"Pobedili su i režim i opoziciju, kao i dežurne smatrače, cepidlake i mrsomude, odnosno cinizam i apatiju. Odagnali strah i vratili nadu. Bili su realni – i zahtevali nemoguće"

Stotinu mu kosmičkih pravdi, jedna galaksija je dobila ime po studentima Srbije. Nakon otkrića sedamnaest novih galaksija u dubokom svemiru, ugledni svetski astrofizičar Darko Donevski je jednu od njih nazvao „SL3“. Ona je „dugo bila nevidljiva zbog gasa i prašine“, a „krije izuzetan sjaj“ i „sijaće još tri milijarde godina“, veštim rečima samog Donevskog.
Zatim, najznačajniji naučni časopis na našoj planeti, čuveni „Science“, objavio je tekst o tome da je „Srbija izabrala najpametniji parlament na svetu“. Jer zaista, lista narodnih poslanika sa najmanje 130 (ili 52 odsto) doktora nauka jeste čudo neviđeno u svetskoj istoriji. I da, trebaće nam čudo i da promenimo sve ono što valja promeniti. Ali upravo naučnici su ljudi koji su svoje živote posvetili znanju, pomeranju granica i rešavanju najtežih problema. Famozna poštena inteligencija je stigla.
A ugledni svetski časopis o međunarodnim odnosima „Foreign Policy“ istakao je da studenti Srbije zaslužuju Nobelovu nagradu za mir.
Jer, u pitanju je prvi studentski pokret u istoriji sveta koji je pobedio na izborima i preuzeo vlast. Pametno, kreativno i dobro organizovano, i bez nasilja, puča ili građanskog rata, svrgnuo populističkog i korumpiranog autokratu. I, valjda ubrzo, i ceo monstruozni partijski, klijentelistički i kriminalni sistem batinaša, kapuljaša, ucenjivača, kupljenih i fantomskih glasača, jezivih propagandista, i najobičnijih poltrona i lopuža koji se već raspada uživo pred našim očima. S tim u vezi, Veljko Lalić je u „Nedeljniku“ ispravno napisao sledeće: „Sve sam mogao da zamislim, ali da će Srbija da bude prva u svetu, i to u – demokratiji, nisam. Za ovako malu zemlju, da pokrene ovakvu veliku stvar, to je čudo“.
A Zoran Panović je sjajno primetio da izbori od 25. oktobra više liče na izbore iz 1990, nego na one iz 2000. godine. Naime, glasalo se o tome da li je društvo u Srbiji za višepartijski sistem i vaskoliki pluralizam, ili za autokratiju i vladavinu jednog čoveka. I to kako se glasalo, masovno i narajcano! Pa npr. sada pripadnici zločinačke SPS nisu u parlamentu po prvi put ikada.
Još uvek ne kapiramo dalekosežnost i istoričnost promena koje su napravili studenti Srbije. Bilo je i ostalo hrabrih pokušaja, od kultnih Berklija 1964. i Pariza i Praga 1968, preko Bangladeša, Indonezije, Nepala i Madagaskara (2024-2025), do aktuelnih pokreta „bubašvaba“ i „flamingosa“ u Indiji i Albaniji. Ali, ceo svet je danas u čudu zbog ovoga što su uradili studenti u našoj Republici kao zemlji na nivou najokorelijih belosvetskih autokratija.
Održali su i predavanje i vežbe o tome šta je demokratija u pravom smislu te reči, i šta mogu da urade kada se udruže mladost, znanje i upornost. Dakle, blokade i plenumi, pa jasni zahtevi, tvrda organizacija, i moćni simbolički činovi. Pa onda protesti širom zemlje i motivisanje građana da se samoorganizuju. A oni sami su bili obišli i najudaljenije selo, i prepešačili zemlju uzduž i popreko po kiši, snegu i najvećem suncu. Tako su pobedili i režim i opoziciju, kao i dežurne smatrače, cepidlake i mrsomude, odnosno cinizam i apatiju. Odagnali strah i vratili nadu. Bili su realni – i zahtevali nemoguće. A nešto nemoguće su upravo i napravili.
Ne zaboravimo nikada ni kako je počelo. U mom rodnom Novom Sadu, šesnaest ljudi je ubijeno zbog sistemske korupcije i očiglednog javašluka. Duge dve godine kasnije, imamo nula kažnjenih i odgovornih za to, što je skoro sve što treba da znamo o odlazećem režimu. Dok prvi zahtev studenata uopšte nije bio smena vlasti, već jedino objavljivanje dokumentacije o tome ko je tu nakaradnu rekonstrukciju novosadske nadstrešnice dogovarao, nadzirao i ugrađivački naplatio. I odgovornost za nasilje nad studentima koji su mirno obeležavali tragediju, te odbacivanje krivičnih prijava protiv uhapšenih i privedenih studenata u protestu. Znači, da institucije rade svoj posao i da zakon važi za sve.
