Skip to main content

PAVLE RADIĆ: Škola opsenarstva

Autonomija 10. мар 2014.
4 min čitanja

Drobi. Melji. Zavlači. Ako je u emisiji više učesnika, nadgornjavaj se u larmi. Ako nastupaš sam, voditeljima emisije nameći svoju priču. Odgovaraj na nepostavljena pitanja. Ako nemaš prikladan odgovor na postavljena, okolišaj. Neprijatne činjenice relativizuj i dovodi u nejasan kontekst. Povezuj ih sa „objektivnim okolnostima na koje se nije moglo uticati“. Ili ih smeštaj u kontekst spoljnih faktora. Globalnih, to ostavlja utisak širokih vidika. Još bolje, ako možeš, povezuj ih sa političkim protivnicima. Laži i maži. Zavodi i obmanjuj. Slobodno, jer ovde malo ko šta pamti i malo ko političare drži za reč. Ne boj se kritičke javnosti. Tako šta ovde skoro da i ne postoji. Ne zaziri od dobre pripremljenosti novinara i urednika, od njihovog profesionalnog samopouzdanja i visprenosti. To je na ovdašnjim medijima, hvala bogu i kontroli, retkost. Ako si na vlasti, ili tvoja partija ima šansu da dođe do vlasti, slobodno računaj sa njihovom autocenzurom. I komformističkim šlihtovanjem. Retko ćeš pogrešiti. Novinari i urednici većinom se ponašaju kao silom prilika nužna tehnička lica. Retko kao kritičke oči i uši javnosti, kao nepotkupljivi branioci javnog interesa. Uz retke izuzetke. Među građanima kojima se obraćaš, malo je onih koji pamte i upoređuju obećanja sa ostvarenjima, koji smatraju da je politika odgovorno bavljenje javnim poslovima za šta se moraju polagati računi, koji smatraju da u politici nema mesta smutljivcima i lopurdama. Zato na njih ne obraćaj veliku pažnju. Takvi su ionako u svojim sredinama izloženi podozrenju. Iskaču iz konteksta svetine. Svetina voli hleba i igara, voli opsenare.

Što si veći opsenar, bićeš poštovaniji.

Eto recepta uspešnih predizbornih TV nastupa političara u Srbiji. Retki su izuzeci. Nije to isključivo krivica političara. Krivica je njihova koliko i ostalih partnera u javnom životu, medija informisanja i građana. Javnosti. To je simbioza društva.

Evo paradigmatičnog primera predizbornog presipanja iz šupljeg u prazno. Uz takoreći novinarsko sasluženje.

