U nedjelju 25. 10. oko 21:30, autokrata Aleksandar Vučić, još dok su njegovi jurišnički mediji, valjda u skladu s nekim prijašnjim nalogom, objavljivali rezultate s pojedinih izbornih mjesta, prema kojima njegova lista uvjerljivo vodi, iznenadno je saopćio da je izgubio izbore.

Brojni građani Srbije su preplavili ulice i počeli proslavljati veliku pobjedu koja je okončala 14 godina jedne autoritarne vladavine koja je u mnogim svojim segmentima podsjećala na Miloševićev period, a u nekim aspektima čak i značajno nadmašivala, posebno u medijskom sektoru.

Preko brojnih lojalističkih privatnih televizija s nacionalnom pokrivenošću i tabloida, etablirana je jedna kultura etiketiranja, nasilja i siledžijstva prema protivnicima vlasti, za koju je teško pronaći paralelu bilo gdje drugdje u Evropi, a koju za ovu priliku možemo nazvati informerizmom.

Sva ta svakodnevna proizvodnja neprijatelja, netrpeljivosti i mržnje prema kritičarima vlasti, prema nacionalnim i vjerskim manjinama, prema susjedima i drugim narodima, neviđena je u tom intenzitetu u  nominalno mirnodopskim uvjetima. Pri tome taj mrzilački diskurs je bio potpuno zaokružen u svim gradacijama: od uličarskog rječnika Informera, preko nešto blažih tabloidnih trovačnica Pinka, TV Prve, Tanjuga ili Kurira, do pseudoakademski umivene propagande srpskog sveta, recimo u Politici.

Kult vođe i revanš naroda

Paralelno s širenjem ksenofobnog velikosrpskoga nacionalizma ovi mediji su gradili i nevjerovatan kult ličnosti, nepogrešivog i sveprisutnog Vođe, koji je pred TV-kamerama objašnjavao okupljenim ljekarima ispred neke bolnice kako da koriste respiratore, saopćavao, kao predsjednik, rezultate istrage nakon nekih ubistava, ili javno prozivao, te u direktnom prijenosu ponižavao svoje ministre i najbliže saradnike, hineći nepotkupljivost i uzvišenu neutralnost.

Zbog takve uloge medija, koja je nezamisliva čak i na veoma problematičnoj novinarsko-televizijskoj sceni u Bosni i Hercegovini, a naročito u Republici Srpskoj, ne čudi što se kontrareakcija nakon izborne pobjede usmjerava upravo na te bastione propagande, bez obzira da li su nedavne scene u Informeru, koji pomalo podsjećaju na javni linč kolaboracionista nakon Drugog svjetskog rata, dijelom izrežirane, kako neki tvrde, ili ne.

Revanšistički potencijal je očigledno ogroman: timotička energija, o kojoj govori njemački filozof Peter Sloterdijk, dakle, kolektivni gnjev upravo se oslobađa, i on je prilično realan i konkretan jer režim je u svojoj bjesomučnoj histeriji naprosto ostavio previše rana kod prevelikog broja ljudi. Studentska lista, iznenađujuće zrelo i odgovorno, nastoji kanalizirati taj naboj i po svaku cijenu izbjeći nasilje. Ali s druge strane, prilično je izvjesno da, ukoliko se brzo uspostavi, buduća vlast, čiji predstavnici upravo umiruju svoje pristalice da ne pribjegavaju izvršenju revolucionarne pravde, insistirati prioritetno na makar parcijalnom ali brzom zadovoljenju pravednosti regularnim pravnim putem, odnosno na čišćenju institucija i javne scene od ekstremista prethodne vlasti, na istragama, i pokretanju krivičnih postupaka.

Povlačenje i šutnja lojalista

Zbog svega toga već je u prvih nekoliko dana nakon izbora, kod nekih čak već u prvoj minuti nakon iznuđenog Vučićevog priznavanja poraza, krenuo proces odvajanja i povlačenja raznih dosad lojalističkih elemenata u pravosuđu, policiji, ekonomiji i drugim sferama. Naročito su vidljive promjene u medijskoj sferi: neki važni režimski akteri su naprosto nestali sa medijske scene.

Nekadašnji publicista s vezama u tajnim službama i kasniji trash-voditelj Milomir Marić, koji je na televiziji Happy uveo najprimitivniji oblik rijalitija, a istovremeno, u političkom segmentu tog medija, svakodnevno u svojim emisijama ugošćavao ekstremiste i razne ratne zločince, od Šešelja, Šljivančanina, Kapetana Dragana do Ratka Mladića koji se uključivao video-pozivom – dakle taj čovjek koji se „proslavio“ i intervjuima, u kojima je Aleksandar Vučić držao višesatne monologe, od ovog utorka je potpuno nestao s tv-ekrana.

