Dva i pol sata trajektom od Splita nalazi se otok na kojem nema otrovnih zmija i otrovnih pauka, barem tako tvrde naši domaćini. Kada je nebo vedro i nema izmaglice izazvane velikim vrućinama, s uzvisina otoka vide se obrisi talijanskog kopna. Reportaža s otoka Visa, jedine slobodne teritorije na prostorima bivše Jugoslavije u vrijeme Drugog svjetskog rata, na početku je imala za cilj podsjetiti na ulogu hrabrih ljudi na tom jadranskom otoku i njihovu herojsku borbu protiv fašista, no na kraju je viđeno nadmašilo sva moja očekivanja.

Na otoku se, u gradu Visu, nalazi utvrda Fort George (lokalno poznata i kao Fortica) – najveća je to i najvažnija povijesna utvrda na otoku Visu. Smještena je na brdašcu na samom zapadnom ulazu u viški zaljev (Luku sv. Jurja), odakle se pruža jedan od najljepših zalazaka sunca na Jadranu.

Utvrdu je podigla britanska Kraljevska ratna mornarica u travnju 1812. godine, odmah nakon legendarne pomorske Bitke kod Visa (1811.). S gradnjom je započeo pukovnik George Duncan Robertson, a utvrda je dobila ime po britanskom kralju Georgeu III.

Nakon dugog niza godina propadanja, utvrda je u potpunosti obnovljena i revitalizirana. Danas funkcionira kao multifunkcionalni prostor i vrhunska turistička atrakcija.

Unutrašnjost utvrde pretvorena je u ugostiteljski objekt, gdje će vas dočekati konobari odjeveni u odore britanskih vojnika iz tog vremena.

Zbog spektakularnog ambijenta i panoramskog pogleda, utvrda je danas jedno od najpopularnijih mjesta na Jadranu za ekskluzivna vjenčanja, koncerte i ljetne partyje.

Unutar objekta može se posjetiti i mali muzej te naučiti više o bogatoj vojnoj povijesti otoka Visa.

TITOVA ŠPILJA

Na drugom kraju otoka, prema ribarskom mjestu Komiža, poznatom iz kultnog filma i serijala o Mikuli Malom, koji je postao kapetan broda prevozeći izbjeglice iz Dalmacije na slobodni teritorij Visa, nalaze se dvije špilje.

Cestom prema Komiži stiže se do mjesta Žena Glava, koje se prema kazivanju mještana ranije zvalo Žedna Glava, zbog vječite borbe s nedostatkom vode u tom kraju, no s vremenom se, navodno, slovo D izgubilo iz imena, jer mještani vole skratiti ime, ako se skratiti dâ. Skrenuvši vozilom kod mjesta Žena Glava, slijedi strmi uspon od nekoliko kilometara do početka staze koja vodi do dvije špilje. Kada govorimo o Titovoj špilji na Visu, pojam zapravo obuhvaća kompleks od dvije manje špilje smještene odmah jedna uz drugu na padinama brda Hum.

Prva špilja služila je kao operativni centar i sigurno utočište u kojem je Josip Broz Tito 1944. godine boravio, radio i vodio ključne pregovore za međunarodno priznanje nove Jugoslavije. Ulaz joj je djelomično zazidan radi zaštite.

Druga špilja nalazi se tek nekoliko koraka dalje i u njoj je u isto vrijeme bio smješten Vrhovni štab partizanske vojske te prateće osiguranje.

MUZEJ NA OTVORENOM

No, na povratku prema gradu Visu slijedi veliko iznenađenje. Naime, na križanju prema mjestu Rukavac nalazi se pravi mali muzej na otvorenom. Službeno, muzej se vodi kao Memorijalni centar Drugog svjetskog rata na Visu. Baš kao i nekadašnja aerodromska pista, muzej na otvorenom u vlasništvu je Velimira Mratinića, entuzijasta koji vlastitim sredstvima i uz pomoć male grupe prijatelja, poput Ede Botrića, marljivo radi na uređenju, prikupljanju artefakata, ali i dočeku vojnih izaslanstava iz svih krajeva svijeta. Muzej na otvorenom financira se isključivo donacijama, a u vrijeme našeg boravka na otoku Visu, u posjetu su bile dvije delegacije: američka i delegacija Parka vojaške zgodovine Pivka iz Slovenije.

