Priča o knjizi „Ja ne mrzim. Priča o Ziji“, autora Andreje Rizze Goldsteina, počela je 2011. godine. U uvodnom dijelu knjige, koju je objavio Kali Sara – Savez Roma u Republici Hrvatskoj, Andrea to i opisuje:

“Išli smo u Beograd Nataši Kandić u povodu Međunarodnog tjedna sjećanja – Inicijative koju je pokrenula Fondacija Alexander Langer Stiftung u suradnji s tuzlanskom Amicom i Adopt Srebrenicom – A Irfanka Pašagić, naša neizbježna referencijalna točka u BiH, priupitala me da li bi se našlo mjesta za još jednog putnika koji je trebao ići tamo radi nekog procesa. Zijo Ribić je pošao s nama i predstavio se ostatku grupe“.

Zijo je tad, skupini mladića i djevojaka iz Srebrenice, pustio dokumentarac koji je rađen o njemu, ali prije nego je pustio prozborio je: “Ako želiš, možemo pogledati“, na što je autor u knjizi dodao: “Pa smo to i učinili, ne znajući da upravo upoznajemo malog, velikog čovjeka“.

Zijo je svoju priču često pričao, a na promociji knjige koja je održana u Beogradu je i ponovio. I nije zgoreg ponoviti najvažnije momente. Detaljno je opisana i u samoj knjizi.

Zijo je tog travnja 1992. godine imao osam godina. Nakon prvog vala etničkog čišćenja Podrinja Zijina obitelj, koja je tad živjela u selu Skočići, u opštini Zvornik, preko puta Banje Koviljače u Srbiji, prešla je upravo u Srbiju. Nakon što je taj val prošao odlučili su se vratiti vjerujući da će to što Romi nikad nikom nisu činili zlo biti dovoljno.

Pripadnici paravojne formacije Simini četnici nisu tako mislili i istu noć po povratku, nakon što su ih tukli, tražili zlato i novac, nakon što su silovali Zijinu najstariju sestru koja je tad imala samo 13 godina kao i ostale žene, utrpali su kompletnu romsku zajednicu u kamion. Odveli su ih do mjesta gdje je već bila iskopana jama i pobili ih.

Zijo se prisjetio da ga je po silasku sa kamiona, nakon što je zaplakao i tražio da vidi mamu, za ruku uzela djevojka koju su zvali Dragana i koja mu je rekla da prestane plakati i da će ga odvesti kod mame.

– Odvela me gore ispred kamiona i rekla je da stanem mirno. Stao sam i tad sam čuo pucanj i osjetio ubod nožem u vrat. I danas se pitam, iako imam više od 40 godina, kako te noći nisam umro – čudio se Zijo.

Zijo je bačen među ostala tijela. Praveći se da je mrtav, iskoristio je priliku da se izvuče i pobjegne kroz šumu. Spasila su ga dvojica bosanskih Srba, tada pripadnici JNA koji su ga čak sačuvali od istih onih “Siminih četnika” na koje su naletjeli usput kod Kozluka.

– Kad sam ih vidio uhvatio sam jednog vojnika za nogu. Njemu nije bilo jasno zašto. Svašta mi je padalo na pamet. Tako smo hodali do ambulante gdje smo ušli. Jedan je otišao do Sime, a jedan u drugu sobu da me previju. Tamo me previjala ista djevojka koja me izvela, ta Dragana. Samo sam šutio. Čuo sam svađu između komandira Sime i tog vojnika. On je htio da me tu ostave, ali vojnici to nisu dozvolii i odveli su me u Zvornik u bolnicu – pojasnio je Zijo.

U zvorničkoj bolnici je bio do kraja rata odakle odlazi u Institut “Dr Simo Milošević” u Igalo gdje je upoznao Coleen Jović, čiji sin je snimio spomenuti dokumentarni film o Ziji. Taj susret Zijo je opisao kao prvi dodir sa nekim gdje je osjetio ljubav.

Nakon toga biva prebačen u dječji dom u Bijeloj, a u BiH se vraća 2001. godine kad ga smještaju u dječji dom u Tuzli gdje je završio školu, ali i gdje vidimo obrise onoga što je Zijo danas.

– Tu sam vidio dosta djece iz Srebrenice koji su izgubili jednog ili oba roditelja. Vidio sam dosta mržnje,  najviše prema srpskom narodu. Pokušao sam da pričam sa njima, da ih naučim da smo mi djeca koja moraju stvarati neku drugu budućnost, da ne gledamo kroz mržnju jer stvaraćeno novi rat – opisao je Zijo taj susret.

