Skip to main content

ĐORĐE ŠĆEPOVIĆ: Ko o čemu, Srpska crkva o ljubavi

Stav 28. dec 2025.
3 min čitanja

"O mržnji nam propovijedaju oni koji su za svetitelje proglasili ubice. Za govor mržnje optužuju oni u čijim su se hramovima skrivali ratni zločinci. "

Još na početku takozvanih litija, koje su bile politički protest, lišen i nagovještaja religijskog, znali smo da je Srpska crkva najmoćnija politička partija u Crnoj Gori. Uprkos uvjeravanju Vijesti da su takozvane litije emancipatorske, i da će konačno pomiriti mrtve partizane i četnike, da će konačno u ljubavi ujediniti suprotstavljene ideologije, znali smo da je riječ o goloj politici. I to politici kontinuiteta velikosrpskog nacionalizma. Jer, kako je moguće pomiriti antifašizam i fašizam?

Uzalud se ovaj medijski sponzor takozvanih litija iz dana u dan rugao zdravom razumu, govoreći nam da vjerujemo njima, a ne vlastitim očima, jer i tad i sad znali smo što je Srpska crkva. Stoga, uzalud danas novinari Vijesti nariču nad rakom koju su Crnoj Gori iskopali po nalogu Beograda i Srpske crkve. Uzalud se posipaju pepelom, pravdajući svoj pakt s đavolom „mađijama“ i borbom protiv u grijehu ogrezlog bivšeg režima. O paktu s đavolom govorio je tv novinar Vijesti, zato, ako Srpska crkva smatra da je njena priroda božanska, a ne đavolja, onda nek se izvoli obratiti svojem nekadašnjem saborcu. Bajke o borbi protiv tirjanina i borbi za demokratiju i onda su bile samo bajke.

Danas pouzdano možemo reći da su nam za laku noć čitali bajke koje nemaju srećan kraj. Šest godina nakon osvajanja slobode i šest godina nakon razvlašćenog bivšeg režima, ispostaviće se da ipak nijesmo branili bivši režim, već upozoravali na ono u što će se Crna Gora preobraziti. A preobrazila se u strašilo. U nacionalistički tor, u kojem ovce i dalje slijede svoje pastire. I to gladne ovce, koje svakim danom bivaju siromašnije, a pastiri zavjetovani na siromaštvo iz dana u dan uvećavaju svoj imetak. Kao i u doba veličanstvenih litija, za koje su nam govorili da su hipi pokret a ne orgije šovinizma, i danas Srpska crkva demonstrira moć kojom raspolaže. I danas crta mete na čelu svakog ko joj se suprotstavi.

Ovih dana optuživali su za govor mržnje profesore Fakulteta za crnogorski jezik i književnost na Cetinju. Ovih dana bili su ono što oduvijek i jesu. Fabrika mržnje koja lažno svjedoči o mržnji brata svoga. O mržnji koje nema. Osim, ako je istina mržnja? Jer, sve što su Adnan Čirgić, Aleksandar Radoman i Boban Batrićević napisali o Srpskoj crkvi i direktoru Arhiva, istina je.

Znamo da ova politička organizacija kontroliše i ustanove i direktore, i sudstvo i tužilaštvo, pa se s pravom pitamo je li saopštenje Srpske crkve poziv na linč trojice profesora? Poziv na progon onih koji su ogolili naum popova volontera? O mržnji nam propovijedaju oni koji su za svetitelje proglasili ubice. Za govor mržnje optužuju oni u čijim su se hramovima skrivali ratni zločinci. O govoru mržnje pišu oni koji drugi govor ne poznaju. Ko o čemu, Srpska crkva o ljubavi. Anticivilizacija o civilizaciji. Grešnici o vrlinama. Oni među čijim zidovima žive i služe pedofili… o bilo čemu?

No, to je valjda u redu u zemlji o kojoj su sanjali revolucionari 2020. Isti revolucionari koji danas u čudu stoje nad ponorom za koji su nam govorili da je sloboda.

Dok direktor Arhiva kao zlatna ribica ispunjava želje srpskog klera, Boris Bogdanović javno priznaje da je direktor policije njegova zlatna ribica, koja će se obračunati sa svakim ko se drznuo da prkosi režimu. Tako nam Bogdanović, pred kojim puze i direktor Arhiva i direktor policije, obećava manje sunca, jer ćemo valjda skončati u gulazima aktuelnog režima.

„Daleko je sunce“ kazao bi njegov ideološki otac Dobrica Ćosić. Ironija je da neko ko kleči pred beogradskim gazdama govori o klečanju, a oni koji proizvode mržnju drže slovo o govoru mržnje. Morao bi Bogdanović znati da na ovome svijetu ima onih koji ne puze ni pred kim. Morala bi i Srpska crkva znati da na ovome svijetu ima onih u čije kosti ne mogu ućerati strah. Ma koliko se trudili. I kleli, u kam zatucali. Ma koliko praznoslovili. Morali bi to znati, iako su im takvi svjetovi i takvi ljudi potpuno strani.

Torove i tamnice, koje su gradili i grade, ostavljamo njima. I strah. Strah koji viri ispod odijela i mantija.

(AntenaM, foto: prijestonica Cetinje)