Oni koji me mrze već su mi odavno pronašli novo, rezervno ime. Kažu, Dragan više nisam, treba da promijenim ime, da se zovem Hamza. Pišu mi to ispod tekstova, komentarišu, šalju u porukama, razvlače po svojim malim digitalnim provincijama mržnje, uvjereni da su pronašli ime koje će me poniziti, da su mi zalijepili etiketu od koje ću se postidjeti sebe, svog imena, svojih riječi, možda i ljudi o kojima pišem.

Hamza.

I gledam to ime kojim me gađaju i mislim koliko čovjek mora biti nesretan u vlastitoj mržnji da drugog pokušava uvrijediti jednim lijepim ljudskim imenom.

Jer Hamza znači lav, znači jak, znači čvrst, znači postojan, znači oštar. U tom imenu su hrabrost i snaga, ona vrsta stamenosti koja čovjeku ne dopušta da se povije pred silom samo zato što je sila glasnija, brojnija ili opasnija. I tako su mi, misleći da me vrijeđaju, dali nagradu kakvoj se nisam nadao. O ne, nikako! Dali su mi čak i obavezu, mnogo veću od njihove uvrede: Da pokušam biti makar približno u dobru dostojan značenja imena koje su mi iz mržnje nadjenuli, da ostanem oštar kad treba govoriti istinu, stamen kad je lakše šutjeti i dovoljno jak da ljudskost branim upravo onda kada je ljudskost najmanje popularna i tražena.

Znam, dabome, da kompliment nisu namjeravali dati.

Jer isti ti ljudi imaju čitav svijet-rječnik za druge ljude koje ne vole, a malo je reći da puno ne vole. Njima “leleču bule“, njima Drina treba da nosi Bošnjake, njima su muslimani „balije“, njima islamsko ime služi kao diskvalifikacija, kao neka zamišljena mrlja koju će zalijepiti čovjeku na čelo. Hamza u njihovim ustima nema značenje lava, hrabrosti i postojanosti. Hamza je za njih pokušaj degradacije svih, pa i mene u nešto što smatraju nižim od sebe.

 I tu prestaje priča o meni.

 Tu počinje priča o njima.

Jer kakav to čovjek moraš postati da cijeli jedan narod, cijelu jednu vjeru, milione ljudi, stotine miliona ljudi, njihove majke, očeve, djecu, ljubavi, strahove, rođenja i smrti pretvoriš u uvredu? Koliko mržnje mora biti naučeno, ponovljeno i utisnuto u čovjeka da ime drugog čovjeka počne doživljavati kao pogrdu, pokudu, psovku?

Takva mržnja ne nastaje od jutros.

Ona se uči. Na njoj se radi. Njeguje se kao sjeme zla.

Uči se kroz jezik, kroz porodične viceve, kroz dobacivanja za stolom, kroz kafanske mudrosti, kroz “ma znaš ti njih“, kroz riječi koje odrasli izgovaraju pred djecom misleći da djeca ništa ne razumiju ili hoteći da baš to razumiju u svom zlu. Uči se kroz historijske falsifikate, kroz televizijske emisije, kroz guslarske mitologije, kroz političke govornice i onu strašnu svakodnevnu semantiku u kojoj čovjek prestaje biti čovjek čim mu pročitaš ime i prezime.

A onda dođu generacije kojima je sasvim prirodno da nekoga nazovu Hamzom i očekuju da ga to zaboli.

Mene nije zaboljelo. Naprotiv!

Natjeralo me da razmišljam o sebi.

O Draganu kojeg ljudi uglavnom ne poznaju.

 Jer ljudi poznaju Dragana Bursaća iz kolumni. Onog koji se svađa s nacionalistima, udara po političarima, piše o zločinima, ide tamo gdje su masovne grobnice, izgovara imena ubijenih i uporno kvari uredno posložene nacionalne horor-bajke. Neko u tom Bursaću vidi hrabrost, neko provokaciju, neko ludost, neko izdaju. Taj Bursać je javna osoba i odavno pripada svima koji ga čitaju, vole, psuju, citiraju ili proklinju.