Baš u to vrijeme Fadil Ferhatović, predsjednik Udruženja Roma “Romska braća” počinje prikupljati dokaze o zločinu. Tražeći za nestalima došao je do Zije. U početku su pokušaji da ga nagovori da priča bili bezuspješni, ali Zijo se sjetio da mu je doktor u Igalu još rekao da ima problem u sebi koji ne želi da podijeli i da ga to koči. Tako je odlučio ispričati Fadilu svoju priču. On je, potom, stupio u kontakt sa Almom Džaferović, tada tužiteljicom Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona.

Ona se na promociji knjige prisjetila kako je Zijo imao zrelosti, ali i širine i emotivne snage, kao i da je bio spreman da priča. Stupila je u kontakt sa Natašom Kandić i 2010. godine kreće priča o suđenju “Siminim četnicima” u Beogradu.

– Često sam bila u situaciji da posredno dokazujem zločine ili putem zaštićenih svedoka. Malo je hrabrih ljudi kao Zijo koji je odlučio da im gleda u oči i da bez imalo ustezanja ispriča šta su učinili – rekla je ona. Pri tom je naglasila da je Zijo sudjelovao u sahranjivanju svojih najbližih – šest sestara, dva brata i oba roditelja. Samo jedna sestra je još uvijek neukopana, jer Zijo ne želi da ukopava samo dijeliće njihovih ostataka.

Naglasila je i da u svom profesionalnom iskustvu ne može naći osobu kao Zijo, koji je nadovezivao traumu na traumu, ali koji je uprkos svemu tome ostao pozitivan. Ukazala je i da se u sudnicama susretala sa toliko negativnih emocija da nije mogla da pojmi da postoji osoba kao Zijo, koji nije izgubio samo jednog srodnika, nego je ostao sam.

– Pored tolikog tužilačkog iskustva nisam vidjela osobu koja poslije svega kaže da ne mrzi, a to je i moto ove knjige i to je Zijina ljudska veličina – zaključila je ona.

Zijo ističe da je tokom suđenja najveću podršku imao od Nataše Kandić, a tokom suđenja susreo se i sa počiniteljima zločina. Gledajući ih pokušavao se oduprijeti porivu mržnje, pa se prisjetio tog momenta:

– Vidim ih tako blizu. Nisu ni moćni više, nisu ništa. U tom trenutku mi je svašta prošlo kroz glavu, ali ništa lijepo nego ono najcrnje, najružnije. Onda kažem sebi da ne mislim o mržnji. U to vrijeme još nisam stekao porodicu, ali sam mislio da ako nastavim da mrzim, da ću to prenijeti na svoje dijete i opet tu ide mržnja. Tog trenutka sam rekao da opraštam ali želim pravdu. Želim da kažu zašto su to uradili.

Imao je priliku sam da ih to pita jer je dobio poziv od njihovog odvjetnika da popiju kavu. Zijo je pristao, a sa njima je bilo i nekoliko optuženih. Rekao je im je da će istog trena ustati i vratiti se za Tuzlu i dići ruke od svega ako mu odgovore. Odgovor nije dobio.

Sličan susret je imao i sa Draganom koja ga je zamolila čak da ne mrzi čitav srpski narod.

– Rekoh da nikad nisam rekao da mrzim srpski narod. Ja sav narod volim na ovom svijetu, ali bih volio da mi ti kažeš, kao djevojka, zašto si tad bila tu i zašto si to uradila? Nisam dobio odgovor. Ustala je i otišla – rekao je.

Prvostupanjska presuda je glasila da su krivi. Svi su osuđeni, na čelu sa Simom Bogdanovićem, koji presudu nije dočekao jer je preminuo u pritvoru tijekom suđenja. Neki od njih su dobili kazne i po 20 godina.

Podsjetimo što je stajalo u optužnici, koju je Fond za humanitarno pravo podnio 2008, a koju je Tužilaštvo za ratne zločine podiglo dvije godine kasnije:

“’Simini četnici’ došli su jula 1992. godine u selo Skočić kraj Zvornika u kojem su boravili Srbi i Romi. ‘Simini četnici’ su prvo razneli seosku džamiju dinamitom, da bi zatim Rome koji su se sklonili u susednu kuću tukli, zlostavljali, jednog čoveka ubili, a tri žene silovali. Potrpali su 27 Roma i 3 žene u kamione i odvezli u selo Manišići. Tu su izveli tri žene, tada maloletnice koje će kasnije biti svedokinje, a ostale su odvezli do mesta Hamziđi, gde su ih iskrcali kod već iskopane jame, tu ih streljali, ubadali noževima, bacali u jamu i na kraju ubistva ‘overili’ bačenom bombom. Vratili su se u Mališić i nastavili zločine – 3 svedokinje su držali kao seksualne robinje, više puta dnevno silovali, mučili, terali ih da gledaju silovanja kad same nisu silovane, terali ih da čiste i spremaju hranu.”

