Petak popodne oko 6 sati, vrijeme toplo bez, za ovu godinu, uobičajenih kiša. E sad kad sam već krenuo faktografski, onda ću nastaviti s mjestom radnje – Manhattan, ali ne njujorški, kafić u neboderskom naselju u kojem često, možda dvaput tjedno, pijem (rano)jutarnju , i to dobru kavu.

Kafić sam otkrio vozeći starijeg sina u školu jer se nalazi 50ak metara od njegove škole, a ovaj put sam s mlađim sinom, dogovorili smo se da ćemo starijeg sina pokupiti ispred škole i svi zajedno otići u centar grada na kolače. Međutim, uranili smo oko pola sata i kad ved čekamo, sjeli smo na jedan od 3 izdvojena stola uz parkirane automobile.

Nismo pravo ni sjeli, klasična kafićka slika, čujem gromki glas nekoga tko je već popio svoju mjeru, a možda i obilato preko svoje mjere. Osvrnem se i vidim da na jednom od 3 stola uz vrata kafića sjedi as koju godinu mlađi od mene skoro potpuno tamne kose, u crnoj majici kratkih rukava s logom Dinamo Zagreb na prsima. Ruke ful istetovirane, iz očiju i ušiju mu idu alkoholne pare. Obraća se dječaku od 8 ili 9 godina koji sjedi za drugim stolom s roditeljima i starijom sestrom,„Slušaj me sad dobro, Poglavnik Ante Pavelić“, pa se okrene konobaru, „donesi mi papir i kemijsku“, a nakon što ih ovaj donese pruža ih dječaku,

„Piši P O G L A V N I K A N T E P A V E L I Ć“, slovka mu slovo po slovo dok malac piše na papiru, „jesi dobro zapisao? P A V E L I Ć!“, završava slovkanje s ponosnim osmijehom.

Ne mogu sebi pomoći, dobacujem, „Tvrdo Č, ne meko Ć“, a nakon što me as povjesničar pogleda upitnim pogledom, opet dobacim, „Koji bi to ustaša pisao Poglavnikovo prezime s mekim Ć, prave ustaše pišu Poglavnikovo prezime s tvrdim Č, nema tu ništa mekoga“.

Povjesničar se nasmije, a moj sin me gleda u nevjerici, začuđen što se ovakvoj kreaturi uopće obraćam, a kamoli što mu još išta sugeriram. Motajem rukom sinu da se ne uzbuđuje, ovakvu predstavu ne možeš gledati svaki dan, sine moj. Kažem mu da su hrvatski kafići mjesta izobrazbe i učenja, nekad se u kafiću puno više može naučiti o životu nego u kući, školi, treningu u sportskom klubu. Naime, kuća i škola, pa i sportski klubovi su izolirane sredine, neke vrste staklenog zvona s kontroliranim uvjetima pristojnosti i civiliziranog ponašanja, a kafić pruža priliku za stvarno upoznavanje sa sredinom u kojoj se živi. Koji to pisac može napisati ovakvu dramu, za ovako nešto se plaćaju skupe karte za kazalište i to ako uopće na repertoaru kazališta bude ovakav komad, nije lako ni zamisliti ovakav dijalog.

„Piši sad Dinko Šakić, slovka D I N K O Š A K I Ć, zapovjednik Jasenovca, bio sam s njim u zatvoru“, nastavlja as s kafićkim satom povijesti, „Kako je on mogao biti s njim u zatvoru, pa koliko mu je godina?“, upita me sin ispod glasa,

„Šakića je Argentina izručila Hrvatskoj negdje 1997-e ili 1998-e, nisam siguran, morali su ga osuditi, jer je tada još postojao neki međunarodni, zapravo Zapadni, konsenzus oko fašizma i II svjetskog rata.

Natjerali su tadašnje hrvatske vlasti da se suđenjem Šakiću stavi na stranu Zapada, odnosno, Zapada kakav je tada bio. Mislim da je on i umro u zatvoru, a ovaj ima dovoljno godina i pameti da je mogao biti s njim u zatvoru“, objašnjavam sinu.

Lekcija se nastavlja, „Piši Jure Francetić, J U R E F R A N C E T I Ć“, slovka malome, a a ja opet nepozvan uskačem, „General Drinjanin“, povičem, a as zadovoljno sa smiješkom potvrđuje,

„Eto vidiš da ih ima još koji znaju hrvatsku povijest“, i nastavlja istim tempom, „Jure Francetić je sa svojom Crnom legijom, najboljom ustaškom vojnicom, piši C R N A L E G I J A, potukao četnike na Drini i zato su ga prozvali General Drinjanin“.

Gledam te roditelje, ljudi od 30-ak godina, uredno odjeveni, počešljani, just another regular Croatian family, to su današnji stupovi temeljci prosperiteta ove države, i Evropske Unije ako hoćete, tko će im bolje podučiti dijete hrvatskoj povijesti od pijanog istetoviranog bivšeg zatvorenika ( tko zna zbog čega je uopće bio u zatvoru ). Koliko god civilizirano djeluju, bojim se da su ogledni primjerak mnoštva hrvatskih obitelji koji u ovakvoj situaciji ne vide ništa čudno, iako su vjerovatno završili nekakve škole i rade na ozbiljnim poslovima.