A Dragan iza njega mnogo je običniji.

I mnogo ranjiviji.

On zna da se uplaši. Itekeko. Zna da se umori. Zna da mu bude dosta svega, da poželi dan u kojem neće čitati ko je kome prijetio, gdje je osvanuo novi grafit, ko je ponovo slavio ratnog zločinca i ko je mrtvom čovjeku još jednom oduzeo pravo na vlastitu smrt. Zna poželjeti običan život u kojem je najveći problem hoće li sutra padati kiša i gdje će popiti kafu. Zna se zapitati vrijedi li svaka napisana riječ svih onih poruka, prijetnji, pokušaja uvreda i pogleda koji ti jasno kažu da te je neko prepoznao, a ti još ne znaš je li mu drago što te vidi ili je to pogled mržnje.

Taj Dragan mnogo češće sumnja u sebe nego što ljudi misle.

I upravo zato mi je njihov, a moj Hamza toliko drag.

Jer ja nisam nikakav lav. Barem se tako ne osjećam. Hrabrost čovjek valjda i ne osjeća kao hrabrost dok traje; osjeća strah, nelagodu, stezanje u stomaku i onu dosadnu misao koja pita moraš li baš ti, baš sada, baš ovo napisati. A onda napišeš. Možda je hrabrost samo trenutak u kojem odlučiš da strah neće uređivati tvoju misao, tvoj damar, tvoje bilo i tvoju rečenicu.

Volio bih zato da sam Hamza. Silno bih volio!

Volio bih da u sebi imam hiljaditi dio one snage koju je nosio Hamza ibn ‘Abdul-Muttalib, poznati i neustrašivi Poslanikov amidža, čovjek čije je ime kroz vijekove postalo simbol hrabrosti. Daleko sam ja od toga i znam svoje mjere, svoje slabosti i svoje strahove. Upravo zato mi njihova uvreda zvuči gotovo nestvarno: Neprijatelj ti želi oduzeti dostojanstvo, a pokloni ti ime pred kojim bi se mnogo veći i bolji od tebe postidjeli vlastite nedostojnosti.

Možda je u tome čitava ironija naših života na ovom komadu zemlje.

Ljudi toliko dugo žive u mržnji da više ne razumiju ni riječi kojima mrze.

 Misle da je muslimansko ime uvreda. Misle da je Bošnjak uvreda. Misle da je “balija“ dovoljan argument protiv čovjeka. Misle da će mene, Dragana Bursaća, povrijediti tako što će me približiti ljudima koje oni preziru.

A meni su time samo objasnili opet i opet zašto pišem.

Pišem upravo zato što čovjek koji se zove Hamza mora imati potpuno isto pravo na život, mir, dostojanstvo, grob, sjećanje, ljubav i dom kao čovjek koji se zove Dragan. Pišem zato što ničije ime ne smije biti presuda, nego razlog za život. Dobar život! Pišem zato što su na ovim prostorima imena prečesto bila dovoljna da čovjek završi pred puškom, u logoru, autobusu za deportaciju, nad jamom ili u famoznoj Drini. Pišem jer znam dokle može stići društvo koje prvo od ljudskog imena napravi porugu, zatim etiketu, potom metu.

 Zato čuvam to ime.

Hamza.

Moje nenamjerno odlikovanje. Jesam li ga dostojan, Bože Svemogući?

Podsjetnik je to da ostanem tvrdoglav pred mržnjom, oštar prema laži i postojan uz čovjeka, ma kako se taj čovjek zvao i kojem se Bogu molio ili se nijednom Bogu ne molio.

A kad mi sljedeći put napišu da promijenim ime, možda ću im samo odgovoriti:

Ja sam, eto, Hamza.

Onoliko koliko mogu biti.

Onoliko koliko zaslužim svojim djelima.

Jer valjda nema neobičnije pohvale od one koju ti ljudi puni mržnje daju pokušavajući da te ponize, pa te u vlastitom neznanju uzdignu mnogo više nego što si ikada od bilo koga i tražio.

Hvala vam.

Najiskrenije.

(Plenum.ba)