Početkom aprila 1948. godine troje izbjeglice i imigranta Albert Einstein, Oskar Morgenstern i Kurt Goedel vozila su se iz Princetona u dvadesetak kilometara udaljeni Trenton, glavni grad savezne države New Jersey.

Einstein, koji je izbjegao iz Njemačke neposredno prije dolaska nacista na vlast, bio je slavna ličnost poznatija od filmskih zvijezda; fenomen nastao kao kombinacija tvrdnji o prostoru i vremenu u teoriji relativnosti, tako intrigantnih i nespojivih s našim duboko usađenim iskustvom i Einsteinove otvorene i srdačne osobnosti. Jednom, kad su Einstein i Charlie Chaplin došli na premijeru Chaplinovog filma Svijetla velegrada, a cijela publika u dvorani im je oduševljeno pljeskala, Chaplin je rekao: „Meni plješću jer me svi razumiju, vama plješću jer vas nitko ne razumije.“

Morgenstern i Goedel bili su izbjeglice iz Austrije poslije Anschlussa, obojica bivši profesori sveučilišta u Beču i, kako je to sa znanstvenicima pravilo uz rijetke iznimke, u široj javnosti gotovo anonimni. Morgenstern je kao ekonomist, zajedno s von Neumannom, pokrenuo jednu cijelu novu granu primijenjene matematike, Teoriju igara, a danas se po njemu zove jedan trg u Beču.

Kurt Gödel je bio austrijski matematičar, rođen 1906. godine u Brnu, na sveučilištu u Beču specijalizirao je matematičku logiku, a 1931. objavio je takozvane teoreme nepotpunosti, rad koji ga, po mišljenju mnogih matematičara, promovira u najznačajnijeg matematičara 20. stoljeća. Iskaz teorema, a pogotovo njihov dokaz, napisan je u vrlo specijaliziranom jeziku matematičke logike i nije baš razumljiv ni matematičarima čije uže područje nije matematička logika. Ali implikacije teorema potresle su same temelje matematike, pa i naše uvriježene predodžbe o dosezima logičkog zaključivanja.

Prepričano, Goedel je pošao od analogije sa začkoljicama poput „Ova tvrdnja nije istinita.“, (ako je istinita onda nije istinita, ako je neistinita onda je istinita). Uspio je, simbolima matematičke logike, dokazati da se u svakom složenijem logičkom sustavu, poput teorije brojeva, mogu naći tvrdnje čija istinitost se u tom sistemu ne može ni dokazati ni opovrći.

U Austriji, poslije Anschlussa, Goedel postaje sumnjivo lice. Bilo je poznato da se družio sa Židovima iz „Bečkog kruga“ i, kad mu krajem 1939. prijeti regrutacija, Goedel prihvaća poziv iz SAD da kao predavač dođe u Institut za napredne studije u Princeton. Putuje sa suprugom vlakom u Moskvu, sibirskom željeznicom u Vladivostok, brodom u Jokohamu pa u San Francisco i na kraju vlakom u Princeton.

Po prirodi povučen i samotnjak, Goedel se u Institutu sprijateljio s Einsteinom, Šetnje njih dvojice postale su dio povijesti Instituta koji nije oskudijevao osebujnim genijalcima. Osam godina nakon Goedelovog dolaska, Einstein je, između diskusija o rješenjima jednadžbi teorije relativnosti koje je Goedel predložio, nagovarao svog mlađeg prijatelja da poduzme i neke manje apstraktne korake kao što je molba za američko državljanstvo. Ispit se polagao pred sucem. Kroz skup pitanja provjeravalo se osnovno poznavanje američkog Ustava.

Pedantan kakav je već bio, Goedel je pažljivo proučio svu ispitnu građu. Povjerio se Einsteinu i Morgensternu da je našao neke nelogičnosti u američkom Ustavu. Njima dvojici činilo se da dokazivanje kontradikcija u Ustavu ne bi bio najbolji pristup polaganju ispita za državljanstvo pa su odlučili, za svaki slučaj, ići zajedno s Goedelom na sud u Trenton.

Na ispitu je sve teklo glatko dok sudac nije u jednom času rekao: „Vidite, američki Ustav je dokument koji sprečava da u Sjedinjenim Američkim Državama dođe na vlast diktatura, kao što se to dogodilo u Njemačkoj.“ Na to je Goedel skočio sa stolice i počeo sucu objašnjavati kako bi i u SAD-u, bez formalnog kršenja američkog Ustava, mogla na vlast doći diktatura. Einstein je Goedela povukao za rukav da sjedne i ispit je na kraju dobro prošao.

Ustav Weimarske republike smatran je jednim od najbolje osmišljenih pravnih dokumenata tog tipa u smislu garancije građanskih sloboda, ravnopravnosti i funkcioniranja demokratske države. Mana u očima mnogih Nijemaca, koji su izašli iz izgubljenog rata, iz apsolutne monarhije u republiku, iz svjetske sile u europskog pariju, bila je činjenica da ga je napisao Židov i socijaldemokrat (Hugo Preuss, 1919. godine).