KRENUO OD NULE

Velimir Mratinić govorio je za „Slobodnu Bosnu“ o ideji za projekt muzeja na otvorenom te nam otkrio i nepoznate detalje iz povijesti.

Otkud ideja za jedinstveni muzej na otvorenom u regiji? Je li na vašu odluku utjecalo i to što su neki od vaših predaka preživjeli Drugi svjetski rat u El Shattu?

-Ideja je nastala prije svega iz osjećaja da je priča o Visu tijekom Drugoga svjetskog rata nepravedno zapostavljena, iako je riječ o jednoj od najvažnijih savezničkih baza na Mediteranu. S Visa su spašene tisuće savezničkih zrakoplovaca, preko njega je evakuirano oko 40.000 naših civila, a upravo je ovdje ostvarena iznimna suradnja partizana, britanskih i američkih snaga. Sa Visa je pokrenuta akcija oslobađanja Dalmacije od njemačke okupacije i sve je završilo u Trstu s pripojenjem Istre Hrvatskoj i Slovenskog primorja Sloveniji.

Na moju odluku svakako je utjecala i obiteljska priča. Dio moje obitelji bio je među dalmatinskim izbjeglicama u El Shattu. Kada čovjek zna da su njegovi preci preživjeli zahvaljujući snalaženju, odlučnosti, hrabrosti nas samih ali i uz pomoć savezničkih država koji su organizirali evakuaciju, onda tu povijest više ne doživljavam kao skup činjenica nego kao osobnu odgovornost da se ona sačuva za buduće generacije.

Među artefaktima nalaze se metalne PSP piste koje se i danas koriste. Jeste li otkrili kako su partizani uspjeli nabaviti tako nešto?

-PSP (Pierced Steel Planking) nije proizvod partizana nego standardna saveznička oprema koju su na Vis dopremile britanske i američke inženjerijske postrojbe. Zahvaljujući tim čeličnim elementima u vrlo kratkom roku izgrađen je aerodrom sposoban prihvatiti lovce, transportne i teško oštećene bombardere.

To najbolje pokazuje razinu logističke i vojne suradnje između saveznika i partizanskog pokreta. Bez te suradnje spašavanje više od četiri tisuće savezničkih zrakoplovaca bilo bi gotovo nemoguće.

Što biste izdvojili od artefakata koje ste pronašli, otkupili i izložili?

-Svaki predmet ima svoju priču, ali posebno bih izdvojio motor bombardera B-24 Liberator izvađen s dna mora, originalne PSP ploče ratnog aerodroma, motocikl BSA M20 koji je cijeli rat ostao na Visu, američke vojne kamione “Đemsove” dijelove bombardera i drugu originalnu opremu.

Najvrjedniji artefakti ipak nisu metal i strojevi nego ljudske priče koje stoje iza njih – priče pilota, partizana, civila i svih koji su na Visu zajedno stvarali jedno od najvažnijih mjesta savezničke suradnje u Europi.

Na obljetnicu tragedije savezničkog zrakoplova dolaze diplomatska izaslanstva Velike Britanije i SAD-a. Kakve su njihove reakcije?

-Reakcije su iznimno pozitivne. Posebno ih impresionira činjenica da se jedna mala lokalna zajednica trudi sačuvati uspomenu na zajedničku povijest naših naroda.

