Sagorijevanje alternative

Imao sam nepunih 10 godina kad su 1984. u Sarajevu održane Zimske olimpijske igre.

Olimpijsko naselje, u kojem su bili smješteni takmičari, naslanjalo se na Dobrinju, kvart u kojem sam živio. Omiljena zabava nas klinaca iz kvarta bila je da odemo do Olimpijskog naselja i skupljamo limenke piva i sokova koje su takmičari sa Zapada popili i bacili. Limenke smo nosili kući i čuvali ih na vitrinama u sobama, kao najveće dragocjenosti. Razmjenjivali smo ih, onako kako se razmjenjuju sličice sa likovima omiljenih fudbalera.

Jasno je: u aktu čijoj se bijedi nije moguće dovoljno sprdati, mi smo skupljali smeće. Ali to nama tada nije izgledalo tako. Dok bih noću ležao u krevetu i gledao limenke sa šarenim logotipima, zamišljao sam obećanu zemlju kapitalizma. Zemlju u kojoj je sve savršeno i u kojoj svi mogu kupiti sve. Tragikomična iluzija o Zapadu koju smo gajili mi iz socijalističkog bloka traje i danas – gomile NVO aktivista i političara koji ponavljaju mantre o pravnoj državi, demokratiji, ljudskim pravima i standardima u biti se ne razlikuju od sarajevske djece koja su sakupljala limenke – sve su to, i termini i limenke, bukvalno prazni označitelji. U koje i dalje, uprkos svemu, neobuzdano projektujemo naše želje. Ali kao što se žedan nije mogao napiti iz naših limenki, tako se ni gladan neće najesti od demokratskih standarda.

Ne čini li vam se da smo mi, rođeni sedamdesetih godina prošlog vijeka, formirani osamdesetih, oni koji smo, dok su nas učili o vrijednostima komunizma, trčali u bioskop da gledamo Top Gun, u kojem heroji kapitalizma imaju najbolje jakne, najveće motore i dobijaju najljepše žene – ne čini li vam se da smo napravili lošu trgovinu? Ono što smo kupili nije Top Gun, nego Top Shit. Do sada nam je moralo postati jasno: kupili smo najgori bofl. Pokazalo se da su jebenu Tom Cruiseovu jaknu sašila djeca u Pakistanu, da je američki motor spor, kvari se i puno troši, da američki nepobjedivi avion ne ide na kerozin nego na krv, da vojnici ginu u osvajačkim ratovima, i da njihove žene sa sitnom djecom u naručju, kada im stigne obavijest o tome da su im muževi herojski dali život za zemlju, uopšte ne liče na Kelly McGillis.

Odrasti u socijalizmu, a ostatak života provesti u ovome… Nije li jasno da smo jedinu alternativu već na početku izgorjeli? To našu potragu čini – kakvom? Nije li to kao film koji počne sjajno, ali se ispostavi da je sve nakon početka bio – pad. Kao album na kojem je jedino što valja prva pjesma. Baš tako: kao ploča koju kupite zato što ste čuli savršen singl skinut sa nje, pjesmu koja tako mnogo obećava, da bi se na koncu pokazalo kako je sve što slijedi nakon te pjesme tek otaljavanje, gomila neslušljivog mediokritetskog smeća. Taj singl je prva a ujedno i jedina pjesma sa tog albuma koju ćete ikada poželjeti da je čujete opet. Takav život je kao Spotify plejlista koja počne sa London Calling a završi sa Acom Lukasom.

Devedesete, koje smo mi proveli u klanju i tranziciji, donijele su samozadovoljni trijumfalizam pobjednika u hladnom ratu.

No i tada, a naročito dvijehiljaditih , bilo je mnoštvo snažnih lijevih glasova koji su kritički govorili o kapitalizmu i pratećoj mu demokratiji.

Umiranje politike

Hrvatski filozof Marijan Krivak u knjizi „Biopolitika – nova politička filozofija“ tumači nauk koji Rancière iznosi u La Mèsentente – Neslaganje.