Desetljećima poslije Drugog svjetskog rata pravnici i povjesničari raspravljali su da li je neki dio tog Ustava bio „kriv“ za dolazak nacističke stranke na vlast. Najčešće se spominje članak 48., koji omogućuje da u kriznim situacijama predsjednik i premijer (kancelar), uz odobrenje parlamenta (Reichstaga), mogu privremeno ukinuti građanska prava garantirana Ustavom, dok se kriza ne riješi. Hitler je, kao kancelar, nagovorio predsjednika Hindenburga da primjeni taj članak nakon paleža zgrade Reichstaga. Palež su, kao što su sumnjali mnogi, a što su nedvojbeno pokazali dokumenti nađeni poslije rata, organizirali nacisti da bi okrivili komuniste i izbacili ih, kao terorističku organizaciju, iz parlamenta.

Međutim, članak 48. su koristile više puta i prijašnje vlade, a posljedica nije bila uvođenje diktature. Trajno ukidanje sloboda i prava koje je Weimarski ustav garantirao dogodilo se postepenim izglasavanjem zakona u Reichstagu, u kojem su nacisti nakon 1932., voljom građana, imali većinu. Zakoni doneseni u „poslušnom“ parlamentu, na kraju potpuno derogirajući duh Weimarskog ustava, a nikad ga formalno ne ukidajući, legalnim su putem odveli Njemačku u diktaturu.

Primjer dolaska nacista na vlast ne pokazuje, kako je to Goedelu tumačio dobronamjerni američki sudac u Trentonu, da Weimarski ustav nije bio dovoljno dobro koncipiran, za razliku od američkog, kako bi spriječio dolazak diktature. Weimarski ustav bio je 130 godina „mlađi“ od američkog, ni po čemu mu nije bio inferioran i pružao je bolju zaštitu od zloupotrebe izvršne vlasti, već i samom razdiobom vlasti između predsjednika i premijera (kancelara).

Prije će biti da propast Weimarske republike pokazuje da praktički ni jedan ustav, kad se steknu nepovoljne okolnosti, nije nepropusna prepreka za „tranziciju“ iz demokracije u diktaturu. Tip političara koji će takvu transformaciju provesti određen je već samim ciljem – razaranje postignutih demokratskih standarda i nametanje vlastite samovolje, zahtjeva vlastohlepne, beskrupulozne, narcisoidne i nasilju sklone autokrate.

Novi-stari američki predsjednik Donald Trump svoje je autokratske sklonosti već imao prilike pokazati, a nije ih tajio ni u prošlogodišnjoj izbornoj kampanji koju je uspješno završio. Kao da slijedi udžbenik o ponašanju autokrata kad dođu na vlast, prvo je svojim izvršnim odredbama nasrnuo na državne institucije koje bi trebale raditi društveno koristan posao nezavisno od toga tko je na čelu izvršne vlasti.

Takve institucije su kičma otvorenog demokratskog društva i, dosljedno, trn u oku pristalicama zatvorenog društva sputanog predrasudama i autokratski vođene države. Lista je dugačka, od agencija za humanitarnu pomoć do ureda za obnovljivu energiju, od znanstvenih institucija i sveučilišta do ureda za statistiku (jer se statistički pokazatelji o djelovanju Trumpovih poteza na ekonomiju nisu sviđali Trumpu). Neke od posljedica su zastrašujuće; procjena je da će samo zbog ukidanja USAID-a, najveće svjetske humanitarne agencije, umrijeti 14 milijuna ljudi, preko četiri i pol milijuna djece.

Pri napadu na protivnike, a to su svi koji se njegovoj vlasti bezuvjetno ne pokoravaju, Trump koristi rječnik pun uvreda i objeda koje neprikriveno pozivaju na nasilje prema prozvanima. U vokabularu Trumpove administracije izmišljotine s ciljem huškanja postaju „alternativne istine“, a iznošenje kleveta i prijesnih laži naziva se slobodom govora. U tom govoru progresivne humanitarne organizacije poput Sorosevog Otvorenog društva ili Fordove fondacije postaju terorističke organizacije. Tako ih objeđuje podpredsjednik Vance, nesvjestan sličnosti s retorikom nacista poslije paleža Reichstaga: „Svi mi građani financiramo te fondacije. A čime su nam one odgovorile? Podmetanjem požara u kući koju američke obitelji grade već 250 godina.“ Za pravu istinu neće trebati nalaziti skrivene dokumente; jasno se vidi da „požar u toj kući“ podmeću Trump i njegova administracija.

O zastupnicima Demokratske stranke u Kongresu govori se kao o ekstremnim ljevičarima, dakle neprijateljima države i korak do terorista; o njima Trump, na svojoj medijskoj platformi truthsocial objavljuje lažne video poruke u kojima čelnici Demokratske stranke planiraju dati zdravstveno osiguranje ilegalnim imigrantima kako bi ovi glasali za njih.