Bez objašnjenja je prestalo emitiranje njegove jutarnje emisije. Isto vrijedi i za neke druge istaknute prorežimske medijske ličnosti. U jednoj srceparajućoj objavi Željko Mitrović, vlasnik Pinka i pripadajuće poslovne imperije, objavio je da je rasformirao svoj neki privatni teatar, te da će otpustiti oko 1000 ljudi. Iz dana u dan odvija se ubrzani raspad Vučićevog autokratskog sistema koji se doslovno može pratiti golim okom. Javni servisi (među njima RTV i RTS) smijenili su direktore i glavne urednike te uputili izvinjenje gledaocima zbog dugogodišnjeg neobjektivnog izvještavanja.

Erozija jedne despotske strukture, koja je do jučer održavala sliku čvrstine, nepokolebljive samouvjerenosti i bahate nadmenosti, pokazuje u kojoj je mjeri ta konstrukcija bila umjetna; spolja nabildana, no bez stvarne unutrašnje kohezije i snage.

Upravo je ta „politika simulakruma“ odnosno ideološka praznina prekrivena agresivnim paradnim pa i cirkusantskim nacionalizmom, bila osnovni motiv kritike koja je na račun režima dolazila od Mila Lompara, Vučićevog najrelevantnijeg desničarsko-nacionalističkog protivnika, koji je uvijek podvlačio da taj paradni nacionalizam u vidu spektakularnih obilježavanja nekih praznika ili godišnjica prekriva realnu politiku dodvoravanja i popuštanja međunarodnim faktorima i naročito „predaje Kosova“ – što je iz nacionalističke vizure svakako neoprostiv grijeh.

Inače, izbacivanje sa Studentske liste Lompara kao osobe koja u javnosti otjelovljuje velikosrpsku ideju u konceptu takozvanog srpskog integralizma i predstavlja alternativu lažnom nacionalizmu Aleksandra Vučića, predstavljao je rizičan, ali kako se pokazalo, izuzetno pametan potez.

Dodik je i nacionalista i pragmatik

Iz prikrajka, nakon što se sklonio s Vučićeve gubitničke pozornice, sve ove procese s velikom nervozom i zebnjom posmatra i Milorad Dodik, glavni Vučićev saveznik na regionalnom planu, drugi stub srpskog sveta, te i sam promotor neukusnog paradnog nacionalizma, koji, međutim, unutar Bosne i Hercegovine, nije tek simulakrum, nego ima veoma konkretno destruktivno i antidržavno djelovanje.

Davno sam napisao, ali da ponovim: pogrešna je teza, koju je jedno vrijeme gurala Trojka, da je Dodik tek pragmatični prevrtljivac kojem nacionalizam služi samo kao paravan za vrlo konkretne materijalne interese. Dodik je i jedno i drugo: i agresivni kultur-rasist, širitelj mržnje, primitivni ksenofob i uvjereni agent srpskog sveta ali ujedno i pragmatik kojemu je, podrazumijeva se, u primarnome interesu očuvati političku moć i bogatstvo, od kojeg se jedan značajni dio sad nalazi u Srbiji, a na koji nove vlasti neće blagonaklono gledati.

Nisam pristalica mehanističke škole mišljenja, koja se bazira na prethodnom iskustvu, da će Dodik, koji je uspio preživjeti sve potrese u Srbiji, tako lahko preživjeti i ovaj. Jer za razliku od ranijih garnitura kojima se Dodik naknadno priklanjao (Đinđić, Koštunica, Tadić, Vučić) i koje su mu opraštale njegove ranije ispade protiv njih dok su bili u opoziciji, uključujući ga u svoju hijerarhiju moći, Studentska lista ne predstavlja tipičnu političku stranku nego neku vrstu narodnog pokreta sa izrazitom, rekli bismo, idealističko-antikorupcijskom crtom, koju Dodik ne razumije, kao što je nije razumio ni Vučić. A još mu je manje bliska trenutna disperzivnost ove grupacije: i dalje nema ljudi s kojima bi uspostavio kontakt i ko bi mu garantirao zaštitu njegovih unosnih poslova.

On, dok u nevjerici sluša Jovu Bakića, očito kandidata za novog ministra unutrašnjih poslova, grčevito pokušava pronaći nekoga ko bi ga približio predstavnicima nove vlasti. Očajničkim se stoga može smatrati potez da se jednom čestitkom, koja se tiče privatnih stvari i koja je morala ostati privatna, javno dodvori nikome drugome do Nebojši Vukanoviću, svom zakletom neprijatelju, kojeg je ranije redovno najdrastičnije denuncirao i psovao.

