Možda bi sve bilo drugačije da je te daleke 1991. cijenjeni profesor doktor Dragan Koprivica u nekoj televizijskoj emisiji gostovao sa Goranom Baretom, pjevačem „Majki“, pa mu prijekorno/prezrivo rekao: „Narkomane jedan“.

Nikad ne znaš: možda bi to promijenilo istoriju jugoslovenskog rokenrola. Ovako, Bare je uzeo ime Hali Gali Halid i parodirao narodnjake. Tako su nastali, kakoseonokaže, i danas rado slušani hitovi uz koje su odrasle mnoge generacije – „Hajde da se drogiramo/nek se oči sjaje“ i „Ne pitaj me zašto živim u kafani ja“.

Onda je Hali Gali Halidove pjesme dohvatio Srđan Dragojević i metnuo ih u svoje filmove…

Bare nije postao Halid umjesto Halida. Mještani kažu da je i dalje živ: a dok živi on, živa je i jedina ovozemaljska konkurencija Kitu Ričardsu. Čak bi se moglo reći da je, u određenom smislu, Bare sa manjim budžetom i za manje vremena postigao više.

Nekada su, hoću vam reći, rokeri prezirali narodnjake i sprdali se š njima. Danas je obratno. Nekada su održavane žurke na kojima je bilo nezamislivo da se čuje bilo šta što makar liči na narodnjake – pa i „Bijelo dugme“. Ali narodnjaci su preživjeli čak i represiju Titove Jugoslavije i trijumfovali. U Titovoj državi su, naime, pri Sekretarijatima za kulturu postojale takozvane „komisije za šund“. Ako te ta komisija ocijeni kao šund, udaran ti je veći porez – od 23 posto u Srbiji do 100 posto u Makedoniji. Baš to je država radila narodnjacima – zbog čega su njihove ploče bile skuplje od nosača zvuka Meri Cetinić i Tereze, na primjer.

Ali ništa na ovom svijetu nije moglo spriječiti Halidovu „Neću dijamante“ da dosegne višestruko platinasti tiraž. Država je povećala porez i uzela svoje – ali je opet ostalo dovoljno da Nazif Gljiva, autor te pjesme, od autorskih prava kupi dva-tri stana.

Halid je umro i svima je žao. Miljenko Jergović je svojevremeno pisao da je Halid dobar čovjek – i on to nedvojbeno jeste bio. Senad Avdić tvrdi da je Halid svojevremeno od Sidrana tražio da mu napiše pjesmu. Sidran je, kaže Avdić, promašio i pjesmu i pjevača. Ipak, Halid je pjesmu pošteno platio – i nije je nikad snimio.

Bare je u svojoj zajebanciji sa narodnjakom o drogama bio na tragu nečeg istinitog. Tvrdim da je jedan od razloga uspona narodnjaka i pada rokenrola značajna promjena na tržištu droga: rast kokaina i pad heroina. Na narodnjačkom derneku u Čeljanovićima ili u Surdulici ima droge koliko i onomad na Vudstoku – samo ne iste droge. Današnji narodnjaci sa pratećim podžanrovima, od Severine do Jale i Bube, kokainska su muzika. Čija zemlja, njegova i vjera – čija droga, njegova i estetika. Balkanski karteli ne vole Radiohead.

Halid je bio druga priča. On je bio oldfashion narodnjak – meka šljiva i dosta meze, koju svako malo valja podebljati i rifrešovati. Na sceni koju je definisao kokainski Pink, Halid je funkcionisao kao last man standing, kao preživjeli set tradicionalnih vrijednosti. Kao Frenk Sinatra u odnosu na američku psihodeliju. Tako: Halid je bio Sinatra, Sinan je bio Džejms Braun.

Žal za Halidom što osjećaju ga ljudi širom takozvanog regiona apsolutno je autentičan i iskren. To je žal za izgubljenim svijetom, za prošlošću koja je definitivno minula – na neki način, slična emociji koju su mnogi osjetili kada je umro Balašević.

Halida je volio slušati Dodik, kao što ga je volio i Dačić. Nije teško zamisliti da je, kada je čuo za Halidovu smrt, snažnu tugu osjetio i čovjek koji je tri godine iz minobacača gađao Sarajevo.

Novinski natpisi o nečemu što je „ujedinilo region“ po pravilu se javljaju nakon tužnih vijesti. Tragedija ujedinjuje, jer niko nikome na tragediji ne zavidi. Sa radošću nije tako. Lakan je učio da mi kod drugoga iskremo mrzimo način na koji on organizuje užitak, način na koji se on raduje. Budite iskreni: koliko puta ste bili iznervirani zbog slavlja na ulicama koje je priredio narod koji, iako to nećete reći, doživljavate kao neprijateljski. Koliko puta ste pomislili: volio bih da izgube, samo da ne gledam kako se raduju. Budite iskreni. Bez obzira na, kako se to kaže, vjeru i naciju, ljudi su se radovali uz Halida. On ih je danas ujednio u tugi zato što ih je prije toga ujedinio u radosti. To je iznimno rijetko.

Halid je otišao, mi smo ostali.

Mi, kojima je čovjek koji plače bliži od onoga koji je u ekstazi trijumfa.

Moguće da je to sve što treba znati o nama.

(CdM, foto: Gradski portal)