Dolazio je iz stare dubrovačke građanske familije kapetana i advokata. Pola Uvale Lapad, vele, bilo je nekoć njihovo. Nosio je ime zaštitnika Grada pod Srđem prije sv. Vlaha. Govorio je po naški – ‘menestra zelena, a ne zelena menestra’.

Ukratko, im’o je sve što naši malograđani cijene i poštuju. Sve, osim jedne stvari. Naime, za razliku od njih, vjerov’o je da i Šemsa i Milovan nisu ništa manje dubrovačka imena od onog koje je i sam nosio.

Vjerov’o je u to i onih zloglasnih devedesetih kad se za to znalo i metak fasovat… ili čak šest njih.

Mog’o je, u konačnici komotno živit tih nesretnih godina u zoni komfora zaštićen pripadnosti dominantnoj većini k’o pizduni koji su svoje predrasude i kukavičluk pravdali otplatom kredita, uzdržavanjem žene i djece i zajebanim vremenima u kojima mrak ne guta samo djecu već i odrasle ljude. Mog’o je rijet da je samo advokat, i da ribe znaju da advokati nisu tu da plivaju uzvodno. Pa ipak nije.

Sve manjine imale su tih devedesetih svog zaštitnika u Gradu pod Srđem. U Gradu. Pod Srđem. Da je izd’o te ljude, izd’o bi ne samo svoj ideal humanosti kojeg mu je njegov pokojni ćaće svojedobno namro, već i svoj Grad. Grad jednakih i velikih duša u kojem je ljubav za isti jedini ‘pedigre’ potreban.

Međutim, Grad kakvog je Srđ čuvao u sebi, svatko onaj tko drži do sebe, pisao je tada malim malim slovom. Zašto? Pa zato što je u tom i takvom gradu, čak 6 metaka ispaljeno u Srđa. Ispaljeno u Grad kojeg je on čuv’o ne bi li ubili njegovo veliko slovo. Valjda u znak zahvalnosti za sve što je učinio dotad. U tom i takvom gradu, u kom se zna gdje koka jaje nese, Policija do dana današnjeg nije pronašla njegovog atentatora. U tom i takvom gradu Srđ Jakšić nije dobio nagradu za životno djelo grada Dubrovnika za života čak ni kad je uz sve napravljeno, odigrao značajnu ulogu u povratku zatočenog židovskog blaga iz dubrovačke sinagoge koje je 1998. g. napokon vraćeno u Grad. Kad malo bolje promislim i bolje je tako. Nije mu ni mjesto u tom ‘prestižnom’ klubu sujetnih i sitnodušnih koji se taštini besramno podaju za sitne nagrade.

Taj borac za ljudska prava borio se i s malicioznom bolešću koja ga je mrcvarila preko dva desetljeća. Otiš’o bi na tešku operaciju u Zagreb i sam samcat se sutradan odvez’o nazad u Lapad odbivši moju ponudu da ne letim nazad, već idem s njim. Mi koji smo znali i voljeli staro, dobro njorgalo britka uma i oštra jezika, zezali smo ga da nam stalno kuka kako neće preživit, ali da to slušamo već dvadeset godina i da više stvarno nije pouzdan izvor. Sve do danas nažalost.

Nije pretjerano rijet da je odlaskom Srđa Jakšića, tvrdoglavog humaniste i velike duše sa njime otiš’o i onaj Grad đentilece, plemenitosti, velikodušnosti i skromnosti kojeg mi njegovi prijatelji nastavljamo sanjat, zarobljeni svatko u svojoj usamljenosti.

Adio ljudino i hvala ti na prijateljstvu!

(preuzeto sa FB profila, uz dozvolu autora)