Vukanović jeste uistinu jedini od svih političkih faktora iz entiteta RS koji je od početka podržavao Studentsku listu i on sad već u svom karakterističnom gromoglasnom stilu otvoreno govori da će predstavljati „mostobran na Drini“ za sve one licemjerne političare iz Republike srpske koji su dosad radili za Vučićev režim, a odsad žele uspostavljati veze s novom vlašću u Srbiji. Kako god bilo, Dodik će u svojoj nadgradnji ostati i dalje velikosrpski šovinista, ali domet njegove politike zavisit će od toga da li će mu i u kojoj mjeri biti okrnjena materijalna baza u novoj konstelaciji u Beogradu. To ga dovodi u izuzetno nesigurnu poziciju, koliko god on to predstavljao drugačije.

Otuda u budućim pregovorima za uspostavu državne vlasti u Sarajevu eroziju Vučićeve vladavine svakako treba imati na umu: ne samo zbog toga što je Dodik trenutno oslabljen, nego i zbog toga što je s Vučićem otpao možda i najvažniji pokrovitelj nesvete alijanse HDZ-SNSD. Ostali su još svakako Plenković, kojem sigurno i iz tih razloga nije odgovarao Vučićev pad, kao i neki međunarodni islamofobni krugovi.

Dvije bosanske napomene

Još dvije napomene za kraj ovih razmatranja.

Prva napomena: u Sarajevu treba trezveno i bez euforije sagledati promjene u Srbiji; bez velikih očekivanja, ali opet i bez onog fatalističkog pristupa, iskazanoj u uzrečici, svi su oni isti, a kojem mnogi, naoko opravdano, pribjegavaju kad vide nekog pijanog mladića kako u izbornoj ulijeće pred kamere N1 u Nišu i izbornu pobjedu Studentske liste proslavlja uzvikujući parole u čast Ratka Mladića.

Valja misliti o proporcijama: u istu ravan se naprosto ne može staviti ta scena iz Niša i faktički državna sahrana koju je Vučićev režim organizirao i sakralizacija zločina i zločinca koju su ne sam na dan sahrana nego godinama sprovodili Vučićevi mediji. Takve stvari unaprijed izjednačavati naprosto nije realno, kao što nije realno ni zanemarivati da unutar Studentske liste nesporno imamo i ljude koji imaju nacionalističko opredjeljenje. Ovdje kao i inače, važi i ovo: ne treba se tući u tuđim bitkama; to, naime, da li će nove vlasti uvoditi sankcije Rusije ili ne, kakav će im odnos biti prema kosovskom pitanju ili Evropi ili Palestini – to treba primiti k znanju, ali to naprosto nije naša stvar. Naša je stvar odnos prema državi Bosni i Hercegovini.

Druga napomena: mnogima ovaj studentski pokret djeluje zavodljivo i fascinantno, i to jeste razumljivo sa obzirom na sve okolnosti pod kojima su nastali, razvili se, na filozofiju nenasilja i na principe za koje tvrde da su im u temelju, i na činjenicu da su na kraju uspjeli srušiti jedan autokratski režim. Posljedica za okruženje će sigurno biti, ali ono što nije moguće jeste da se ovaj model kopira i presadi u Bosnu i Hercegovinu: BiH je visoko decentralizirana zemlja bez jasnog središta moći (najbliža tom zamišljenom središtu, barem na određenim razinama, jeste osovina Čović-Dodik).

Zbog toga kod nas nije moguća autokratska centralistička vladavina na razini cijele BiH (u nekim njenim dijelovima jeste), ali iz istih razloga nije moguća ni revolucija, niti bilo kakva nagla i drastična promjena, iako smo se u najvećem dijelu Federacije BiH navikli na mirnu smjenjivost vlasti.

Također, kod nas, uprkos tome što, ne samo u zapadnoj Hercegovini i Banjoj Luci, nego i u Sarajevu imamo neke medije sklone senzacionalističkom etiketiranju („imena, imena!“), koji dakle tuknu na informerizam, ipak nije postignut taj nivo polarizacije. Generalno, ne postoje ni uvjeti za onaj besprizorni kult vođe, koji se gradio u Srbiji, iako je takvoj koncentraciji moći, pogotovo njenoj uskoj personalizaciji, kao što smo je imali u slučaju Vučića, najbliži Milorad Dodik, koji je upravo tokom dosadašnje srbijanske vlasti internalizirao informerizam i kao mentalnu strukturu i kao model ponašanja u svojoj varijanti primitivnog šovinizma. Zato on i jeste, iako nedavni izborni pobjednik, pod najvećim pritiskom nakon rušenja takvog političkog koncepta u Srbiji.

(Odgovor.ba, foto: N1)