Skip to main content

PAVLE RADIĆ: Iskušenja miholjskog leta

Pavle Radić 05. нов 2013.
4 min čitanja

Miholjsko leto se produžilo do u novembar. Neobično je u ove kalendarske dane šetati u laganoj odeći. Takoreći letnjoj. I dok nas ugodno jesenje vreme smiruje, možda kod nekog izaziva melanholiju, dotle nas javni život brutalno podseća na stvarnost. Na propalost sred koje živimo. Simbole propalosti nije moguće prikriti. Uočavamo ih svaki dan.
Beda licemerja
Smrti javnih ličnosti uvek izazivaju pažnju javnosti. Podsećaju nas da niko nije večan. Ni moćni, osioni, oni koji ne prežu od beščašća i nasilništva, koji misle da su večni i nedodirljivi, kao ni oni koji celi život istrajavaju u odbrani ljudskog dostojanstva. Moćnike i nasilnike za života slave ulizice, servilni tipovi uhlebljeni u hijerarhiji moći i beščašća, slavi beslovesna podanička masa. Halabuku praznoslovlja šire ulizice uz skute moćnika. Moćnike slave zbog straha, zbog pomanjkanja integriteta i dostojanstva, zbog vlastite moralne bede. Tako je svugde gde caruje kult moći i, s njim u vezi, raširen kukavičluk i podaništvo. Za one koji u takvim društvima drže do samopoštovanja, koji se groze srozavanja moralnih vrednosti i dostojanstva života u kal licemerja, koji se groze svođenja ljudi na beslovesnu masu, po potrebi na rulju, život je mučan. Uglavnom je sveden na marginu društva. Ulizice moćnika na takve upiru prstom. Takvi su objekat podozrenja i neretko brutalnih progona ne samo beskrupuloznih moćnika nego i podaničkog mentaliteta ostrvljene svetine. I besprizornike i moralne podvižnike smrt na kraju neumitno biološki poravna svođenjem na egzistencijalno ništavilo. Jer biološka smrt nije ništa drugo nego prelaz u ništavilo, kako kaže Bertrand Rasel. Iza ljudi ostaju dela o kojima vreme daje ne baš uvek pravedan sud. U podaničkim autoritarnim kulturama silnici prelaze u legendu i mitove, a moralni i razboriti ljudi brzo budu zaboravljeni. Prećutani.
Ovih dana umrli su državni službenik, novinar Aleksandar Tijanić, i nepokolebljivi borac za ljudska prava, za dostojanstvo života, advokat Srđa Popović. Pristojnost nalaže da se prema smrti svakog čoveka odnosimo sa poštovanjem. Otuda ni o jednoj ni o drugoj ličnosti, o njihovom moralnom i ljudskom liku, o profesionalnoj odgovornosti, zbog toga neće biti reči. Ipak, način kako su u javnosti tretirane i propraćene njihove takoreći paralelne smrti i sahrane, rečitije govore o tom u kakvom društvu živimo nego bilo šta drugo. Šta reći nego žalosno. Poražavajuće.
Stadionsko i izborno nasilje
U propalom društvu ni sportske priredbe više ne mogu poslužiti da se bar za trenutak pobegne u iluzije relaksacije i opuštenosti. Na Zvezdinom stadionu su za vreme utakmice sa Partizanom opet divljali huligani. Ništa novo. To je ovde uobičajena pojava, koja se sa beogradskih stadiona širi na stadione provincije. Kao što se iz Beograda šire i sve ostale „vrednosti“. Političke, kulturne, crkvene, estradne… Beograd tu kao grad nije kriv. Kriv je degenerisani nacionalistički duh, koji u njemu vlada zadnjih decenija. Logična posledica toga jeste destrukcija i nasilje. Nasilje postaje opšte mesto izgubljene generacije Srbije. Ovoga puta, inovacija divljaštva bile su zapaljene vatre na