Aleksandru Vučiću je dosadilo da prati raspravu o tome ko je – Jakov ili Miki – zvao Makrona, pa je novinarima saopštio da se on sa francuskim predsjednikom čuje svaki dan.

Uličnim jezikom to vam je ono: „ma mi smo ti na jebi si mater“. Oni imaju zajedničke teme. Zamislite kad njih dvojica počnu o vinima… Jer ako se, kao što je jednom primijetio predsjednik Milatović, Aleksandar Vučić izvrsno razumije u vina – zamislite kako vino dobro poznaje Makron. Kuća mu ga daje.

Riječ-dvije o vinu, odnosno o poljoprivredi, a Francuska nas blokirala baš zbog poljoprivrede i ribarstva… Aha, tu sam vas čekao: a šta ako je baš Vučić, u svojoj beskrajnoj milosti i želji da pomogne bližnjemu, odblokirao dva poglavlja za Crnu Goru?

Njegova najbliža saradnica, Ana Brnabić, takođe se bavila našom zemljom. Ana je Brnabić zaključila da je to što je ona državni zvaničnik zemlje kojoj je Amerika upravo uvela sankcije zbog korupcije visokih zvaničnika, zemlje u kojoj klanovi, kad ne ubijaju premijere, prave ćevape od ljudskog mesa, a šefovi podzemlja brane žene i nejač po Hrvatskoj i Bosni, dok ovdje od nas brane manastire, daje za pravo da mlatinja nešto o korupciji i klanovima u Crnoj Gori.

Tu, međutim, nema razloga ljutnji. Crna Gora će uskoro biti članica EU. Crna je Gora, dakle, Prvi svijet. Srbija, nažalost, no vlastitom voljom, već više od trideset godina, slijedeći vlastitu bezumnu ideologiju velikodržavlja, klizi u Treći svijet. Koji Srbija danas jeste: zemlja pod sankcijama, bez demokratije, bez goriva, zemlja puna jeda zbog prošlosti, bez vizije budućnosti, na ivici građanskog rata.

Vrijeme u kojem je iz Beograda bilo moguće gledati na Crnu Goru kao na koloniju je prošlo. Sada treba pripremiti pasoše, eure, uskoro i popuniti formulare kao kad se ulazi u druge zemlje Šengena, pa otići na bauštelu u Crnu Goru, odakle će se siromašnoj porodici kući svakoga mjeseca slati finansijska pomoć. Beograd ništa nije naučio iz rasističke bahatosti koju je pljuvao po kosovskim Albancima. Šta je ostalo od glupavih viceva o „Šiptarima“ koji prodaju sjemenke i govore „lj“? Ostalo je nezavisno Kosovo. Na koje ne smiju otići ni oni – ili treba reći: naročito ne oni – koji najavljuju „dogodine u Prizrenu“. Ne smiju: ni ove godine, a još manje dogodine. Što u frojdijanskoj ravni podsjeća na stari vic o samoproglašenom galebu, hvalisavom zavodniku strankinja koje dođu na more, koji je na pitanje koliko često praktikuje seks odgovorio: prošle godine jednom, ove nešto rjeđe.

Ništa Beograd, nažalost, neće naučiti ni iz nadmenosti sa kojom je gledao Crnu Goru. Šta da se radi: pasoš, pečat, prijava boravka, radna dozvola i redovno javljanje nadležnim organima Crne Gore.

Ta je nadmenost nekada bila iskrena – danas je Vučić i Brnabić lažiraju. Oni pucaju od zavisti i muke, ne od nadmenosti.

Ništa bijedu do koje je Vučić – a pomogla je i Brnabić – doveo Srbiju ne ilustruje bolje od činjenice da bi najveća pobjeda njihove politike bila ne to da Srbija uđe, nego da Crna Gora ne uđe u EU.

(CdM, foto: Gradski portal)