Evropa pred izborom: Ili jačanje uticaja kroz bližu saradnju evropskih zemalja, ili bekstvo u iluzije o apsolutnom nacionalnom suverenitetu

U hronologiji diplomatije 21. veka malo je izjava koje su izazvale toliko negodovanja sa tako malo reči kao što je opis Baraka Obame iz 2014. godine, kada je Rusiju nazvao „regionalnom silom“.
Politiku Vladimira Putina tada kao i danas određuje osvetoljubiva ogorčenost zbog gubitka statusa supersile koji je njegova zemlja doživela nakon Hladnog rata.
Njegov pogled na svet iskrivljen je paranoidnim uverenjem da NATO nikada nije odustao od nastojanja da dodatno ponizi Rusiju, čak ni nakon raspada SSSR-a, piše kolumnista Gardijana Rafael Ber.
Sa svog kremaljskog prestola, ruski predsednik očekuje da se prema njemu odnose kao prema velikanu svetske istorije. Teško je preceniti koliko ga je razbesnelo to što ga je Obama odbacio kao politički nevažnog igrača na svetskoj sceni.
U Donaldu Trampu Putin je pronašao spremnog saveznika koji mu pruža utehu i leči povređenu sujetu.
Američki predsednik ima površan i koristoljubiv pogled na moć. Impresioniraju ga pozlaćene palate i nasilnici naoružani do zuba.
Američka demokratija i ograničenja koja ona nameće doživljava kao prepreku dok zavidi tiranima koji ne moraju da trpe slična ograničenja.
Pošto Tramp veličinu jedne države meri prezirom njenog lidera prema manjim zemljama i njegovom sklonošću ka bogaćenju na račun države, spremno vraća Rusiju u najviši rang svetskih sila.
Upravo u tome leži značaj trojnog samita Trampa, Putina i kineskog predsednika Sija Đinpinga, koji se danas održava u Šenženu.
On Rusiji daje privid ravnopravnog položaja sa dve istinske svetske supersile. To je pobeda za Rusiju, bez obzira na to da li će biti postignut bilo kakav konkretan dogovor.
Dnevni red samita prilično je neodređen. Kinesko Ministarstvo spoljnih poslova saopštilo je da će razgovori biti usmereni na „očuvanje svetskog mira“ i „unapređenje strateške stabilnosti u odnosima velikih sila“.
Si će biti zadovoljan time što se Kina predstavlja kao organizator novog svetskog poretka.
Tramp je izjavio da očekuje da će razgovori obuhvatiti denuklearizaciju, Iran, trgovinu i „moju omiljenu temu – Ukrajinu“.
Slika trojice lidera koji određuju ravnotežu globalne moći upoređena je sa konferencijom na Jalti, održanom u februaru 1945. godine, kada su Ruzvelt, Staljin i Čerčil razrađivali planove za posleratnu Evropu.
Međutim, ta konferencija trajala je nedelju dana i na njoj su vojni saveznici odlučivali o sudbini poraženog neprijatelja.
Ovo poređenje je pre svega značajno kao izraz zabrinutosti onih koji neće biti prisutni za pregovaračkim stolom.
Za mnoge Evropljane, Jalta budi sećanja na ciničnu podelu sveta, usled koje su istočnoevropske države bile osuđene na višedecenijsko sovjetsko potčinjavanje.
U Kijevu postoji strah da će Putin iskoristiti svoj privilegovani pristup Trampu kako bi mu plasirao otrovne teorije o poreklu rata u Ukrajini i načinima njegovog okončanja – iskrivljenu priču o navodnoj provokaciji NATO-a, neodoljivoj ruskoj nadmoći i potrebi da Evropa prestane da rasipa novac i američku vojnu opremu na unapred izgubljenu stvar.
Isključivanje evropskih demokratija iz razgovora u Šenženu delimično je posledica činjenice da se oni vode na marginama samita zemalja sa izlazom na Tihi okean.
Međutim, ovaj potez otvara pitanje duboke strateške nesigurnosti Evrope.
Evropski saveznici Ukrajine insistirali su na tome da imaju pravo da učestvuju u svakom mirovnom procesu, ali još nisu uspeli da to pravo pretoče u zajednički stav, koji bi koordinisala ličnost sa značajnim diplomatskim autoritetom.
Nakon poslednje runde mirovnih pregovora u Abu Dabiju prošle nedelje, Džared Kušner, jedan od Trampovih izaslanika, izneo je umirujuću poruku da nikakav sporazum ne može biti postignut „bez Evropljana za pregovaračkim stolom“.
Nasuprot tome, glavni ruski pregovarač Vladimir Medinski optužio je Evropljane da nemaju ozbiljnu nameru da pronađu rešenje.
Evropsku delegaciju koja je doputovala u Zaliv odbacio je kao grupu „turista“ koji bi isto tako mogli da „ćaskaju u hotelskom baru“.
