U Mostaru je srušen spomenik posvećen 77 igrača Veleža – partizana poginulih tokom Drugog svjetskog rata u borbi protiv fašista. Spomenik je podignut 1972. godine ispred stadiona Pod Bijelim Brijegom. Nakon rata, HDZ vlasti u Mostaru stadion su dodijelile novoformiranom klubu HŠK Zrinjski. Iako je među 77 poginulih partizana bilo pripadnika svih nacionalnosti, novi upravnici stadiona spomenik su oskrnavili dodajući mu nacionalna obilježja samo jednog naroda.

Povodom rušenja spomenika saopštenjem se oglasila uprava fudbalskog kluba Velež:

Ovaj spomenik nije bio tek obilježje jednog vremena, već trajni podsjetnik na hrabrost, žrtvu i ideale naših nekadašnjih igrača, ljudi koji su u najtežim historijskim trenucima stali na stranu slobode i pravde. Njegovo rušenje predstavlja ne samo čin nepoštovanja prema Veležu kao sportskom kolektivu, nego i grub udar na historijsko pamćenje grada Mostara i antifašističku tradiciju koja je duboko utkana u njegov identitet.

Iz uprave HŠK Zrinjski do pisanja ovog teksta nema nikakvih informacija o rušenju spomenika, ali može se pretpostaviti kakvo bi njihovo objašnjenje bilo.

Lokalni portal Hercegovina.in, koji redovno prati sva dešavanja oko tog kluba, pa i radove na rekonstrukciji stadiona, objavio je kratki tekst o rušenju spomenika, sa naslovom „Kultna fontana na stadionu HŠK Zrinjski otišla u zaborav“. Dobro ste pročitali – spomenik poginuloj mostarskoj mladosti nazvan je fontanom!

Ovako glasi ta vijest, koju prepisujem bez ikakve intervencije:

Na stadionu HŠK Zrinjski osim izgradnje istočne tribine vrše se i radovi ispred svlačionica kluba. Naime, prostor koji vodi prema samom terenu dosta je skućen za veliki broj vozila koja zbog prirode posla moraju da budu što bliže terenu. Prije svega misli se na vozila koja vrše prijenos utakmica, hitne pomoći, policije i vatrogasaca. Upravo zbog nedostatka prostora ljudi zaduženi za održavanje stadionu odlučili su danas da uklone fontanu koji se nalazio nedaleko od svlačionica.

Obratite pažnju na omašku – „fontanu koji se nalazio“. Može se pretpostaviti da je nastala tako što je prvobitno stajala riječ „spomenik“ koja je naknadno izmijenjena u „fontana“. Na taj način novinari ovog portala, urednici, vlasnici, nalogodavci, finansijeri, neko od njih ili svi zajedno, pokušali su umanjiti razmjere sramnog vandalizma. Spomenik je bio simbol antifašizma, požrtvovanosti, humanizma, časti, herojske mladosti…, kada je sveden na fontanu, bezobrazno i brutalno oduzeta mu je sva simbolička vrijednost, postao je samo bezvrijedna prepreka za nesmetan protok saobraćaja. Tada spomenik, pretvoren u gomilu betonske šljake, može nekažnjeno da „ode u zaborav“, kako piše u naslovu teksta. Stari je to, podli trik, uvijek efikasan u zatiranju neprijatelja, kad se ljudi dehumaniziraju, ideologiji oduzme suština, a simbolima značenje, zamagle se razlike između istine i laži, dobra i zla.

Dan prije rušenja, u Mostaru je održana komemoracija za žrtve Holokausta. Na komemoraciji je govorio i gradonačelnik Mostara Mario Kordić koji je rekao:

Odajemo počast i onima koji su u vremenima mraka sačuvali svjetlo ljudskosti, ljudi koji su pomagali drugima znajući da time riskiraju vlastiti život. Njihova hrabrost nas podsjeća da pojedinac, čak i kad se čini nemoćnim, ima moć učiniti ispravno. Naša je dužnost da istinu prenosimo mladim ljudima, ne kao daleku povijesnu lekciju, nego kao upozorenje koje je uvijek aktualno. Ako Mostar danas želi biti grad budućnosti, onda mora biti grad sjećanja, grad koji jasno kaže “nikad više nikome”.

