Prije 15 godina napisao sam za Žurnal tekst povodom Dana nezavisnosti koji sam nazvao „Kad se babo vrati kući pijan“. Ponovo sam ga pročitao i shvatio da ne postoji niti zarez koji bih promijenio, potpuno je aktuelan i danas. Kao da je vrijeme stajalo.

Nismo prespavali ovih petnaest godina. Naprotiv, probdjeli smo ih u neprestanoj zebnji da će ponovo izbiti rat. Oni koji nisu mogli izdržati neizvjesnost napustili su Bosnu i Hercegovinu. I dalje to čine. Odavno znamo, ne odlaze odavde samo očajnici u potrazi za poslom, napuštaju nas ljudi koji su imali sigurne poslove, pristojne plate, izgrađene karijere… Putuju zbog toga što im je dosadilo plutati u limbu, zato što žele konačno da se pobrinu za svoje živote, da ne raspravljaju samo o tome koja će stranka s kojom koalirati da bi preuzela vlast i da bi onda opet sve bilo po starom.

Ni vlast niti opozicija ne brinu zbog njihovog odlaska, jedina konkretna reakcija koju smo čuli za sve ove godine bila je da će naše bivše sugrađane zamijeniti roboti.

Nisu svi drhtali u mjestu. Čitava generacija političara za to vrijeme izgradila je karijere – što na lažnim napadima, što na fiktivnoj odbrani. Svaki patriotski poklič dobro je naplaćivan, što lijepo ilustruju kolone limuzina, džipova i quad vozila okićenih zastavama tokom profiterske parade za Dan nezavisnosti. Tokom neprestanog „predratnog“ stanja, u kojem vazda neko pokušava odnijeti komad Bosne i Hercegovine, a neko ga zbog toga udara po prstima, izgrađene su porodične imperije i dodatno produbljen jaz između bogatih i siromašnih. Napravljen je sistem koji je dovoljan sam sebi, u kojem su se odavno izgubile razlike između ljevice i desnice, nepotizam i korupcija su im najjače zajedničke osobine. Ta šklopocija, nespremna da preuzme odgovornost za vlastite propuste, da bi opstala sumanuto se okreće na sve strane, traži prirodne i neprirodne saveznike, ako treba i okupatorima podiže spomenik. Protesti mladih u Sarajevu tačno su detektirali da problem nije u političkoj opciji nego u cjelokupnom sistemu.

U patriotskim ispadima domovina se obavezno naziva majkom. Za naše patriotske parazite ona je roditelj koji popušta pred svakim histeričnim ispadom, uplašena od težih posljedica ona dozvoljava najgorim među nama da neprestano pomjeraju granice ponašanja. Za sve ostale, današnju Bosnu i Hercegovinu primjerenije je uporediti s ocem, pijanim i agresivnim, čiji povratak kući dočekujemo sa strepnjom. Kao što sam već pisao prije 15 godina…

KAD SE BABO KUĆI VRATI PIJAN

Divna priroda i srdačni ljudi – ispaljuju gosti Sarajevo Film Festivala još na aerodromu kada ih novinari dočekaju na stepenicama s pitanjem Šta mislite o Bosni i Hercegovini? Meni je mnogo teže nego recimo Mickeyu Rourku odgovoriti na ovo pitanje jer se sjećam koliku smo srdačnost pokazali prilikom otvaranja koncentracionih logora, a znam i da se prema prirodi odnosimo isto kao prema ljudima – ili je ubijamo ili okrutno eksploatiramo.

Teško mi je odgovarati na takva pitanja. U Splitu je, na festivalu Pričigin organiziran razgovor Lijepa Vaša u kojem su pisci iz bivših jugoslovenskih republika govorili o svojim zemljama. Nisam želio ponavljati onu frazu, ipak se tu skupilo pametnih ljudi, pa sam govorio o stvarima koje su iščezle iz današnje Bosne i Hercegovine. Među takvim stvarima, lijepim i neprežaljenim, su ponosni radnici. Svjedočim o nestanku specifične željezarske vrste, ljudina s opatijom u zubima.

Izvrsna književnica Olja Savičević Ivančević nedavno me je ponovo stavila na kušnju. To pitanje je stavljeno u set mudro probranih ključnih riječi pa je bilo nemoguće da ga izbjegnem. Ovako sam odgovorio:

– Moju zemlju je teško voljeti. Kao kada se voli otac koji je teška bitanga. Kada te takav otac pomiluje, u prolazu, na putu između dvije pijanke, ta gesta bude dovoljna da mu sve oprostiš i pronađeš opravdanje za sve što jeste ili nije učinio.

Do danas nisam smislio bolji odgovor. Mislim da on najpreciznije opisuje moj odnos prema Bosni i Hercegovini.

Volio bih da je drugačije i da i mi imamo oca na kojeg smo ponosni. Za kojeg mislimo da je najjači i najpametniji. Na žalost, mi imamo barabu koju demoni razvlače na sve strane. Odavno više nije zabavan kad popije, ako je ikada zaista i bio. Povraća, tetura i galami. Ljudi ga se više i ne plaše kada je agresivan, uglavnom ga sažaljevaju.

Možemo se samo nadati čudu, da će se on jednog dana vratiti kući s kesama punim voća, reći kako mu je dosta alkohola i obećati će se zauvijek promijeniti. Ali, takvi obrati više se ni u sapunicama ne dešavaju. Čak i najgori scenarista odlučuje se za mnogo realniji – tragični ishod.

Zbog onih par lijepih gesti mi mu moramo dati šansu. Kod nas čovjek jednostavno mora vjerovati u čuda. Kada bismo vjerovali samo u jadnu realnost u kojoj je stvar društvenog prestiža, pa čak i modni hir, ismijavati nekada sanjani koncept Bosne i Hercegovine, onda više niko ne bi imao snage ni obraza izreći:

Sretan Dan nezavisnosti.

(zurnal.info)