Tek kada ovo nije ispalo moguće – jer privatno-mafijaška država zarobljenih institucija – njihovi zahtevi su postali politički. I, ubrzo su smenili i vladu, parlament i predsednika, a na izborima osvojili 2.350.000 glasova i natpolovičnu većinu, što nakon 2000. godine nikome nije pošlo za rukom. I to kako? Tvrdom kontrolom i mobilnim timovima oko baš svakog, pa i najmaleckijeg biračkog mesta po šumama i gorama naše zemlje studentske.
A ne zaboravimo ni šta je sve koruptivno i kriminalno bilo. Od Beograda na vodi do Ekspa, preko Jovanjice, Krušika, Doljevca, Banjske, Konjuha, Generalštaba, EPS-a i PKB-a, Jadra i Bora, helikoptera, zvučnog topa i Ćacilenda. Pa Telekoma i Milenijum tima, Al Dahre i Linglonga, te Jutke, Palme i vrtića u Pećincima, sve do Oskara i Čvarka u Skaj prepiskama. Brutalnog nasilja u Valjevu i Novom Sadu, pandurskih upada na univerzitete, otpuštenih uzbunjivača, tužilaca, policajaca, novinara i profesora. Prisluškivanja, pritisaka, ucena, kupovina glasova, dovoženja autobusima i ponižavanja sirotinje.
Predstavnici vlasti govorili su da policija studente može i da ubije, i da će studenti sa fakulteta kući dolaziti u kovčezima. Setimo se i studenta u bukagijama na sahrani oca, ili vređanja oca stadalog sina u namenskoj u Lučanima. Decu su nazivali ustašama. Za neke stvari, ni revolucionarna pravda nije dovoljna. Ne zaboravimo ni hrabrost i žrtvu Đokića, Jovanović, Kleut, Mihića, Gruhonjića i nebrojenih ostalih iz akademske zajednice. A velika je šteta jer Koraks, Teofil, Ramač, Borka i drugi više nisu sa nama da proslavimo.
Dakle, ne smemo da zaboravimo ni kakvi smo bili, ni šta sve možemo zajedno. S druge strane, studenti Srbije i njihova lista trenutno nemaju nijednu polugu moći u državi. Pa ipak, od „Uništiću vas u celom svetu“ smo krajnje brzo stigli do „Ja nisam ništa potpisivao“, zar ne? I već se (kvarno) povlače i beže upravnici „naših“ medijskih javnih servisa RTS-a i RTV-a, egzemplarno hapse Radivoje, Kričak i Macura, vraćaju avioni sa Vulinom, Popovićem i Bajatovićem, te upada u PIO fond i ALTA banku kao vrhove ledenog brega našeg raspojasanog kriminala i korupcije.
Dođavola, uhapsilo je i direktora državne meteorologije zbog krađe i pranja čak 650.000 novca u evrima. Smenjena je čak i direktorka Centra za promociju nauke, dok saradnici odurnog Centra za društvenu stabilnost volšebno nestaju sa mreže. Rečima Igora Mihaljevića, sledi period u kojem „gde god da zagrebemo, isplivavaju čemer, mulj, pohlepa i otimačina imovine svih nas“ jer „zbilja postoje dve Srbije, ali se delimo na lopove i pokradene“.
Na kraju, poenta sintagme „Gutenbergova galaksija“ iz istoimene knjige Maršala Makluana (1962) jeste u tome da je pronalazak štamparske prese proizveo čitavu novu civilizacijsku epohu. Ne radi se samo o tome da je štampa omogućila brže umnožavanje knjiga, već da je promenila način na koji ljudi opažaju svet, organizuju znanje, komuniciraju, i razumeju sebe i društvo. Zvuči poznato? Iz ove transformacije proizilazi i Makluanova čuvena sintagma „globalno selo“ – povezivanje međusobno udaljenih ljudi u zajednicu koja komunicira.
I zato, student u svakom globalnom selu! Jer ova i ovakva studentska pobeda i revolucija takođe su događaj koji je odistinski epohalan. Istorijski, sociološki, politikološki, pa i antropološki i biološki. Studenti naše Republike rizikovali su svoje zdravlje, slobodu i egzistenciju ili gole živote da bi društvo i državu oslobodili od autokratske vlasti.
A protiv sebe su imali policiju, tužilaštvo, televizije sa nacionalnom frekvencijom, huligane, mafiju i crkvu. Pa su oči sveta zato toliko uperene u nas, ako već ne „izvozimo“ studentsku i građansku revoluciju u jednu Francusku. S tim u vezi, ključni slogan studentskih protesta 1996-97. godine glasio je: „Beograd je svet“. U kontekstu sankcija, embarga i vaskolike izolacije, bio je to generacijski krik ili vapaj da jesmo i želimo da budemo deo sveta. A danas? Pobunjena omladina planete komotno može da istakne slogan: „Svet je Beograd“ (i moj Novi Sad). I zbog čega valja osećati golemi ponos. Vaistinu studentska galaksija.
(Danas, foto: Autonomija)

STUPS: Tik-tak