tribinama. Grozna slika koja je obišla svet. Treba li reći da se svet zgražava nad našim vandalizmom? Sreća da niko nije stradao. I to rečito govori o društvu u kojem živimo. Nije reč o sporadičnom ekscesu, nego se vandalizam ponavlja na svakoj utakmici. Domaćoj ili međunarodnoj. To govori o nemoći države i raspadnutosti društva. O društvenoj anomiji. Država i Žandarmerija, koja stalno nešto pokazuje na pokaznim vežbama, verovatno bi bili vrlo efikasni protiv „Žena u crnom“. Ili gej populacije. Protiv slabijih i nezaštićenih. Znaju se vođe navijačkih grupa i pokretane su bezbrojne prekršajne i krivične prijave. Ne samo zbog nasilja nego i zbog kriminala. I nikom ništa. Sve ostaje po starom. Političari su i dalje u upravama klubova. Zajedno sa tajkunima i ljudima sumnjivo stečenog kapitala. Ko zna ko tu sve kome služi. Sve je to vezano u mrtav čvor, sve to bazdi. Huliganske grupe se preko navijačkih vođa koriste za političko nasilje. Valjda im se zauzvrat toleriše ne samo kriminal na stadionu i oko njega nego i šamaranje igrača i razbijanje automobila, tuče i vatra na tribinama. Sve ima svoju cenu.
U severnom delu Kosovske Mitrovice huligani sa fantomkama na glavama prekinuli izbore na nekoliko izbornih mesta. Treba li pogađati jesu li su bili spontano samoorganizovani ili vešto vođeni iz senke? Kao što su bili vođeni i prilikom svojevremenog spaljivanja stranih ambasada u Beogradu, spaljivanju kontrolnih prelaza na Jarinju i Brnjaku… Kao što im se diriguje oko zastašivanja gej grupa i opstrukcije Parade ponosa. Država kapitulirala pred nasiljem, jer je ovde predugo nasilje osnovni princip vladanja. Taj princip promovisala je politika i samo ga politika može promeniti. Ne jajarluk, nego odgovorna politika. A toga ovde nema.
„Zastareo predmet“
Verovatno smo u vrhu pravosudne prakse evropskih zemalja, i šire, po broju „zastarelih predmeta“, koji se zbog zastare sudski ne procesuiraju. Prekršajna prijava Državne revizorske institucije, podnesena krajem prošle godine protiv direktora „Srbijagasa“ Dušana Bajatovića, odbačena je u Prekršajnom sudu Novog Sada zbog zastare. Sic! Zna li se koliki je procenat zastara prekršajnih i krivičnih prijava u našem navodno reformisanom i tobože nezavisnom pravosuđu? Ono, nije da direktor „Srbijagasa“ nema moćnu zaštitu u zemlji, i još više u Moskvi pred kojom metaniše naša Vlada. Zato se nedodirljivi direktor i sprda ne samo sa novinarima B92, kada mu postavljaju pitanja koja interesuju javnost, nego i sa nadređenom mu ministarkom energetike. Dok mu je takve podrške u Vladi Srbije i pogotovo u Moskvi pred kojom Vlada Srbije strepi, može mu se sve. I nije samo njegov predmet zastareo. Masa je „sastarelih predmeta“ , vezanih uglavnom za moćne i uticajne kadrove iz devedesetih godina. Ne govori li i to rečito o društvu u kojem živimo? Verovatno bi naše „nezavisno“ pravosuđe bilo vrlo ažurno prema, recimo, nekom udruženju građana koje se bori za ljudska prava. I prema drugim građanima i građanskim udruženjima gurnutim na margine društva, na koje prekorno i potkazivački upiru prstom moćnici na filistarskoj vlasti i oko nje.
Uživajte u lepim danima jeseni, dok ne krenu kiše i hladni dani. A valja i kupus staviti da se kiseli. Vreme je.
(Autonomija)