Evo sam raspalila Miljacku, Halide. Samo što ovaj put ne skačem po kući s rukama u zraku. Ruke su uvijek išle u zrak na prve njene taktove i na refren. Moji prijatelji su taj trenutak iščekivali, pa bi prasnuli u smijeh. Moje oduševljeno, zaneseno lice ih je istovremeno nasmijavalo i diralo. Pa smo svi zajedno s rukama u zraku pjevali kol’ko nam grlo može.

Možda ti i nemam pravo ništa pisati. Znaš ono, kad odu poznati, najednom odnekud iskrsavaju ljudi koji su s njima bili jako bliski, prijatelji, ma sve.

Ti i ja se nismo znali, nikada se nismo sreli. A ja sam često maštala kako ću jednom doći na tvoj koncert, pa kad krene Miljacka probiti se kroz kordon zaštitara, popet se na binu i s tobom je otpjevati iz sve duše. Pa nek ide život.

Sad je šansa za to moje blamiranje zauvijek nestala.

Moram ti ovo napisati jer se nikada neću uzverati na binu i na kraju pjesme ti reći Hvala ti, Halide.

Hvala za sve one trenutke kad sam skakala na noge i dizala ruke u zrak.

Hvala ti za Miljacku koju su moji najbolji prijatelji puštali na početku i na kraju svakog tuluma, samo da bi me vidjeli onako ludu i sretnu.

Hvala ti jer je u Šibeniku jazz pjevač i glazbenik na insistiranje i nagovaranje onih koji me znaju, u sekundi pronašao način kako će je otpjevati.

Hvala ti jer si mi ukazao na čudesne trenutke u životu – kad se iz čista mira zalijepimo za pjesmu pjevača kojeg u stvari nismo ni slušali. Za pjesmu iz one vrste glazbe koja je postojala negdje paralelno s mojim Talking Headsima, Dire Straitsima, sa svim rokijama koje su me definirale, uz koje sam rasla i nikada ih nisam prestala slušati.

I onda jednom tako, negdje, u nekom bircu u Sarajevu, dok sam sjedila „nako“, netko je pustio Miljacku. U meni je eksplodirao vatromet veselja, tuge, veselja, tuge, veselja… Životna radost i crnilo najcrnjeg dna. To je meni ta pjesma radila.

Sjećam se kad je ono Miljacka bila poplavila a na mostu osvanuo natpis

„E jebi ga, Halide“

Bože, kako sam se smijala. I kako sam po tko zna koji put voljela Bosnu. I tebe.

Miljacka je u meni pokretala nešto dobro, ma ne znam ti ja to opisat. Možda zna ovaj poluotok na kojeg smo osuđeni svi mi koji se međusobno razumijemo iako se tvrdi da ne pričamo isti jezik. Možda znaju svi izgubljeni i nestali. Možda znaju oni koji su s vrećicama u rukama otišli na drugi kraj svijeta. Daleko, daleko d svih odnesenih mostova.

Ne znam ja što je meni Miljacka bila ni što mi je radila.

Ali znam da tome nečemu pripadam i ona me na to uporno podsjećala.

Evo sam je raspalila, Halide.

A ne uspijevam dići ruke u zrak.

(patreon.com/Foto: Wikimedia commons)