Piše: Haris Imamović, !Odgovor

1.

Mladost jest jednako pobuna; ili bi bar tako trebalo biti. Izvorna mladost je odbacivanje spoljašnjeg autoriteta (zapovijedi roditelja, nastavnika, vjeroučitelja, vlade…) uime unutrašnjeg autoriteta – vlastitog razuma, savjesti, uvjerenja do kojih smo sami došli. “Neću”, “nećeš mi ti govoriti šta da radim”, itd. Mladost koja se buni je život koji se oslanja na sebe.

To je mladost koja više nije bespomoćna, infantilno ovisna, nesposobna za samostalnost. Pobunjena omladina, za razliku od nejači, ne treba naručje, već se uzda u vlastitu intelektualnu i fizičku moć: mozak i pesnicu. Medijske i druge manipulacije ne mogu je prinuditi da postupi protiv svoje volje; ne može to čak ni policijska čizma. Pobuna je ispoljavanje moći bez koje nema života.

Očekivati od srednjoškolaca i studenata da se ne bune znači očekivati da budu nikad spremni za samostalan život, da ostanu manje-više produžetak tuđe volje. Malograđansko, staračko, čangrizavo negodovanje uime “javnog mira i reda” zapravo je protest protiv samog života. Ritual jednog kulta smrti.

Čovjek, koji nije na vrijeme naučio da se buni, bit će do kraja života rob: u domu, u školi, na poslu, u vojsci… To je, u konačnici, onaj vojnik, koji, kada mu nadređeni zapovijedi da strelja civile, nema snage da kaže ne. On je mehanički nastavak tuđe volje i stoga ne postoji u potpunoms smislu te riječi.

Sloboda je uslov istinske egzistencije, jer ako nisam slobodan, ako sam zavisan, ako sam sredstvo na raspolaganju spoljnjem autoritetu, onda se gubi granica između mog i tuđeg postojanja (dakako, u korist tuđeg). Stepen slobode srazmjeran je stepenu postojanosti.

Grci kažu da je uslov postojanja nečeg je da je ono, ako treba, i “samo po sebi” (auto kath’ hauto), da je “za sebe”, da je zasebno, ograničeno, odvojeno od svega ostalog, itd. Ako nešto nije u stanju biti “samo po sebi”, onda i nije nešto, nije ništa.

Kada bi mladi, koji su ovih dana na ulicama, bili poslušnici svojih roditelja, nastavnika i vlade, oni ne bi bili ništa. Ne bi postojali. Utopili bi se u masu do neraznatljivosti. Ovako, oni su na ulici, slobodni su, postojani, intelektualno i fizički moćni, spremni za život – i posljednja su šansa ove političke zajednice da ima budućnost.

2.

Četvrti dan u Sarajevu traju protesti, nakon što je u saobraćajnoj nesreći život izgubio student Erdoan Morankić (23), a srednjoškolka Ella Jovanović (17) teško povrijeđena. Do udesa je, po svemu sudeći, doveo tehnički kvar na tramvaju, što znači da vlast snosi određenu odgovornost.

Bio sam jučer na protestima. Danas sam s prozora posmatrao mimohod pobunjenih. Učesnici su zapanjujuće mladi; gotovo u cijelosti srednjoškolci i studenti. Evidennto su se poistovijetili sa žrtvama: jednim studentom i jednom srednjoškolkom. Jedna od njihovih deviza glasi: “To smo lako mogli biti mi.”

Protesti ne bi bili ovako masovni i istrajni da nije bilo pokušaja pravosudnih vlasti da, uprkos dokazima a u dosluhu sa izvršnom vlašću, svu krivicu prebaci na vozača tramvaja i skine svu odgovornost sa sistema. Nakon što je jučerašnjom odlukom Suda odbačen prijedlog tužioca da se odredi pritvor vozaču, izvorni krizni narativ Vlade je pao u vodu. Sumnjičava pažnja javnosti se okrenula prema onima koji su htjeli da zatvore vozača i tako umire bijesnu masu. Kako da im ona sada vjeruje!?

Premijer Kantona je jučer podnio ostavku. Danas i direktor GRAS-a. Nadležni u GRAS-u su mogli spriječiti ovu nesreću da su na vrijeme isključili pokvareno vozilo iz saobraćaja. Premijer nije izravno odgovoran, ali je s dobrim razlogom podnio ostavku: neko je imenovao upravu GRAS-a, neko je zaključio tender sa firmom koja brine o kočnicama na vozilima, itd. Ali bitnije od toga, u ovakvim situacijama, narod, odnosno njegov pobunjeni dio mora se osjećati kao da je vlast iznad vlasti, da je suveren, bez potrebe da to dokazuje nasilno.

Prvi korak ka konsolidaciji poretka jeste da vlada prihvati suverenitet naroda, odnosno da prihvati proteste kao jasan simptom narodne volje.

3.

Za razliku od trezvene reakcije kantonalnog premijera, svjedočili smo npr. i pokušaju jedne istaknute medijske cortigiane vlasti da diskreditira pobunjenu masu, tvrdeći su opozicione stranke (SDA i DF) preuzele kontrolu nad protestima. Niko neće lijevim strankama, kakve pretendiraju biti SDP i NS, nanijeti više štete do ovih reakcionara à la Marie Antoinette koji se utrkuju u napadima na pobunjenu omladinu, a čija bi volja trebala biti smisao postojanja svih stranaka, a naročito lijevih.

