnim razaranjima. A Bosna i Hrcegovina je i više od 20 godina nakon rata siromašna, nefunkcionalna i duboko podijeljena država. Sarajevska Vijećnica je u međuvremenu obnovljena, ali u plamenu rata izgorjele knjige su nestale zauvijek.

(Zoran Arbutina, Deutsche Welle)