To je tipično provociranje iz Kremlja, ali u sebi sadrži i zrno istine.
Ukazuje na stari problem, često ilustrovan apokrifnom pričom o Henriju Kisindžeru, koji se navodno žalio da ne postoji broj telefona koji bi mogao da pozove kada želi da razgovara sa Evropom.
Danas je taj problem još izraženiji. Institucionalni i ekonomski temelji evropskog uticaja nalaze se pod pritiskom.
Tramp je u najmanju ruku neodlučan kada je reč o NATO-u. Njegova administracija vodi protekcionističku i nacionalističku politiku.
Ideologija pokreta MAGA prikazuje liberalnu i demokratsku Evropu kao civilizaciju na zalasku, koja samu sebe uništava masovnom imigracijom.
Kina na Evropu gleda kao na skup potrošača za svoje industrijske proizvode, čiji političari po pravilu daju prednost stavovima Vašingtona.
Evropska unija ima ambiciju da ostvari „stratešku autonomiju“, ali taj proces je spor i skup.
To podrazumeva prelazak sa meke moći – u kojoj se EU po ekonomskoj snazi, kao jedinstveno tržište čiji propisi postavljaju globalne standarde, nadmeće sa SAD i Kinom – na znatno čvršći oblik moći.
Evropski birači možda preziru Trampa i strahuju od Putina, ali nisu svi spremni da prihvate posledice koje bi takav odgovor podrazumevao ukoliko bi on zahtevao promenu budžetskih prioriteta i znatno veća izdvajanja za odbranu.
Veliki deo evropske politike poslednjih godina bio je obeležen pogledom uprtim u retrovizor, odnosno nostalgijom za starim svetom otvorene trgovine, poštovanja međunarodnog prava i Bele kuće koja ne bi pomagala Kremlju u osvajanju tuđih teritorija zarad imperijalnih ambicija.
Međutim, sve je prisutnije shvatanje da budućnost Evrope ne može biti nalik njenoj nedavnoj prošlosti.
Velika Britanija je deo te priče, a Endi Bernam je razumeo njene posledice. U govoru održanom u ponedeljak, premijer je proširio kritiku Bregzita sa ekonomskog na geopolitički teren.
Bregzit je, kako je rekao, bio „prva domina koja je pala“ u procesu globalne fragmentacije. Doveo je do raskola među evropskim saveznicima, što je bilo „upravo ono što su naši neprijatelji želeli“.
Bernamov osvrt na cenu Bregzita izraženu kroz izgubljenu trgovinu bio je dovoljno poznat, ali je argument podigao na viši nivo ukazavši na to da je povlačenje Velike Britanije iz samog vrha evropskog odlučivanja koštalo zemlju moći i uticaja u svetu.
To je nešto što zagovornici trajnog Bregzita ne mogu da shvate.
Dok Bernam sve otvorenije istupa kao proevropski političar, nekadašnja mašinerija za širenje evroskeptičnih mitova ponovo se pokreće.
Novine objavljuju slabo utemeljene priče o troškovima ponovnog usklađivanja sa pravilima Brisela i hipotetičkom prilivu migranata.
Veterani kampanje za izlazak iz EU pripremaju se za još jednu sumornu političku predstavu oko totema iz 2016. godine. Međutim, ta priča je odavno izgubila kredibilitet, istrošena pod pritiskom decenije međunarodnih kriza.
Britanija je regionalna sila koja je potcenila dodatnu snagu i uticaj koje joj je donosilo članstvo u Evropskoj uniji.
Prednosti pripadnosti tom klubu bile su toliko velike da su evroskeptici stekli utisak da Britanija ima status velike sile i da može samostalno da nastavi tim putem. I dalje se drže te zablude.
Kemi Badenok je pisala o tome da Britanija poseduje „skrivene potencijale velike sile“. Međutim, ona nema objašnjenje kako bi ti uspavani potencijali mogli da se probude u svetu podeljenom na velike kontinentalne blokove.
Bernamov plan je daleko od preciznog, ali je važno to što polazi od činjenica – Britanija je evropska zemlja; Evropa će biti bezbednija i bogatija ako udruži svoje resurse; Velika Britanija ne bi smela da želi da ostane na margini.
Samit na kojem Si Đinping, Vladimir Putin i Donald Tramp pretenduju da odlučuju o sudbini sveta možda neće doneti mnogo konkretnih sporazuma, ali ipak predstavlja upozorenje evropskim demokratijama. I svojevrsni izbor.
Jedna mogućnost je jačanje uticaja kroz bližu saradnju evropskih zemalja. Druga je bekstvo u iluzije o apsolutnom nacionalnom suverenitetu i povratku nekadašnje istorijske veličine.
Jedan od tih puteva omogućava Evropi da u 21. veku izgradi veću autonomiju, bezbednost i prosperitet. Drugi vodi ka gorkom samoporažavanju, po uzoru na Bregzit.
(Danas/foto: Beta/AP)

STUPS: Provetravanje