Epitet „teroristi“ koristi se bez zadrške za sve one koji promoviraju društvo u kojem bi se uvažavala raznolikost, a zahtijevala jednakost u pravima, uz poticanje uključenosti u društvo (DEI, diversity, equity, inclusion). U isto vrijeme, po direktnoj Trumpovoj zapovijedi, u moru ispred Venezuele, američka mornarica ubija ljude u čamcima i brodićima koji možda prevoze drogu, iako bi ih mogla bez problema zaustaviti, ispitati i uhapsiti. U bar jednom slučaju brodolomci s tako potopljenog broda nemilosrdno su poubijani dok su bespomoćno plivali; u američkim ratnim filmovima to su činili nacistički zločinci s njemačkih podmornica.

Obalna straža SAD obznanila je, krajem studenog, odluku američke administracije da od slijedećeg tjedna više neće tretirati kukasti križ kao „hate symbol“, simbol mržnje, nego kao „potentially divisive“, simbol koji podvaja, što bi u Hrvatskoj rekli, simbol dvostruke konotacije. Odluka je slijedeći dan povučena; ali da u vremenu kad su se nad svijet nadvile globalne prijetnje, od agresije na Ukrajinu i užasa u Gazi do klimatskih promjena, postoje ljudi u Trumpovoj vladi koji se bave umanjivanjem zloćudnosti notornog simbola nacizma, zastrašujuća je poruka i za SAD i za svijet.

Dovodi u sjećanje ovogodišnji sastanak potpredsjednika J.D. Vancea s Alice Weidl, predsjednicom ultra-desne AfD, stranke koju je, zbog negiranja i relativiziranja zla nacizma, njemački Ured za zaštitu ustava proglasio „ekstremno desničarskom organizacijom“. Taj sastanak i prigodne Vanceove kritike ostalih njemačkih stranaka jer se distanciraju od AfD-a, tumačeni su kao otvorena Trumpova podrška AfD-u, dva tjedna prije parlamentarnih izbora u Njemačkoj. I kao nastavak djelovanja tada sveprisutnog Trumpovog financijera i savjetnika Elona Muska, koji je izjavio da je AfD „jedina nada za Njemačku“.

„To se ovdje ne može dogoditi“ (It can’t Happen Here) roman je Sinclaira Lewisa, objavljen prije 90 godina. Iz zaborava ga je prizvao prvi izbor Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a 2016. godine. Potražnja je rezultirala novim izdanjem koje se popelo na listu najprodavanijih knjiga u Americi. Glavni negativac romana je beskrupulozni političar, senator koji se populističkim obećanjima uspije nametnuti kao glas običnih ljudi i tradicionalnih američkih vrijednosti. Pobjeđuje Franklina Roosevelta u nominaciji za kandidata Demokrata i zatim na izborima 1936. godine. Izabran za predsjednika, okružuje se poslušnim bogatašima i pod geslom „reda i rada“ uvodi diktaturu koju, isprani propagandom, dobar dio građana odobrava. Lewis je tu fikciju „moguće neposredne budućnosti“ pisao potaknut stavovima nekih konkretnih američkih ekstremno-desnih političara, ali zapravo pod dojmom ambisa koji se u ljudskom društvu i civilizaciji otvarao dolaskom Hitlera i nacista na vlast.

Negdje u to vrijeme, nastala je i kovanica „Fašizam će u Ameriku doći zamotan u američku zastavu i s križem u ruci“. Ne samo u Ameriku. Zloupotreba patriotizma, podmetanje mržnje i netrpeljivosti pod domoljublje, standardni je obrazac u djelovanju ekstremističkog desnila svugdje. U nacionalne zastave nisu bili zamotani samo Trumpovi pristalice prije pet godina, nasilnici koji su jurišali na američki Kongres. Primjera će se naći od Finske do Grčke, od Portugala do Poljske. Što su poruke primitivnije i agresivnije to su više zakićene nacionalnim i vjerskim simbolima. Od proustaške blasfemije Božića u Crkvi van Grada u Šibeniku, do tipova koji uzvikuju fašističke slogane pred stanovima svojih političkih protivnika; a sutra će, ako se stvore prilike, u te stanove upadati. Pa ipak, mnogi političari i građani-glasači u značajnom dijelu Europe, pod pritiskom političkog tsunamija koji je izazvao Trump, kao da su postali svjesniji vrijednosti civilizacijskih, slobodarskih i, da, antifašističkih načela na kojima su Europsku uniju njeni tvorci utemeljili.

Prije 90 godina Sjedinjene su Države, uz sve svoje probleme i nepravde, izbjeglicama od nacizma izgledale kao bastion slobode i demokracije. Danas je ta uloga dopala onom najboljem što je ostalo od EU i što Trumpova administracija, potičući radikalnu, nacionalističku europsku desnicu, pokušava uništiti. Da li će se EU uspjeti tome oduprijeti, hoće li se SAD uspjeti vratiti na onaj put koji je simboliziran uvodnim riječima u Deklaraciji nezavisnosti? Razloga za pesimizam kao da je sve više, a za optimizam sve manje. Tako nekako su, valjda, izgledale nove godine kasnih 1930-ih.

(Portal Novosti, foto: N1)