Diplomati iz SAD-a i Velike Britanije prepoznaju da Vis nije samo hrvatska nego i međunarodna priča. Ovdje su zajedno djelovali Amerikanci, Britanci, partizani i drugi saveznici. Upravo zato žele da se ta povijest istražuje, čuva i predstavi novim generacijama.

U moru između Visa i Korčule nalazi se potopljeni saveznički bombarder. Kakve su šanse da jednog dana bude izvađen?

-U akvatoriju otoka Visa na dnu mora leži oko 50 američkih bombardera, 20-ak ih je do danas pronađeno. Ne znam koliko ima smisla vađenje jednog od njih, to je restauratorski iznimno zahtjevno i skupo. Nisam siguran kakav bi bio ishod. U pitanju je trup od izuzetno tankog aluminija potopljenog više od 80 godina u slanoj vodi… Pored toga to je i pitanje legalnosti postupka za Konzervatorski zavod.

Osobno bih volio da se jednoga dana barem dio takvog zrakoplova sačuva i prezentira javnosti, ali jednako je važno da se prije svake odluke poštuje mjesto stradanja i zakonske odredbe.

Jeste li istražujući Vis naišli na priče poput one Franje Kluza? Zna li se dovoljno o herojima Drugoga svjetskog rata?

-Na Visu postoji velik broj iznimnih priča koje su danas gotovo zaboravljene. To nisu samo priče o poznatim pilotima nego i o anonimnim ljudima koji su spašavali ranjenike, izvlačili pilote iz mora, gradili aerodrom, održavali logistiku ili riskirali vlastite živote kako bi pomogli drugima.

Franjo Kluz je poletio s viškog aerodroma i poginuo na ušću Cetine pred Omišom. Naši piloti su letjeli u dvije eskadrile BAFa (Balkan Air Force – dio RAFa) 352. i 353. Naši ljudi su ih nazivali 1. i 2. Partizanska eskadrila iako su formalno i formacijski bile britanske. Zanimljivo je  da su britanci diljem Europskog ratišta imali “nacionalne”eskadrile Poljaka, Francuza , Čeha… ali jedino je našim pilotima bilo dozvoljeno da na uniformu i avione stave svoje nacionalne oznake tj. jugoslavensku zastavu i zvijezdu petokraku. To je bilo Savezničko priznanje da su partizani organizirana i regularna vojska i k tome saveznička, kakve nema u Europi. To je imalo veliki učinak na moral partizana i našeg naroda.

Srčanost naših pilota je bila iznimna pa i pogubna. Franjo Kluz i još neki, poginuli su oglušujući se na upute Britanskih zapovjednika da smiju napad izvršiti samo jednokratno. Često su napadali u dva, a ponekad i tri naleta. Eto za njega i još neke to je bilo pogubno. Primjer je i pogibija Luigia Rudia partizanskog pilota talijanske nacionalnosti koji je pokušao sletjeti sa svojim Spitfireom na Viški aerodrom zajedno sa bombom koju nije mogao otkačiti. Kontrola leta mu je dala nalog da skoči padobranom. To bi značilo gubitak aviona i on se odlučio pokušati sletjeti. Pri doticaju piste, bomba se otkačila i usmrtila ga.

Požrtvovnost naših ljudi je bila danas nezamisliva. Samim tim ići u borbu protiv superiornih fašističkih oružanih sila, osobito u početku rata, mislim da je svakog borca činilo herojem. Dojmila me se rečenica britanskog veterana Petera Bickmorea koji je iskazao poštovanje našim partizanima rečenicom otprilike: “We had everything to use in combat, but Partisans; they had nothing but they gave themselves..!”