Po Rancièreu, osnovno načelo politike je jednakost. Međutim, on pod politikom ne misli na ono što se svakodnevno naziva tim imenom. Ono što se prikazuje kao politika po njemu je, zapravo, policiranje – što je tačka u kojoj se naslanja na Fukoa, prije svega na njegov rad „Nadzor i kazna“. Distinkcija je jasna: sa jedne strane stoji sistem policijske logike. Tu je država (u punoj mjeri uključujući tu i one koje nazivamo demokratskim – zbog toga Rancière u jednom intervjuu kaže kako nijedna država nije demokratska), sa svojim poretkom dominacije, sa svojim institucijama i tehnikama. Po Rancièreu, mediji i organizacije civilnog društva su, jednako kao i ljudi sa pendrecima, dio sistema policiranja. Doista: čak i kada se suprostavljaju vladajućoj partiji, oni traže promjenu, ili kako kažu, poboljšanje, unutar konsenzualnog sistema demokratije, ne promjenu samog sistema. Sa druge strane stoji egalitarna logika i oni „koji nemaju (u)djela“. Kao u Aristotelovom gradu, postoje samo dvije stranke – bogati, koji upravljaju poretkom i siromašni, oni koji su isključeni iz poretka. Bogati su antipolitični, kao što je i njihov sistem konsenzualne demokratije osmišljen da bi spriječio svaku istinsku političku akciju. Sa druge strane, „partija siromašnih utjelovljuje politiku samu“.

Iako se sistem konsenzualne demokratije poziva na egalitarnost, u njemu egalitarnost postoji samo u tragovima – na izborima („svaki glas vrijedi jednako“) ili pred sudstvom („pravda za sve“). Slijedeći Rancièreov stav da je politička reprezentacija „oligarhijska institucija“, dolazimo da stava da je parlament, koji treba da reprezentuje volju naroda, i sam oligarhijska institucija, gdje sjede predstavnici oligarhije koja se samoobnavlja stičući svake četiri godine legitimitet na “demokratskim izborima” (legitimitet im u sistemu konsenzualne demokratije oduzima tek otkrivena korupcija) .

Tamo gdje se sudare policijska i egalitarna logika „događa se zbivanje političkog“. Jednakost, kao srž političkog, „mora biti suprotstavljena institucionalnim pocedurama“. Jednakost, dakle, neće biti ostvarena kroz izbore i parlamentarni sistem.

Neslaganje je ono što porađa politiku. „Razumjeti, ustvari, znači biti poslušan prema naredbi. Dvije su reakcije na zahtjev za razumijevanjem. Jedna je u prihvaćanju pitanja – razumiješ li? – tek kao naredbe na koju ne treba odgovarati. Druga je da se eksplicitno kaže: – Razumijem što kažeš/ete, no znam da je to tek laž! time nas želite potčiniti! Ova druga mogućnost konstituira eminentno političku scenu sukoba/prijepora, neslaganja“, piše Krivak tumačeći Rancièrea.

Upravo ta tačka „neslaganja“ je ono na šta misli Simon Critchley kada kaže kako nam danas nasušno treba cinizam. U sistemu konsenzualne demokratije cinizam je prokazan fenomen – korektori sistema vole da govore o „cinizmu moći“. Zašto, kad čak i na Wikipediai piše da su Shakespeare i Voltaire itekako držali do cinizma, a Orwel ga definisao kao „suprotnost fanatizmu“? Zato što nam je dosta tih skeptika. Zato cinik upravo kaže: razumijem, ali vam ne vjerujem.

No cinizam nije dovoljan. Od tačke neslaganja moguće je poći u dva pravca: ravno u prostor rancièreovski mišljenog političkog, ili u potpuno povlačenje, pri čemu je i samoisključenje iz zajednice konsenzusa nedvojbeno politički čin.

Zahtjevi za razumijevanjem prednosti konsenzualne demokratije, zahtjevi za razumijevanjem značaja borbe protiv neprijatelja poretka, zahtjevi za razumijevanjem značaja međusobnog razumijevanja, koji se najčešće manifestuju kao zahtjevi za dijalogom – apstraktni subjekti razgovaraju o apstraktnom subjektu apstraktne rasprave – pa sve one panel diskusije, okrugli stolovi i tribine, ukoliko ozbiljno razmotrimo Rancièreovu tezu, ukazuju se kao zahtjevi za poslušnošću ideološkoj istini demokratije, koji u krajnjem ukidaju mogućnost političkog djelovanja. Eksperti i aktivisti tako se instaliraju kao tumači ideološke istine demokratije i policijski zapisničari skretanja sa ispravnog demokratskog kursa – na taj način, konsenzualna demokratija dodatno se udaljava od partije siromašnih. Od njih se očekuje samo da razumiju i da se slože – da potvrde konsenzus.

Shvatili smo: ono što Rancière smatra demokratijom, nije ono što se svakodnevno naziva tim imenom. Za to on koristi naziv postdemokratija ili konsenzualna demokratija. Ne smije se izgubiti iz vida: demokratija je danas ideologija globalnog kapitalizma, udaljena od svojih antičkih osnova – ideologija koja je, kao i sam kapitalizam, antipolitična: „Političko počinje distribucijom zajedničkih dobara, a ne mjerenjem profita i gubitka“. Filozofija profita suprotstavljena je političkoj filozofiji – u sistemu kojim upravlja logika profita, nema mjesta za politiku.

