Dok Vučić traži novog Dodika, Dodik traži – novog Vučića. Jer zna laktaški žohar političke scene da u njegovom svijetu preživljavaju samo oni koji imaju deblji obraz i savitljiviju kičmu. On je cijeli život tražio „centar gravitacije“: Pale, Beograd, Moskvu, Vašington. Sad se, izgleda, vraća u staro američko gnijezdo koje mu nudi zaštitu, a neodlučni Vučić nema tu moć, luksuz ni znanje.“

Zvuči vam nevjerovatno, ali razmislite malo: Milorad Dodik je sa one strane politike, zatvorskih vrata ili groba ispratio bukvalno sve srbijanske glavešine u zadnje tri decenije – od Miloševića do danas. Razmislite još malo o tome. Nije to nikakva priča o njegovoj genijalnosti, jer u Dodiku nema ni truna kreacije. On je čisti produkt destrukcije, politički žohar koji preživljava svaki kraj svijeta. Njegova moć nije u stvaranju – ona je u opstanku i političkom preživljavanju. Po svaku cijenu – koju uvijek plati neko drugi.

Od mladog socijalističkog omladinca, preko reformskog pulena Ante Markovića, do „daška svježeg vjetra“ Madeleine Albright, pa potom nečetnika, putinofila i povratnika u američko gnijezdo – Dodik je prošao sve političke klimatske zone. Uvijek na blagom suncu, čak i kad svi oko njega izgore ili se smrznu. On se prilagođava, mutira, regeneriše. Kratka faza političke hibernacije između 2002. i 2006. bila mu je idealna da nakuplja energiju – da se vrati jači, beskrupulozniji, vulgarno inteligentan u preživljavanju.

Bratski lom i hladni rat

Njemački mediji sad sa tragičnim zakašnjenjem pišu: Vučić traži novog Dodika.

Da, jer stari više nije poslušan, a ni koristan kao nekad. Nemački listovi Frankfurter Rundschau i Die Presse izvještavaju o „kraju nestabilne ljubavi“, o „hladnom ratu između Banjaluke i Beograda“. Vučić, taj srbijanski psihopata, shvata da mu se brat iz Laktaša pretvorio u odmetnutog političkog Frankenštajna koji više ne sluša njegove komande.

A dok Vučić traži novog Dodika, Dodik traži – novog Vučića. Jer zna veteran političke močvare da u njegovom svijetu preživljavaju samo oni koji imaju deblji obraz i savitljiviju kičmu. On je cijeli život tražio „centar gravitacije„: Pale, Beograd, Moskvu, Vašington. Sad se, izgleda, vraća u staro američko gnijezdo koje mu nudi sigurnost, jer Putin je zauzet ratovima, a Vučić sopstvenim porazima.

Konkurs otvoren, nervi zatvoreni

Da se razumijemo, Vučićev konkurs za novog Dodika otvoren je već tri godine. Jelena Trivić i Draško Stanivuković, Aleksovi favoriti po mjeri Beograda i Ambasade, stoje u redu kao kandidati „za Dodika poslije Dodika“. Vučić hoće poslušnost bez histerije, antikarizmu bez prijetnji, i nacionalizam sa „umivenim licem“ – paket koji kod Dodika ne postoji.

Dodik, s druge strane, ima nešto što Vučić nikad neće imati: institucionalizovanu sirovu, seljačku moć. On ne glumi autokratu – on to jeste. I zna da ga Vučić sad ne može zamijeniti jer njegova kombinacija provincijskog šarma, psovke i prijetnje somnebulnim ratom ne dolazi u kompletu ni sa jednim drugim političarem.

Da ne govorimo o američkoj zaštiti koju odnedavno laktaški vožd uživa.

I zato on sad gleda Vučića sa visine.

Dok Vučić mjeri svaki korak da ne nagazi na američku crvenu liniju ili rusku interesnu zonu, Dodik se šeta po političkom minskom polju i pjeva: „Sve je isto k’o i lani“. I „ne može mi niko ništa!“

Obrtanje uloga

U tom nadrealnom političkom teatru, uloge su se zamijenile. Vučić, do juče srBski bog-otac i arhitekta Dodikovih projekata, sada panično traži nasljednika koji će biti dovoljno srBski za domaću javnost, a dovoljno „multietnički“ za zapadne ambasade. A Dodik, koji je već odigrao sve moguće uloge – od reformatora do separatiste – sada mirno čeka da Vučić u paranoji izgubi dah.

A sam Vučić danas ima problem koji je Dodik riješio još devedesetih: kako preživjeti kad te svi žele skinuti – i Ameri i Rusi, ali svaki na svoj način.

Jedina razlika je što Vučić ima državu, a Dodik ima – teritoriju pod nazivom „entitet“. I upravo zato će, paradoksalno, duže trajati onaj koji ima manje i koji može izgubiti manje. A to je Dodik!

Dodikov dar za samoodržanje

Njemački dopisnici su možda u pravu: Dodik više ne treba Beogradu. Ali zaboravljaju jednu stvar: ovako bez sankcija, sa firmama i pojedincima koji mu donose novce, zaboli donji dio leđa Dodika za Beogradom!

Ako su prije dvadeset godina Dodika nazivali „mali Slobo„, danas bi Vučića mogli zvati „kasni Mile„.

I tu je Vučićeva tragedija. Kasni. Spor je i trom.

Kad politički vampiri izgube refleksiju

Dodik se već navikao da bukvalno i figurativno sahranjuje svoje političke nadređenike: Miloševića, Đinđića, Koštunicu, Tadića, Nikolića, Dačića, pa i samog Vučića, koji mu se lagano urušava pred nosom. On ne ubija — on ispraća. U tom grotesknom karnevalu balkanske politike, Dodik je mrtvozornik i sekundant koji preživljava i vlastitu sahranu.

I zato pitanje s početka nije retoričko:

Šta ako prije nego što Vučić pronađe novog Dodika – Dodik pronađe novog Vučića?

To je sada Vučićevo – biti ili ne biti!

Jer ako je istorija Balkana išta pokazala, to je da vođe ne nestaju. Samo mijenjaju odore, akcenat i ambasadu koja ih trpi.

A dok se u Beogradu raspisuje konkurs za novog „bratskog partnera“, Dodik možda već pakuje kofere za Washington.

(radiosarajevo.ba, foto: privatna arhiva)