Mislim da se posebno treba prisjećati i onih koji nisu upamćeni kao “heroji”… to su nestali. Prije tri godine na Vis su iz Amerike doputovala dva brata James i Jefrey Peck u nastojanju da nakon 80 godina (!) pronađu trag i okolnosti nastanka njihovog strica koji je zajedno s ostatkom deseteročlane posade, živ, zdrav, neozlijeđen, iskočio padobranom poviše viškog aerodroma, vjetar ga je odnio na pučinu i nikada nije pronađen. Njih dvojica su rođeni nakon pogibije njihova strica i posebno me dirnuo i potakao taj njihov poriv da odaju poštovanje njegovoj žrtvi i otrgnu ga od zaborava iako to u globalnom smislu neće ništa promijeniti, ali može u nama pojedinačno, jer svatko ima nekog zaboravljenog “strica” ili “strinu” kojega je pomeo neki povijesni vihor i kad je već žrtvovan, zar ih još i zaboraviti?! Tada je njhova žrtva još besmislenija.

Sve su to heroji toga vremena, viškog i europskog prostora. Heroji su i civili, žene i djeca koji su napustili svoje domove, očeve i muževe i u studenim noćima i prevrućim danima spavali i živjeli u šatorima u Sinajskoj pustinji u Egiptu u logoru El Shatt! Ja mislim da je ta priča koju Vis ima jedinstvena i da je treba sačuvati, kazao je Velimir Mratinić za „Slobodnu Bosnu“.

Mislim da javnost još uvijek premalo zna o toj međunarodnoj dimenziji rata na Visu. Ovdje se nije branila samo sloboda jednog otoka nego su se stvarali temelji završnih savezničkih operacija na istočnoj obali Jadrana i olakšavali  saveznički ratni napori u Italiji i tamo smanjivali njihovi ratni gubitci, preuzimajući teret ratovanja pripadnika NOVJ protiv Nijemaca na Balkanu. Time su se sprečavale da njemačke trupa iz Grčke i Balkana šalju pojačanja na talijanski front.

Može li se priča o partizanima i Visu jednog dana ekranizirati?

-Apsolutno može. Vis ima sve elemente vrhunskog filma ili serije: dramatične zračne bitke, spašavanje pilota, tajne operacije OSS-a i britanskih komandosa, savezničku bazu usred okupirane Europe, priče o običnim ljudima i velike povijesne događaje.

To nije priča samo o Hrvatskoj nego o međunarodnoj suradnji u borbi protiv fašizma i nacizma u svima slojevima, od ribara i težaka, đaka u školama, bijegu u partizane na kopno, sudjelovanje u najtežima bitkama Neretvi, Sutjesci, oslobađanju Dalmacije, utrka za Trst i Istru, vojna sradnja sa Saveznicima, pregovori, priznanje, diplomatske i zakulisne igre, tajni odlazak Tita na pregovore sa Staljinom… Upravo zato vjerujem da bi mogla zanimati i svjetsku publiku.

Uložili ste vlastiti kapital u ovaj projekt. Kakvi su planovi za budućnost?

-Ovo nije projekt jednog čovjeka nego projekt koji želim razviti zajedno s brojnim partnerima iz Hrvatske i inozemstva.

Cilj je izgraditi moderan Memorijalni centar Drugog svjetskog rata koji će objediniti muzejski postav, edukaciju, znanstvena istraživanja i međunarodnu suradnju. Želimo ispričati priču koja bez Visa ne bi bila potpuna – priču o odlučnosti, solidarnosti i zajedništvu ljudi različitih naroda koji su u najtežim okolnostima zajedno branili slobodu.

Posebno mi je važno da mlađe generacije shvate kako rat donosi golema stradanja, ali i da iz povijesti nauče da se najveće pobjede ostvaruju kada ljudi surađuju. Da se surađivati treba u miru, da do rata i ne dođe. Vis je upravo takav primjer – mjesto na kojem su mali i veliki, lokalni ljudi i svjetske sile, pokazali da zajedno mogu učiniti ono što nitko sam ne bi mogao.

