Pjesma se zove Poslanica otimaču, a među stihovima su i ovakvi:

„Bezbroj puta do sad naše su vam muke / Obasjale lica i krvave ruke“, „Zaboravljate u velikoj zlosti / Da Kosovo brane naše svete kosti“, „Zaboravljate neka vam je kamen u vilice / Da je Srbija grob Rakić Milice“… I tako dalje.

Pjesma je dijeljena učenicima prvog razreda osnovne škole u Novom Sadu.

Da li je moguće da ovo čitaju djeca koja tek uče slova? Poeziju u kojoj se govori o krvi, grobovima, krivici i „otimačima“.

Prvi razred je uzrast u kojem djeca tek uče povezivati slova u riječi, razlikovati stvarno od izmišljenog, svoje emocije od tuđih. Trebalo bi da je to doba bajki, igre i osjećaja sigurnosti.

U tom uzrastu dijete nema alat da razumije metaforu, historijski kontekst ili simbolički govor: ono poruku prima bukvalno. A kada je poruka puna smrti, krvi i kolektivne krivice, dijete tog uzrasta je ne tumači – ono je internalizira.

Naslijeđe devedesetih

Da stvar bude još gora, pjesma koja se dijeli povodom „školske slave Svetog Save“ nije izoliran incident, niti greška pojedinca. Ona je simptom institucionalnog okvira u kojem se granica između obrazovanja, religije i politike sistematski briše. Ona je sistem.

Cijeli slučaj pokušava se sakriti iza „tradicije“ i „svetinja“. Sveti Sava se koristi kao štit od svake kritike, iako je riječ o državnoj, sekularnoj školi. Kada se religijski i nacionalni narativ uvede u učionicu bez pedagoške kontrole, školsko zvono prestaje da bude školsko. Ono postaje crkveno. A u sljedećem koraku – ideološko.

Ovo nije usamljen fenomen, već dio šireg političkog konteksta u kojem se obrazovni sistem u Srbiji već godinama koristi kao prostor simboličke „homogenizacije“ društva.

Kroz „meke“ sadržaje, kroz proslave, pjesme i prigodne materijale, djeca se uvode u narativ kolektivne ugroženosti i vječite žrtve. Razlika u odnosu na devedesete je samo u formi, ne u suštini. To je, zapravo, pravo naslijeđe devedesetih.

Matrica je sljedeća: odrasli ne rješavaju vlastite traume pa ih prenose na djecu. Matrica koja traje bezmalo četrdeset godina. Svjesna politička matrica velikosrpskog kleronacionalizma. Koliko ljudi u Srbiji još uvijek nasjeda na isti stari krvavi trik?

Vidjeli smo da (pojedini) roditelji na ovakve slučajeve reagiraju i kritikuju. Oni u ovom slučaju ne brane nekakvu ideologiju, već djetinjstvo svoje djece. Ako otpora nema, praksa se normalizira. Ali, ako otpor postoji, on se proglašava problemom. Takvi roditelji postaju „izdajnici“, „ustaše“ i „antisrbi“.

Djeca nisu vojnici

Međutim, kakva je to vladajuća matrica koja djeci dijeli pjesme poput ovih? Koja im nameće krv, grobove i krivicu prije nego što su naučila pisati svoja imena. Takva ideologija ne gradi „nacionalni identitet“, ona proizvodi novu traumu. To je nekrofilna ideologija.

Jer djeca nisu ni vojnici, ni čuvari nacionalnih mitova, niti produžetak političkih frustracija odraslih, niti sredstvo za nastavak trovanja najprimitivnijim šovinizmom. Djeca nisu odgovorna ni za prošlost, ni za njene interpretacije.

Ideologija koja to radi kroz obrazovne institucije pokazuje samo jedno: da ne vjeruje u vlastitu budućnost pa je zato pokušava oblikovati što ranije. Po cijenu djece.

Recepti koji se u takvoj kleronacionalističkoj propagandi koriste uvode etiketiranje i optuživanje kolektivnog „Drugog“, iako dijete u tom uzrastu ne razumije apstraktni politički konflikt.

Ali ono razumije riječ otimač kao moralno zlo.

A zlo je upravo „Drugi“: „mi“ smo dobri, „oni“ su zli. Strašna manipulacija, jer djeca ovog uzrasta misle binarno. Što znači da takva poruka kod njih potiče stereotipe i strah.

Prvačićima se pjeva o grobu, posmrtnim ostacima i smrti, i to bez ikakvog zaštitnog konteksta. Religijska simbolika predstavljena je kao dramatični čin nad tijelom.