„Kažiprst“, TV B92. 7. mart. Političar uz skute Vučića (Siniša Mali, savetnik za ekonomska pitanja) pola sata priča o onom šta ga novinarka (Tanja Aleksić) i ne pita. Kao da su se pre emisije dogovorili šta da ga pita, a šta da ne pita. Elementarno pravilo ozbiljnih novinara je da pred gledaocima proveri verodostojnost sagovornika. Pogotovo političara. Za to nema boljeg načina od upoređivanja onog što je političar javno tvrdio, obećavao, i onog što je od obećanog ostvareno. Postoji medijska arhiva, postoje snimci izjava. Samo koji mesec ranije (prošlog oktobra) Mali je pričao bajke o „Er Srbiji“. O broju novih aviona koji su uveliko trebali da špartaju nebom, o stotinama miliona evra kao doprinosa „Er Srbije“ budžetu Srbije u ovoj godini, o hiljadama novozaposlenih u novoj aviokompaniji. Mali je o „Er Srbiji“ bio je gorljiv kao sada o „Beogradu na vodi“. Ali u emisiji ni jednog pitanja novinarke o „Er Srbiji“. Koliko juče SNS je, sa vladajućim koalicionim partnerima, slavodobitno obznanila početak radova na „Južnom toku“, teatralnim zavarivanjem cevi u polju kraj Šajkaša. Tom prilikom govorilo se o milijardama evra vrednom projektu, koji će što direktno, što indirektno, zaposliti desetine hiljada radnika. Koji će Srbiju uzdići u regionalnog energetskog i ekonomskog lidera. Ni jednog pitanja Malom šta se trenutno radi na „Južnom toku“. Kao ni o fantazmima stranačkog mu kolege ministra Baćevića, o deset hiljada milijardi dolara kineskih investicija namenjenih regionu, prvenstveno Srbiji. Ni o kanalu Dunav-Morava-Vardar-Solun, kojima će ministar ako nastavi ministrovati, ne samo spojiti Baltičko i Egejsko more, nego ako treba promeniti i tok navedenih reka. Ni jednog pitanja o drugim prethodnim obećanjima vladajuće garniture. Novinarka prepustila Malom da priča o „Beogradu na vodi“. Tra-la-la-la… Kule u vazduhu. Stekao se utisak da novinarka ne zna ni šta bi pitala u vezi najnovijeg grand projekta. Ni reči o urbanističkom, proceduralno-zakonskom, socijalnom, antropološkom, demografskom kontekstu razvoja grada. Neko je negde, kao u video igrama, napravio imaginarnu vizuru apstraktne gradske konfiguracije i preko noći je ovde pretstavio kao radikalan preobražaj grada, kao njegov prelazak iz predistorije u istoriju. Imaginarni urbani hibrid bi da se bez ikakvih širih razmatranja brzopleto nakalemi Beogradu. U emisiji ni reči sa olakim igranjem identitetom starog grada. Tek nekoliko natuknica o početku uklanjanja šina na predviđenoj lokaciji. Predizborno glumatanje poput onog, kad je pred početak zadnjih ratova Dragutin Zelenović u valjda Novoj Pazovi svečano otvorao radove na „Brzim prugama Srbije“. Na sporednom koloseku zapuštene stanice namestili jedan opran vagon, očupali korov oko šina, željezničari obukli nove uniforme. Došle probrane novinarske ekipe. Zelenović pred kamerom objasnio značaj strateškog poduhvata i širinu vizija „predsednika Miloševića“. Pa razlaz. Onaj ko danas putuje vozom zna kako je grandiozan projekat „predsednika Miloševića“ završio. U emisiji TV B92 ni jednog pitanja o uslovima dobijanja samo jedne, a ne tri milijarde dolara od Emirata, iako je državni budžet predvidio tri milijarde. Ni jednog pitanja zašto su ugovori sa Emiratima tajni, zašto građani ne treba da znaju uslove aranžmana sa dugoročnim posledicama po sve građane. Na žalost, na dostupnosti javnosti tih dokumenata ne insistiraju ni Poverenik za informacije od javnog značaja Rodoljub Šabić, ni Agencija i Savet za borbu protiv korupcije. Kao da su svi fascinirani propagandom o kulama u vazduhu. I njezinim spiritus movensom.

Političar Siniša Mali, novinarka Tanja Aleksić i TV B92 nisu nikakav izuzetak. Samo su paradigmatičan primer odnosa političara, medija i javnosti u Srbiji. Mogli smo spomenuti recimo Mlađana Dinkića i njegovo zalaganje za veću potrošnju i veće investicije. U Srbiji u kojoj je sirotinje sve više, gde se raspada socijalna zaštita, gde raste potreba za narodnim kuhinjama a i za postojeće nema sredstava da rade. Dinkić kao da u nekoj faveli gladnoj sirotinji savetuje da više troše, da više grade i investiraju. Svojevremeno je Marija Antoaneta poručivala gladnim sankilotima da ako nema hleba, nek jedu kolače.

Jedno pitanje za čitaoce. Da li su cevi koje su nedavno zavarivane na kukuruzištu kod Šajkaša još na svom mestu? Ili su ih odneli „sakupljači sekundarnih sirovina“, koji masovno nose železničke šine, skretnice, delove trafostanica, kablove…?

(Autonomija)