Sedmi ambasador Sjedinjenih Američkih Država u Bosni i Hercegovini bio je suzdržan u prvom nastupu pred ovdašnjom javnošću, ukazujući na osnove politike Washingtona spram bh. zbilje. Patrick Moon privrženost bh. državi je ilustrovao najavom otvaranja nove zgrade američke ambasade u Sarajevu, kao osme po veličini u Evropi.

Moon je istakao da su SAD „petnaest godina predane suverenoj, stabilnoj, mirnoj i prosperitetnoj BiH“. Ali deceniju i po od potpisivanja Mirovnog sporazuma u Daytonu, BiH nije ni suverena, ni stabilna, ni prosperitetna.

Novi američki ambasador potvrdio je da ostaje dejtonski koncept uređenja BiH, koji treba korigovati u oblasti ljudskih prava i po osnovu zahtjeva u vezi sa članstvom u Evropskoj uniji. Moon je ponovio da je odgovornost za to na domaćim akterima, a da će SAD nastojati biti od pomoći u tom poslu. Sve u svemu, ništa novo.

Moon je donošenje zakona o državnoj imovini u Narodnoj skupštini Republike Srpske ocijenio jednostranim i potkopavajućim aktom. Ambasador nije tražio sankcije kao što to nije učinilo ni Vijeće za provedbu mira, koje je osudilo taj čin, uz ponovni izuzetak Rusije. Moon je samo ukazao da se time odgađa ispunjenje uslova za ukidanje OHR-a.

Visoki predstavnik Valentin Inzko je reagovao slično, nazivajući ponašanje vlasti u RS-u kontradiktornim jer ometaju donošenje odluke o državnoj imovini na nivou BiH, a i istodobno traži ukidanje OHR-a, za što je imovinsko pitanje jedan od uslova. Ništa tu kontradiktorno nema. Premijer RS-a Milorad Dodik hoće bezuslovno ukidanje OHR-a, a njegov ostanak mu, u krajnjem, i koristi. OHR je izvršio političku samokastraciju po nalogu osnivača, autoritet te institucije sveden je na puki verbalizam koji više niko ne uzima za ozbiljno. Napuštajući korišćenje bonskih ovlašćenja, OHR je odsutao od djelotvorne zaštite temelja Dejtonskog sporazuma (neupitnosti bh. države, očuvanja mira i onemogućavanja ratnih pretenzija) i time je faktički zaštitnik politike razaranja BiH koju oličava Dodik.

Uzurpiranje bh. imovine od entitetskog zakonodavca nastavak je nastojanja da se RS učini državom. Međunarodni autoriteti su dozvolili da se stanje u BiH ne samo vrati iz briselske u dejtonsku fazu već i u preddejtonske političke relacije, u kojima dominantnu ulogu ima velikosrpsko oblikovanje BiH.

Na takvu politiku nema ni odgovarajućeg unutrašnjeg odgovora. Šta imamo od toga što je Haris Silajdžić priznao da je zaljubljen u BiH? Izborna maštovitost dovela je Stranku za BiH i do odluke da napiše pismo svom lideru Harisu Silajdžiću da, kao predsjedavajući Predsjedništva BiH, sazove vanrednu sjednicu kolektivnog šefa države „s ciljem razmatranja alarmantne eskalacije ataka na ustavni poredak, suverenitet i teritorijalni integritet BiH, te dužnosnika RS-a na povratničku populaciju“. Ta alarmantna eskalacija u narastanju je već petu godinu, a eto sjetiše je se u SBiH, u tom pismu sebi, tri sedmice pred izbore.

Bez obzira na to kako se deklarisali spram datosti i budućnosti BiH, većini političara odgovara dejtonska BiH s jasnom entitetskom i nacionalnom podjelom kao osnovom za neometanu stranačku dominaciju i održavanje njihove parazitske vlasti. To omogućava nastavak manipulacije građanima daljom eksploatacijom ratne tragedije kao bazom političke retorike. Ta konstelacija omogućava da vladajući političari sebe maksimalno nagrađuju za minimalan rad i učinak, bez obzira na ekonomsko-socijalno stanje većine građana. Lohotan pravni sistem omogućava održavanje korupcionaštva kao osnove vladanja.

Problem nije samo ustavno uređenje već, više od toga, nepostojanje organizovane većinske političke volje za ostvarenje demokratske bh. države evroatlantske orijentacije. Dvadeset godina od prvih višestranačkih izbora, osamnaest godina od referenduma za nezavisnost, petnaest godina od potpisivanja Mirovnog sporazuma – nije stasala politička snaga koja bi BiH učinila samosvojnom i međunarodno odgovornom državom.

Više nego ubjedljiva većina građana je za bh. državu, EU, pa i NATO. Na putu toj volji nisu samo unutrašnji i vanjski neprijatelji, nego stranke što se dnevno zaklinju u BiH. Zašto bi neko s vana više htio bh. državu ako za to ne postoji unutrašnja potvrda?

Nužna je ujedinjena politička masa koja će razoritelje BiH satjerati u ćošak i stati spram međunarodnih autoriteta kao legitiman demokratski partner u odlučivanju o budućnosti Bosne i Hercegovine.

(Oslobođenje)