Konsenzus koji stoji u temelju današnje demokratije smišljen je kao nešto što treba dovesti do kraja istorije i kraja politike. Institucije i cijeli prostor „političkog“ zaposjeli su sivi ljudi koje je nemoguće razlikovati – najbolja ilustracija toga su briselske birokrate, sa svojim govorom koji ne govori ništa. Govor briselskih birokrata je, razumijemo li?, antipolitičan – po Rancièreu, govor je politički logos, govor je ono što čovjeka treba da odvoji od bezlične mase podanika. Ali govor naših eksperata i briselskih birokrata koji ih posjećuju, govor kojim sa svojih skupova nama šalju poruke, upravo je suprotnost tako mišljenom političkom logosu – taj govor stvara masu onih koji razumiju da ništa ne razumiju, ali se slažu.

Ideal današnje demokratije je „politička“ scena na kojoj se svi slažu: takozvana „sretna“ država u kojoj se svi „političari“ i sve „političke“ stranke zalažu za isti „sistem vrijednosti“ (evropski, demokratski, humanistički)… U takvim okolnostima, potpuno je svejedno za koga će građani glasati. Stoga oni i ne glasaju. Kako kažu novinski izvještaji, na izborima za Evropski parlament katkada ne glasa cijelih 66 odsto građana. Logična posljedica konsenzualne logike je ukidanje institucije izbora i uvođenje prakse usvajanja odluka aklamacijom.

U takvom sistemu, pojedinac i njegov „sveti“ glas sve je manje važan. Kao što smo imali priliku vidjeti, kada se desi da građani pogrešno glasaju, kada pomisle kako izbori znače slobodno izražavanje njihove volje, a ne potvrđivanje poruka koje su im uputili političari, kao prilikom francuskog odbijanja Evropskog ustava, glasači se šalju na popravni – pruža im se prilika da ponovo glasaju, ovoga puta ispravno. Zašto bi građanin, onda, svoj glas smatrao politički vrijednim?

Kako upokojiti tehnofeudalizam?

Što nas dovodi do pitanja slobode u ovom, najslobodnijem od svih sistema. Granice naše slobode su markirane: konstatujmo, dok je to još uvijek slobodno reći, kako izbor između a, b i c nije slobodan – jedina istinska sloboda je mogućnost da biramo izvan zadanog izbora.

Formalna sloboda je u demokratiji izražena mojim izborom između nosilaca moći. Takvu, formalnu slobodu, koristim na demokratskim izborima. Demokratija je grafički moguće prikazati kao formular sa a,b,c odgovorima, odnosno kao glasački listić.

Ali suštinska sloboda nije to, nije čak ni odluka da li ću glasati ili ne – suštinska sloboda je, u ovom slučaju, sloboda da dakle biram izvan zadatih koordinata izbora. Ako na glasački listić dopišem ime kandidata koji nije na popisu, ali ja smatram da mu je tu mjesto, listić će biti smatran nevažećim. Margina u demokratiji ne služi za unos teksta, zapažanja – ona je sanitarni koridor koji izbor sa unaprijed zadatim koordinatama štiti od onoga što narušava savršenu simetriju i red izborne liste. Demokratija u zadatak uzima da, ni manje ni više, slobodu uobliči u harmoniju. Nevolja je u tome što sloboda teži haosu.

Zato se pod odbranom slobode u demokratiji po pravilu misli na odbranu formalne slobode – pa sistem pravo građana na formalnu slobodu brižno štiti od nedemokratskih elemenata koji zahtijevaju suštinsku slobodu.

Reakcija demokratije na antidemokratsku provokaciju suprotna je od one znamenite nema slobode za neprijatelje slobode: čak i ako nećete demokratiju, dobićete je. Fomalna sloboda biće nametnuta i neprijateljima slobode – vaše pravo da je ne koristite biće protumačeno kao upotreba te slobode. Napokon, slobodni ste da osnujete partiju sa antidemokratskim programom i da učestvujete na demokratskim izborima – dakle da prihvatite demokratsku proceduru. Vaša partija čak neće biti zabranjena – sve dok se ne ukaže opasnost da osvojite vlast. U stabilnoj demokratiji, na vlast ne može doći antidemokratska partija, jednako kao što u stabilnom totalitarnom režimu vlast ne mogu preuzeti nosioci demokratije. Kada totalitarni režim uskraćuje slobodu, on to ne čini prostim pozivanjem na autoritet Vođe, nego uz to po pravilu ide i konstatacija da je sloboda uskraćena zarad nekog Višeg cilja, čije ostvarenje u perspektivi znači dobrobit građana. Kada se u demokratiji uskraćuje sloboda, to se takođe čini zbog Višeg cilja – radi održanja demokratije, dakle radi dobrobiti građana.