Tekst ovog govora pronašao sam na istom portalu koji spomenik naziva fontanom. Zbog toga ne znam da li je govor kompletan ili je pasus izvučen iz konteksta, ali na osnovu njega ne može se zaključiti ko su „oni“ o kojima govori gradonačelnik, „oni“ koji su sačuvali ljudskost i riskirali život da bi pomogli drugima.

Najistaknutiji među takvima, barem na području Mostara, bili su igrači Veleža, njih 77 partizana. Ali, gradonačelnik njih nije pomenuo. Nejasno je onda o čijoj hrabrosti i ljudskosti govori gradonačelnik, ali je sasvim u pravu kada tvrdi da bez sjećanja Mostar ne može biti grad budućnosti. Jer, najčasnije istorijsko razdoblje na ovim prostorima jeste antifašistička borba i to nikakav revizionizam ne može promijeniti – žrtve su prevelike, zasluge ogromne. Partizanski spomenik nije bio „daleka povijesna lekcija“, on je bio istina i upozorenje, o kojima Kordić priča, ali je ipak srušen. Ako se šutke pređe preko toga i takva gadost nekažnjeno dozvoli „nekome“, onda Mostar nije grad koji može reći „nikad više nikome“

Preživjeli igrač Veleža Meho Trbonja sjećao se kako je generacija Veleža iz 1937. godine, iz koje potiče 77 igrača, bila veoma talentovana, da je svaki od njih bio majstor. Pričao je da bi taj tim, da ga nije spriječio rat, bio među najboljim u Evropi. Na žalost, svoju veličinu sportisti su dokazali na teži način – u borbi protiv fašizma, u kojoj su dali svoj život. Ne smiju biti zaboravljeni. Inače će se opet „gusta magla spustiti“.

77 partizana – igrača Veleža

Aleksandar Alagić

Armin Altarac

Nikola Antelj

Enver Arpadžić

Nijaz Bajat

Slavko Balać

Mladen Balorda

Muhidin Bašagić

Ilija Bašić

Slavko Bašić

Karlo Batko

Ahmet Brkić

Hamdija Brkić

Hivzija Brkić

Osman Brkić

Muhamed Čerkić

Jusuf Čevro

Alija Ćišić

Hakija Derviškadić

Afan Dizdar

Alija Drače

Mahmud Đikić

Atif Đikić

Esad Fejić

Ešref Fejić

Mile Filipović

Asim Frenjo

Osman Grebo

Jusuf Hadžiomerović

Muhamed Hadžiomerović

Velija Hujdur

Alija Humo

Šerif Husrefović

Milan Ivetić

Džemal Kajtaz

Kosta Kaličin

Miko Kahmi

Mehmed Kapić

Božidar Karan

Alija Kazazić

Mihajlo Kisić

Mirko Konjevod

Enver Lakišić

Sveto Lukić

Henći Mandelbaum

Oskar Mandelbaum

Mustafa Milavić

Risto Milićević

Šefik Obad

Mustafa Pašić

Salko Pezo

Ahmet Pintul

Teofik Puzić

Milan Rajković

Ibrahim Raljević

Ranko Slijepčević

Reuf Slipičević

Ahmed Spužić

Mehmed Šabić

Nebojša Šain

Jakov Jaša Šantić (golman)

Mehmed Šapuh

Slavko Šipovac

Ahmed Ševa

Stjepan Šulentić

Mehmed Taso

Bogdan Tepešić

Ilija Terzić

Avdo Trbonja

Bećir Trbonja

Savo Turanjanin

Predrag Vasić

Marko Vučijak

Slobodan Vuković

Hasan Zahirović Laca

Ljubo Zelenika

Reuf Zubčević

Vječna im slava i hvala!

(zurnal.info)