TRAGOM ZABORAVLJENOG HEROJA

Među herojima neba u Drugom svjetskom ratu bio je i prvi partizanski pilot Franjo Kluz. Aprilski rat zatekao ga je u Rajlovcu kod Sarajeva, gdje je mobiliziran u jedinice NDH. Kluz u maju 1942. godine avionom Potez 25 bježi iz Banje Luke na oslobođenu teritoriju u Prijedor i priključuje se partizanima.

Nakon što su im Nijemci uništili prve avione, Kluz prelazi u Italiju, a potom u Sjevernu Afriku. Tamo je na aerodromu Benina kod Bengazija 22. aprila 1944. ustupljen sastavu britanskog RAF-a (Royal Air Force) kao dio novoformirane 1. lovačke eskadrile NOVJ.

Franjo Kluz je obavljao borbene letove iz Italije i s oslobođenog otoka Visa, napadajući neprijateljske položaje u Dalmaciji i Bosni i Hercegovini. Poginuo je 14. septembra 1944. godine kada je njegov lovac Spitfire oboren protuzračnom obranom tokom napada na luku u Omišu. Tamo se na ulazu u grad nalazi i krilo aviona, kao spomenik palom heroju NOB-a. Kluz je upravo s Visa poletio na svoj posljednji zadatak, a oboren je u okršaju na nebu iznad dalmatinskog gradića Omiša.

HEROJI NEBA NA FILMU

Britanci i Amerikanci su, za razliku od nas, ponosni na pilote u Drugom svjetskom ratu, pa tako svako malo osvane neki novi film ili serija u skupocjenim filmskim produkcijama. Osim filma i serije Partizanska eskadrile Hajrudina Šibe Krvavca, nije bilo značajnijih ostvarenja na tu tematiku u regiji.

Iako je primarno fokusirana na osnivanje specijalne jedinice SAS, ova planetarno popularna BBC-jeva serija (autora Stevena Knighta, tvorca Peaky Blindersa) neraskidivo je povezana s pilotima i zračnim operacijama u Sjevernoj Africi tijekom Drugog svjetskog rata. Serija prati radikalne vojnike i pilote koji su izvodili drske sabotaže na neprijateljskim aerodromima. Zanimljivo je da su se pojedini dijelovi druge sezone ovog velikog projekta snimali i u Istri.

Masters of the Air (na našim prostorima prevedena kao Gospodari zraka) američka je visokobudžetna ratna serija. Ova povijesna drama prati priču o mladim američkim posadama i pilotima legendarne 100. bombarderske skupine (poznate kao „Bloody Hundredth“). Oni su u proljeće 1943. godine stigli u zračne baze u istočnoj Engleskoj te u legendarnim bombarderima B-17 Flying Fortress (Leteće tvrđave) započeli prve opasne dnevne napade na logistiku i industriju unutar nacističke Njemačke.

Vis je neka vrsta povijesnog muzeja na otvorenom te na gotovo svakom kraju otoka skriva poneku anegdotu iz prošlih ratova, stoga i ne čudi da otok svake godine posjećuju povjesničari i istraživači.

Nedavno je promovirana i povijesno-dokumentarna knjiga pod naslovom Vis posljednja nada: RAF Station Vis 1944. – 1945., autora Danijela Frke. Naslov „Posljednja nada“ izravno se odnosi na saveznički ratni aerodrom na Visu. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, taj je aerodrom bio doslovno „posljednja slamka spasa“ za tisuće američkih i britanskih pilota.

Kada bi saveznički teški bombarderi (poput Letećih tvrđava B-17 ili B-24 Liberatora) pretrpjeli teška oštećenja u zračnim borbama iznad Austrije i Njemačke, nisu se mogli vratiti u svoje matične baze u Italiji. Otok Vis i njegova improvizirana pista u polju bili su im jedina šansa da slete i izbjegnu pad u more ili zarobljeništvo. Procijenjeno je da je ovaj improvizirani jadranski aerodrom izravno spasio živote za više od 4000 savezničkih zrakoplovaca.

Mario Iličić (Slobodna Bosna)