Dok živimo banalnost svakodnevice kaljugu u kojoj prebivamo povremeno zatekne vijest o smrti. Zapravo, smrt odavno nije vijest, život bi mogao biti vijest. Ipak, kad umre neko od ljudi koji su u svijetu banalnosti bili onaj rijedak antipod, incident, i kaljuga se na tren probudi. Uspavana palanka duha i iskustva najednom zaliči na nešto drugo. Živo blato, u kojem se davimo, s glavom jedva iznad površine, bar dan ili dva zaustavi se, uspori naše potonuće. U našoj palanci rubrike kulture odavno su dekor na web sajtovima portala. Crna hronika i politika omiljene su rubrike za nakon ručka. Zapravo, to je jedna ista rubrika. To je isto blato u kojem nestajemo.

Ne volim nekrologe. Ne volim da ih pišem. Ne volim da ih čitam. Naročito ne volim nekrologe koje pišu mali ljudi, ne bi li se okoristili o smrt velikih ljudi. I ničim izazvani sebe ugurali u veliku biografiju čovjeka koji je umro. Valjda računajući da će tako njihov život bez značaja dobiti na značaju. Takvi sebe guraju i u vijest o nečijoj smrti. U saopštenje za medije. Prilika za besplatan marketing mora se iskoristiti. Glađu lešinara nadlijeću nad još jednom smrti. No, to je tako, i ta glad se nikad ne može utoliti. Ali, i nakon svega, i kad se iz nečije smrti iscijedi i potonja kap soka, bijedni i groteskni životi ostaju jednako bijedni i groteskni. Jednako gladni i žedni, ma kakav napor uložili ne bi li sebe učinili vidljivim. Opšta tuga za onim koji je umro opšte je mjesto našeg kolektivnog licemjerja.

Naravno, izuzetak su oni koji su počivše zaista poznavali, i koji se od njih opraštaju bez namjere da sebe uguraju o tekst o drugima. A možda ih i nijesu poznavali, ali posljednju počast im odaju bez ambicije da sve to liči na filmski set, u kojem je krupni kadar na njima, ne na mrtvima. Do juče živima koji su ispisali istoriju ove zemlje. Kult smrti u ovoj zemlji uvijek je bio veći od kulta života. Slavimo mrtve, koji su koji dan ranije bili među nama. Jesmo li ih i tad toliko voljeli, i toliko im se divili? Zar nijesmo mogli slaviti njihov život, bez čekanja da zauvijek odu iz kaljuge, u kojoj nas ostavljaju.

Kad je umro pisac Filip David, moj prijatelj je kazao da je umro posljednji jugoslovenski pisac. Smrću Boža Koprivice umro je posljednji svjedok jugoslovenske književnosti. Čovjek koji je pisao o Davidu, Pekiću, Kovaču, Kišu. Čovjek koji je život i smrt izgovarao s fusnotom. A svoje prijatelje upoznavao kao zvuk. Niko u južnoslovenskoj književnoj kritici nije pisao kao Božo Koprivica. Uvijek svoj i autentičan. Tih i glasan kao ratna truba.

Dok životarimo u moru banalnosti, ne žalim Boža Koprivicu. Zavidim mu na godini rođenja, i životu koji je proživio. Na svemu što je čitao, i o čemu je pisao. Zahvalan što sam svoju prvu tv emisiju snimio razgovarajući s njim. Čekajući da se pojavi na jednom književnom festivalu. Jer Božo nije imao telefon. Osim fiksnog, na kojem i telefonska sekretarica navija za Partizan. Koprivica je na snimanje došao u bermudama, bijeloj košulji s ruskom kragnom i u cipelama čije su pertle bile razvezane.

Polusvijet nije mogao razumjeti da je to sasvim u redu. Ukoliko ste Božo Koprivica. Da njemu ne treba odijelo, kravata koja liči na serijskog davitelja, lakovane cipele, svilena maramica u džepu i broš na reveru. Slavimo mrtve, živima se smijemo. Takvi smo ti mi. Božo je napisao najljepši esej o Danilu Kišu. Svom prijatelju. Danilo Kiš je napisao pjesmu o smrti. Posvećena je Miri Trailović, ali je, zapravo, posveta i smrti Boža Koprivice:

„Kakav dobro obavljen posao, Smrti/kakav uspeh/srušiti takvu tvrđavu!/Požderati toliko mesa, skrckati toliko kostiju/za tako kratko vreme/Potrošiti toliku energiju/brzo, kao kad se ispuši cigareta/Kakav je to bio posao, Smrti/kakva demonstracija sile/(Kao da ti ne bismo verovali na reč.)“

Dok nam političari koji golim rukama kopaju put do dna govore o „doticanju dna“, ne mogu a da ne primijetim da lažu. Mi ne padamo, odavno smo pali. Letimo, na prste propeti da dosegnemo dno. Kao svod u starim zgradama. Kao nebo. Toliko smo posrnuli. Ispred tv ekrana čekamo ružne vijesti, jer onda su, valjda, naši ružni životi manje ružni.

Božu Koprivici nije potreban nekrolog. Nasmijao bi se na sve te tugaljive priče. A nama? Jesmo li mi zaista živi?

(Antena M)