A djeca u prvom razredu osnovne škole često imaju strah od smrti. Ne moramo biti psiholozi da bismo shvatili da takav sadržaj može izazvati anksioznost i noćne more. To, naravno, može dovesti do pojačanog straha od gubitka roditelja, jednog od najjačih strahova u nevinoj dječijoj glavi.

U pjesmi su i reference na strašne zločine, masovna stradanja i logore smrti. Djeca tog uzrasta nisu u stanju da svojim misaonim i emocionalnim kapacitetima obrade takve užase. Teme masovnog nasilja ne uvode se prije kasnijih razreda, i to uz pažljivu obradu.

Kada tzv. pjesnik piše o ljudskoj krvi, djeca slike zamišljaju bukvalno, ne metaforički.

Takve slike mogu izazvati strah ili dovesti do normalizacije nasilja. A kada se drugima obraća kao dželatima, taj koji je naškrabao ove „patriotske“ stihove koristi govor mržnje i nasilja.

Ideologija koja je ubijala djecu Sarajeva

Takav govor nije primjeren nijednom uzrastu, a posebno ne najmlađima.

Nije tu kraj. Spominje se u „pjesmi“ i grob djeteta. To šokira djecu koja se poistovjećuju s poginulom djevojčicom i koja razmišljaju i o mogućnosti vlastite smrti. Da ne ulazimo u to ko je odgovoran za njenu smrt i kako je ubijena. Tek je to tema koja izaziva jezu u kostima.

Djeca, dakle, od šest ili sedam godina uče se i da treba da se žrtvuju. A djeca bi u školi tek trebalo da uče da čuvaju sebe. Poruke o žrtvovanju kao „svetom činu“ i nečemu što je poželjno opasne su u ovom uzrastu. Dijete ne pravi distancu između poetskog govora i stvarnosti. Slike krvi, grobova, dželata… dijete ne čita kao metaforu, već ih doživljava kao realne prijetnje.

Dijete tako od ranog djetinjstva formira crno-bijele moralne kategorije. Umjesto da u školi razvija empatiju i kritičko mišljenje, kroz ovakvu „književnost“ uče ga kolektivnom etiketiranju. Od malih nogu uče ga ranom usvajanju predrasuda i stereotipa, uče ga da osjeća strah, bijes i da razvije osjećaj ugroženosti.

To nije obrazovanje. To je emocionalna manipulacija u svrhu opstanka na vlasti pod svaku cijenu. Jer šta za jedan zločinački režim uopće znači jedan ljudski život. Iza takvih „pjesama“ stoji potpuno ista ideologija koja je snajperima ubijala djecu po Sarajevu.

Koja je ubijala bebe u kolicima pred očima njihovih majki. To su isti monstrumi, čak i personalno. Koji nemaju nikakav problem ni da to, zasad simbolički, rade i djeci „svoje“ nacije. Da školu pretvore u bojno polje.

Kažu da najveći izum čovječanstva nije vatra, nego knjiga. Ali postoje knjige i knjige: knjige iz kojih se uči, knjige od kojih se postaje plemenitijim, ali i knjige kojima se širi mržnja. Zadatak škole i obrazovanja jeste da djecu nauče razlikovati koja je knjiga stvarno knjiga, a koja je knjiga samo po koricama knjiga, a u stvari je bezvrijedna ili otrovna.

Kad djeci ispiru mozak

Prvi srpski prosvjetitelj Dositej Obradović imao je običaj poručiti:

„Knjige, braćo moja, knjige, a ne zvona i praporce“.

Dositej je bio i prvi srpski ministar prosvjete i reformator. Pogledajte i pročitajte ko je danas ministar prosvjete. Brzo ćete shvatiti da je to ministar osvete, sa zadatkom da sahrani obrazovanje.

U jednom historijskom trenutku odlazak Rastka Nemanjića u manastir i postajanje Svetim Savom označilo je početak takozvane simfonije između srednjovjekovne države i crkve. Nemanjići su tako upravljali i državom i crkvom. Dositejev bijeg iz manastira bio je prekretnica u modernom periodu, jer je značio razdvajanje crkve od države. No, ne lezi vraže – crkva i država ponovo su u simfoniji. Možda se pojavi i patrijarh iz porodice Vučić.

Kleronacionalisti djeci ispiru mozak onakvim „patriotskim pjesmama“ i kao izborni predmet nude im „vjeronauku“. Ne postoji „vjeronauka“, jer nauka počiva na skepsi, a vjera na dogmi i mitovima. Nije to, kako pokušavaju podvaliti, povratak „tradiciji“. To je pad u varvarstvo zarad ličnih interesa i pljačke pod svaku cijenu. Pa i po cijenu pametne, dječije, nevine glavice.

A to dijete od sedam godina sjedi u klupi, drži knjigu u ruci i vjeruje da je škola mjesto sigurnosti…

(Radio Sarajevo)