Ali naš povjesničar se ne predaje, nastavlja, „Moraš znati važnost desetog travnja, piši D E S E T I T R A V N J A, dan osnivanja Nezavisne Države Hrvatske, to je bila prava hrvatska država, ne kao ova danas puna Srba i Jugoslavena. Malo nam je njih, još nam i ovi crni dolaze“ – pokazuje, naravno prstom, na neke ljude tamnije puti, Nepalce ili Indijce, koji prolaze nedaleko kafića. Znao bi Poglavnik šta će s njima“ – završava.

Opet uskačem, „Trećinu iseliti, trećinu pokrstiti, trećinu pobiti“, uskačem, „tako momak pored povijesti može i matematiku naučiti, neka započne s razlomcima.“

„Tako je, moraš dobro naučiti našu, hrvatsku povijest“- zadovoljno nastavlja, „na Blajburgu u Austriji obilježava se najveće stradanje hrvatskog naroda u našoj tisućljetnoj povijesti. Znaš li šta se dogodilo na blajburškom polju, kakav je zločin učinjen hrvatskom narodu?“ – ne čeka da malac odgovori da ne zna pa će, „Partizani i četnici su pobili na stotne tisuća Hrvata koji su se htjeli predati Englezima, ali su ih kurve Englezi potjerali natrag da ih jugokomunističke bande pobiju.“

Ne da mi vrag mira pa kažem, „Zatvor je očito najbolje mjesto za izučavanje hrvatske povijesti“.

Otpije gemišt, ili šta je već u čaši pa nastavi, „Znaš li ti da su komunisti pobili preko milijun Hrvata? Pričali su godinama laži o logoru Jasenovac, to je u vrijeme NDH bio radni logor u kojem su protuhrvatski elementi, Srbi, Židovi, komunisti, proizvodili cigle, a poslije II svjetskog rata to je godinama bio logor za mučenje i ubijanje Hrvata, sve mi je to ispričao njegov zapovjednik Šakić u zatvoru.“

Ne mogu se suzdržati pa opet uskačem,

„Znači da je u NDH cvjetala domaća proizvodnja, a danas sve uvozimo iz Kine“.

Asu se sjaje oči, „Tako je, vjeruješ mi da je i meni bio ispran mozak, komunisti su nam svima u školi prali mozak s njihovim lažima, trebala nam je sloboda da doznamo sve njihove laži i zločine. Zato mi moramo podučavati vas mlade pravoj hrvatskoj povijesti“.

Ne predajem se, opet ubacujem, „A gdje ćeš bolje naučiti pravu hrvatsku povijest nego na slobodi, zapravo u zatvoru?“ – opet uskačem, znajući da povjesničar neće ništa skužiti.

Međutim, povjesničar malo zastane, posumnjam da je skužio moju ironiju, ali kao što sam prvotno dobro procijenio da neće, osjeća me kao pravog saveznika pa nasmiješen nastavlja, „Našu slobodu smo krvavo platili, naročito mi što smo bili u HOS-u. Znaš li ti što je bio HOS? Piši HOS, HR V A T S K E O R U Ž A N E S NA G E, mi smo prvi ustali obraniti domovinu, mi smo bili za dom spremni, piši, Z A D O M S P R E M N I, to je naš stari hrvatski pozdrav koji je bio službeni pozdrav u Poglavnikovoj državi, a sad nam ga ne priznaju, dugo će se još u ovoj državi osjećati utjecaj Jugoslavena i njihovih laži o hrvatskom narodu“.

Taman kad se naš povjesnčar prebacio na noviju povijest dolazi mi stariji sin koji ne želi ništa popiti i odlazimo u grad na kolače pa završavamo s neočekivanim satom povijesti. I da, čak je u hrvatskoj provinciji cijena najobičnijeg kolača dosegla „europske“ visine, a na dobrom je putu da se promijeni tok i ishod II svjetskog rata, sve po tumačenju manhetenskih povjesničara.

S obzirom na najezdu antivaksera, ravnozemljaša i cijele bulumente luđaka koji su pojavom Interneta postali sve glasniji i vidljiviji, ne bi me čudilo da se to dogodi prije nego kasnije.

Dobro bi bilo da je ovo izolirani incident, ali znamo svi da nije, plima idiotizma godinama raste i pitanje je vremena kad će izazvati kataklizmu naše civilizacije. Ali ne brinite, situacija je stabilna, kreditni rejting raste, turističke sezone svake godine sve bolje i bolje, grade se stanovi i poslovne zgrade na svakom koraku, najjeftinija pizza je 8 Eura, čemu panika? Nema panike, gotovo je, game is over, razum je odavno izgubio utakmicu, tako mi tetoviranih ruku našeg povjesničara i hrvatske obitelji koja ga sluša!

(opservatorij.ba, foto: zločini ustaša na Kozari, Wikimedia)