U demokratiji, sloboda mora biti ograničena – sistem ne dozvoljava autodestruktivnost. A upravo bez prava na autodestruktivnost nema istinske slobode. Slično je u hrišćanstvu – moj život protiče u nizu „slobodnih izbora“ (za svaki pogrešan izbor, doduše, čeka me strašna kazna), ali nemam pravo da slobodno izaberem smrt: suicid je stigmatizovan, onome ko odbaci dar života nema spasa.

U hrišćanstvu, postavljena granica slobodnog izbora ipak funkcioniše prirodnije nego u demokratiji. Ako sam hrišćanin, moj simbolički poredak izgrađen je oko Boga čiju volju i Zakon priznajem. Tako: izvršiti suicid znači poreći Zakon, odbaciti simbolički poredak, poreći veliko Drugo koje jedino može donijeti spasenje.

U biti, izvršiti suicid znači slobodnom voljom odabrati da ne budemo spašeni. U demokratiji, simbolički poredak se vrti oko ideje slobode. A vrlo je teško objasniti kako moja sloboda u najvećoj mjeri ovisi o pravilno doziranoj i raspoređenoj neslobodi – jer nesloboda je ono što u krajnjem garantuje moju slobodu.

Ono sa čime se danas suočavamo nije samo ekonomska kriza, nego i kriza demokratije. Sve više glasova sa autoritetom promišlja alternativu demokratiji. Koja je sve više pojedinaca i identitetskih grupa gurala u bjelilo, neprepoznatljivost margine, sve dok središte hartije na kojoj je ispisan sveti tekst demokratije – lista kandidata – nije ostalo gotovo prazno. U najsavršenijoj od svih demokratija, onoj američkoj, na listi su samo dva imena – jedan demokrat i jedan republikanac. To je ili-ili izbor. Sloboda izražena ili-ili izborom suprotnost je slobodi. Izbor sveden na ili-ili je nasilje.

Dakle: postoji čitav niz instanci koje o višem dobru i onome što je dobro za mene odlučuju mimo mene, sve dok na kraju, filtrirana sloboda do mene ne stigne u obliku dva kandidata. Vjerovati u takvu slobodu znači biti demokratski fundamentalista – znači biti nepokolebljivo uvjeren da je sistem odlučivanja u moje ime savršen i zaštićen od zloupotrebe, biti u to uvjeren uprkos dokazima (čitavom nizu američkih predsjednika). U takvu se slobodu ne može vjerovati. Takvoj se slobodi možemo jedino pokoriti.

Na koncu se, međutim, pokazalo da istinska opasnost demokratiji ne dolazi od radikalne ljevice, nego od najkrupnijeg tehno-kapitala koji se odlučio za fašizam. Trump sistematski efikasno uništava američku demokratiju, sve do poziva za ukidanjem/neodržavanjem izbora. Njegova meta je i vladavina prava: Trumpovo načelo po kojem njega ne obavezuju nikakvi ugovori i zakoni nego samo njegov „moral“ izbrušen u pedofilskim krugovima, antologijska je i ostaće spomenik uništenju pravne države.

Ono čemu danas prisustvujemo uspostava je novog feudalizma, apsolutne, ničim ograničene vladavine ne zemljoposjednika, nego mrežoposjednika – vlasnika digitalnog svijeta/mreže. A čija je mreža, njegova i vjera.

Stoga je klasična lijeva kritika buržoazije i njenih kvazipolitičkih praksi (dijelom izložena u ovom tekstu) posve neučinkovita. Ona smisla ima još jedino kao prilog razumijevanju uslova koji su prethodili i učinili mogućim dolazeći totalitarni teror neofeudalizma.

Ovaj ćemo neveseli tekst završiti tračkom nade: Evropa još uvijek odolijeva. Status Quo, međutim, nije moguć. Evropa će se ili pretvoriti u ono u šta se transformiše Amerika, ili će konačno pronaći način da artikuliše vlastitu veličanstvenu intelektualnu tradiciju, dakle obećanje istinske demokratije – uspjeti, hoće se reći, u onome što nije uspjelo ni 1789. ni 1917.

(CdM/foto: Pixabay)