Na sličnom tragu kao spomenuta cortigiana je i režimska Federalna televizija, koja se u sinoćnjem centralnom dnevniku poziva na to da su neki od organizatora odustali od daljnih protesta, te ocjenjuje: “Teška tragedija, kojoj smo svjedočili, prema onome što možemo zaključiti iz saopštenja organizatora jučerašnjih protesta, pokušava se iskoristiti za dobivanje političkih poena, te možda i drugih ciljeva.”

FTV u vezi s time podsjeća na 2014. godinu, kada su, kako veli, “radnički bunt u Tuzlanskom kantonu preuzele grupe huligana te zapalile zgrade Vlade TK i Općine Tuzla, a potom se sve prelilo u druge gradove”.

Cilj uredništva FTV-a je da, u očima malograđanske publike koja na prvo mjesto stavlja “javni red i mir”, sudionike protesta predstavi kao (potencijalne) huligane, a ne kao omladinu koja se neočekivano digla protiv sile & nepravde i time inspirisala čitavu zajednicu.

Propaganda režimskih medija protiv mladih pobunjenika je ujedno mač sa dvije oštrice. Istina, kod dijela gledalaca potencijalno nasilje koje protesti sa sobom nose će izazvati strah, distancu, nenaklonjenost, itd; ali potencijalna nasilnost protesta, koju podcrtavaju režimski mediji, indicira da su protesti ozbiljni, što privlači pažnju svih, daje moć pobunjenoj masi, itd.

Naime, starački protesti, poput onih pred OHR-om u proljeće 2023, koji se ni u kojem slučaju ne mogu pretvoriti u nasilje, nisu ozbiljni i, kao takvi, ne mogu generirati željeni efekat. Znak, koji ne označava potencijalno nasilje, bol i uništenje, nije znak, jer ga niko ne vidi.

U konačnici, glavno pitanje nije mogu li se protesti preobraziti u nasilje, već čijom krivicom se to može desiti.

Činjenica da su tekući protesti, iako su puni tenzije, već četiri dana mirni jasno ukazuje da njihovi sudionici ne priželjkuju nasilje (dakle, nisu huligani). Ali ga ni ne isključuju (jer znaju da bi time sebi oduzeli auru ozbiljnosti i urgentnosti). Na kraju, sve je do toga kako će reagovati vlada: da li odgovorno ili arogantno?

Recimo, da premijer Kantona nije podnio ostavku, te da je reagovao arogantno, odbijajući da preuzme političku odgovornost i nastojeći da diskreditira pobunjenu masu, kao što čini dio Trojkin, a prije svega SDP-ov agit-prop, već bismo danas bili bliže masovnom nasilju.

4.

Ma koliko dugo trajali, protesti neće riješiti sve probleme u društvu (treba li to i govoriti?). Vidjet ćemo hoće li i što se tiče sigurnosti u javnom prevozu, i generalno javnom prostoru, dovesti do značajnijih infrastrukturnih promjena: nabavke novih vozila, unapređenja kontrole, itd. Međutim, ovo društvo je već sada bolje, nego što je bilo prije protesta i nego što bi bilo bez njih.

Činjenica da neko od nadležnih energično zahtijeva da brinu o tome da tramvaji budu tehnički ispravni, da nadzorni organi rade svoj posao (za koji su dobro plaćeni), da se kvarovi ne guraju pod tepih i da se nesreće ne pravdaju birokratskim formulama, neće spriječiti sve tragedije, ali će nas učiniti sve sigurnijima.

Egzistencijalna zadaća mladih jeste da se bune, a zadaća društva jeste da na najbolji način iskoristi tu njihovu pobunjeničku energiju. U “uređenim, zapadnim” društvima ljudi neprestano protestvuju, čak i nasilno (od Los Angelesa preko Pariza do Atene). U despotskim režimima niko ne protestvuje i ulice su mirne sve do izbijanja građanskog rata.

Pobunjena masa nije vlada i ne treba da piše programe, nudi rješenja, itd. Protesti su podsjetnik da politika nema legitimitet u sebi samoj, te da nosioci javnih funkcija nisu suveren.

Protesti su podsjetnik na to ko je najviša vlast. To nije ni vlada, ni parlament, ni predsjedništvo, ni sud. Već narod, čiji je, uz izbore, najvjerniji znak – masa koja je osjetila potrebu da izađe na ulice i, u ovisnosti od toga kako se nosioci javnih funkcija ubuduće ponašaju, može polupati i spaliti mnogo toga.

Energija ovih dana će se, prije ili kasnije, rasuti u cinizmu i ravnodušnosti svakodnevice. Važno je dotad ostaviti dovoljno traga. Važno je da ostane sjećanje na moć mladih, kada izađu na ulice. U tom slučaju, ona će in potentia nastaviti da postoji, čak i kad se sve smiri. Tako politička zajednica iz krize izlazi odgovornija, funkcionalnija i snažnija.

(Tekst preuzet s portala !Odgovor/foto: Autonomija)