Apelacijski sud je presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje. Nova odluka, donešena 2015. godine oslobodila je sve pripadnike tzv. “Siminih četnika“.

Autor knjige o Ziji opisao je Zijine riječi nakon oslobađanja:

“Kad je sudac čitao presudu koja je oslobađala počinitelje pokolja, oni su mi se podrugljivo smijali u lice. Došlo mi je da se rasplačem, ali nisam htio pred njima. Kako se može ostati normalan u takvoj situaciji? Ja želim ostati normalan. Ja ne želim mrziti”.

– U situaciji gdje je kvalitet i kvantitet dokaza u krivičnim djelima protiv čovječnosti težak za dokazivanje, čini mi se da je ovdje bilo prostora za presudu. Imamo neposredne svjedoke, materijalne dokaze, sudsko-medicinsku obradu, zapisnike, splet subjektivnih i objektivnih dokaza. Meni je lično žao što Zijo nije doživio konačnu satisfakciju, da neko odgovara za to što je počinio, jer je to predmet bez presedana, ako isključimo Srebrenicu – komentar je Alme Džaferović na oslobađajuću presudu.

Ukazala je da je baš zbog takve presude Zijina veličina još veća jer je, kako je rekla “uspio sve to da prevaziđe i da postane jedan normalan i uspješan čovjek”

– I bila sam jako sretna kad smo prisustvovali njegovom vjenčanju. Onda sam znala da je Zijo sve to ostavio iza sebe i tad je za njega počelo novo razdoblje života – naglasila je.

Zijo je na promociju knjige u Beograd došao sa svojom kćerkom. U svom pismu Ziji, Viola Pasolini, iz Centra za mir “Ernesto Balducci” iz Cesene prisjetila se susreta sa Zijom i njegovom kćerkom:

“Kad sam godinama nakon zadnjeg putovanja u Bosnu opet vidjela Ziju, držao je za ruku svoju malenu kćer koja mu je u jednom trenutku rekla: ‘Babo, ajmo kući!’ A ja sam mislila: evo tog bljeska života koji je onog dana, prije više od trideset godina učinio da se Zijo uspije spasiti! Još uvijek snažan i svijetao, a povlastica je biti dio toga, biti prijatelj.”

Zijo je na kraju rekao:

– Ja jesam izgubio sve, ali dao mi je Bog nešto drugo. Dao mi je dosta braće i sestara u domu u Crnoj Gori, pa u dječjem domu u Tuzli, dao mi je dosta prijatelja u čitavom svijetu. Ta dva vojnika JNA, oni su bili srpske nacionalnosti i oni su me spasili. To je priča – jedni Srbi ti uzmu sve, drugi te spasu, nauče o ljepoti života, ljubavi…

Zijina poruka je poruka mira, ljubavi i pomirenja.

Knjiga “Ja ne mrzim. Zijina priča” sadrži sedam pisama koje su ljudi sa kojima je sarađivao i koji su mu pomagali. Pisana je na četiri jezika. Pored našeg ili naših tu su još romski, engleski i njemački.

U pismu koje Ziji upućuje Bekir Halilović, iz organizacije Adopt Srebrenica, sa kojima je sjeo u onaj autobus i gdje počinje ova priča, stoji i citat Branka Ćopića iz knjige “Bašta sljezove boje”, predgovora knjizi, odnosno “pisma Ziji”. Ovaj Zijo je Zijo Dizdarević, Ćopićev prijatelj kog su ustaše ubile u Jasenovcu.

“Neka, Zijo… Svak se brani svojim oružjem, a još uvijek nije iskovana sablja koja može sjeći naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone”.

Na kraju, Halilović poručuje Ziji: “Ne znam čime se ti braniš, ali bih volio da izdržiš. Da svojom posebnošću lijepiš šamare svima što se žale na teže od tvog. Od tvog, dragi moj Zijo, jedva da ima težeg.“

Dejan Kožul (Portal Novosti)