Postoje trenuci u politici kada se sve ogoli do kraja. Kada više ne govorimo o reformama, poglavljima, evropskim vrijednostima i “srećnim, bogatim ljudima”, nego o čistoj, goloj, nepatvorenoj – ljubomori. O onoj vrsti zavisti koja ne dolazi iz razuma, nego iz poraza. Upravo takav trenutak sinoć gledamo u Crnoj Gori, dok Andrija Mandić, četnički vojvoda u odijelu predsjednika Skupštine, ne može da prihvati jednu, za njega nepodnošljivu činjenicu: crnogorski jezik ide prema Evropskoj unij.

A srpski jezik stoji i ne stoji zato što ga neko progoni, briše ili zabranjuje, nego zato što ga politički Beograd već godinama drži kao ćiriličnog taoca sopstvene ruske orbite, mitova, frustracija i ratne nostalgije. I dok Crna Gora zatvara EU poglavlja, Srbija zatvara krug oko same sebe. Skor je, ako baš hoćete, brutalan i jasan: Crna Gora – Srbija 5:0. I zato Mandić danas kao bojovnik srpskog sveta ne govori o standardu, pravosuđu ili korupciji, nego o jeziku. Jer kad izgubiš budućnost, ostaje ti samo kvaziidentitetska galama.

Kako reče advokat Čedomir Stojković na mreži X, sa preciznošću skalpela: “Nepostojeći crnogorski jezik postaje 28. službeni jezik EU.” I tu je srž Mandićeve muke. Ne to što Crna Gora ide naprijed, nego što to čini bez Beograda, bez Srbije kao tutor-države, bez velikosrpskog pečata. To je hereza. To je izdaja sna o “jednom narodu, jednom jeziku, jednoj državi”. To je dokaz da se može drugačije – i da se hoće drugačije.

Zato Andrija Mandić, ta personifikacija politike koja vječito kasni za vremenom, danas predlaže “upodobljavanje Ustava sadašnjosti”. A u prevodu to znači: hajde da otvorimo ustavnu krizu u trenutku kad nam se otvaraju vrata Evropske unije. Hajde da zapalimo ovu kuću dok smo na pragu da dobijemo ključeve nove. Hajde da, u ime “istorijske nepravde”, proizvedemo sasvim novu – svježu, podjeljujuću i eksplozivnu krizu.

Jer Mandićev problem nije status srpskog jezika. Njegov problem je status Crne Gore. Nezavisne, evropske, građanske. Države koja mu uporno izmiče iz ruku i ne želi da se vrati u krilo velikosrpske nostalgije. Zato on na proslavi 120 godina Nikoljdanskog ustava govori o “čojstvu i junaštvu”, dok mu u sali sjede ljudi sa kapama sa četiri ocila. Zato citira Knjaza Nikolu selektivno, preskačući član o autokefalnoj Crnogorskoj crkvi. Zato mu je himna instrumentalna i skraćena, jer riječi bole.

I nije ovo nikakva briga za “stvarno stanje u društvu”, kako to Mandić patetično objašnjava. Ovo je politički refleks jednog-nadati se-poraženog projekta. Srpskoćirilični jezik, nametnut pritiskom vlasti, postaje omražen jer dolazi kao simbol sile, a ne izbora. Srpskolatinični jezik vlast Srbije se praktično odrekla, prepustivši ga Hrvatskoj. A crnogorski? On ide u EU. Mirno, institucionalno, bez galame. I to je ono što boli.

Jer kako objasniti biračima da “nepostojeći jezik” postoji dovoljno da ga Evropska unija prizna, a “veliki srpski jezik” ostaje zaglavljen između Moskve i četničkih mitinga? Kako objasniti da Crna Gora zatvara pregovaračka poglavlja, dok Srbija četiri godine stoji u mjestu, odbijajući da uvede sankcije Rusiji i glumeći neutralnost koja se odavno pretvorila u otvoreno svrstavanje na stranu ruskih agresora? Kako objasniti da se u Podgorici razgovara o 2028, a Beograd o Kosovu, četnicima, svetosavlju, zavjerama i srpskom svetu?

Zato Mandić danas proizvodi krizu. Ne zato što mora, nego zato što drugačije ne zna. Njegova politika ne funkcioniše u normalnim uslovima. Ona diše samo u konfliktu, u stalnoj mobilizaciji, u osjećaju frustriranosti i opsade. Evropska unija je za takvu politiku smrtna presuda, jer traži kompromis, institucije i – kraj nacionalističkog teatra.

Ivan Vuković je u pravu kada kaže da je ovo trenutak koji Crna Gora sebi ne može priuštiti. Ali Mandića to ne zanima. On po difoltu ne igra za Crnu Goru. On igra protiv njenog uspjeha. Jer svaki zatvoreni klaster, svako novo poglavlje, svaki korak prema Briselu – njegov je lični politički poraz.

Zato će Andrija Mandić nastaviti da govori o jeziku, dok mu zemlja klizi prema Evropi. Zato će pokušavati da uspori, zakoči, zaplete. Jer on ne može da prihvati da Crna Gora ide tamo gdje Srbija, ovakva kakva jeste, još dugo neće. Ne može da prihvati da se evropska vrata ne otvaraju vikom, nego reformama. Ne može da prihvati da identitet nije oružje, nego izbor.

A istorija je već donijela presudu. Jezici koji ulaze u Evropsku uniju nisu oni koji najviše urlaju, nego oni koji dolaze sa državama spremnim da poštuju civilizacijska pravila. Crnogorski jezik ide tim putem. Srpski, dok god ga vode Mandići, Vučići, Dodici, Bećkovići i njihovi politički epigoni, ostaje talac jedne ideologije prošlosti.

I to je sva istina ove priče. Nema tu nikakve “istorijske nepravde”. Ima samo političke panike pred činjenicom da se vrijeme ne može vratiti. A Evropu i njene zakone za razliku od ustava iz 1905, ne možete citirati selektivno.

Ona ili dođe – ili vas ostavi tamo gdje jeste – ako je ne želite.

(CdM)