Jasmila Žbanić bosanskohercegovačka je scenaristica i redateljica, autorica niza nagrađivanih filmova, mahom s tematikom ratnog stradanja u Bosni. Njen film „Grbavica“, pored brojnih nagrada, dobitnik je i Zlatnog medvjeda na festivalu u Berlinu, 2006., a film „Quo vadis, Aida?“, s mučnom temom genocida u Srebrenici, nominiran je za Oscara 2020. u kategoriji najboljeg stranog filma i proglašen najboljim evropskim filmom 2020. godine, Jasmila najboljom evropskom rediteljicom, a Jasna Đuričić najboljom evropskom glumicom. Uz brojne druge, režirala je i filmove „Na putu“, potom „Za one koji ne mogu da govore“, a njena serija „Znam kako dišeš“ osvojila je čak sedam nagrada Srce Sarajeva i premijernu izvedbu imala 2023. na prestižnom festivalu u Veneciji. Jasmila Žbanić živi između Berlina i Sarajeva gdje je provela rat i u čijem kulturnom i društvenom životu aktivno sudjeluje.

Vaš posljednji film „Blum – gospodari svoje budućnosti“ prikazan je, između ostalih gradova, u martu u Dubrovniku, u sklopu festivala ZNA-DU, to jest „Zajednica navodnih anarhista Dubrovnik“, koji okuplja umjetnike, intelektualce, novinare s područja bivše države, sve s reda protivnike svih nacionalizama i isključivosti. Jeste li se bojali da će vam prilijepiti standardnu etiketu jugonostalgičarke i kako uopće doživljavate taj tobože skaredni pojam?

Ako netko tom etiketom želi da obilježi jednu vrstu ljudi  koji misle da je u Bosni bilo više progresa u vrijeme Jugoslavije – onda mogu da je lijepe, iako za sebe ne mislim da sam nostalgična osoba. Ono što je bilo, završilo je, i treba se fokusirati na nove procese koji bi se temeljili na naučenim lekcijama. A od Jugoslavije i ljudi koji su je gradili, poput Bluma, ima se itekako puno toga za naučiti.

Film je priča o Emeriku Blumu, čovjeku zanimljiva života, Židovu porijeklom, koji je prošao pakao konclogora Jasenovac, antifašistu i gradonačelniku Sarajeva, direktoru jugoslavenskog privrednog giganta Energoinvest, uništenog poslije rata 90-tih. Zašto vas je inspirirao upravo Blum i kakvo je bilo društvo u kojemu se nešto tako moćno, kreativno, poput Energoinvesta, moglo stvoriti?

Najveća vrijednost toga društva je što je bilo okrenuto ka budućnosti i što su ljudi poput Bluma mogli biti na važnim pozicijama gdje su se mogli baviti budućnošću. Da je Blum danas živ, u Sarajevu, kao Jevrej, ne bi mogao biti na primjer član Predsjedništva BiH, jer nije „konstitutivan“. A pošto sigurno ne bi bio član ni jedne današnje stranke, jer nije podnosio birokrate i neznalice, tako ne bi mogao biti ni direktor javnog poduzeća. Baš zato su nas Blum i to njegovo vrijeme inspirirali da napravimo ovaj film jer su vrijednosti bile potpuno drugačije.

Na koji ste način stvarali film? Iz arhivske građe? Razgovorom s bivšim radnicima? I kakva su njihova sjećanja na Bluma i uopće na to razdoblje njihova života?

Počeli smo snimanje razgovorima sa ljudima koji su bili bliski Blumu i radili s njim. Kroz te razgovore smo osim informacija dobijali emocije ljudi prema Blumu. To je bilo impresivno. Sa kakvim su oduševljenjem i ljubavlju pričali o njemu. Drugo, ti ljudi su bili fascinantni. Svi su imali preko 80 godina, a energija kojom su zračili je bila je potpuno mladalačka, zanosna, puna akcije. Očarala nas je i njihova elokvencija i elegancija. Sve je to govorilo o vremenu u kojem su živjeli i radili i koje im je omogućilo da budu obrazovani i dostojanstveni. Zato sam se u montaži odlučila na postupak u kojem ostavljam duge izjave tih ljudi, jer je prelijepo kako izgledaju i šta se sve može pročitati u njihovim očima. Današnji dokumentarci zahtijevaju brze rezove i svaka izjava se prekida arhivom kako bi se nakrcalo što više informacija. Gledaocu se ne dozvoljava da samostalno zaključi da li govornik govori istinu ili laže jer ga vidi na sekundu. Blumove saradnike može se s pažnjom pratiti i uživati u njima. Paralelno sa snimanjem ljudi koje je trajalo više od dvije godine, jer smo neke od njih čekali da dođu iz Amerike i drugih zemalja, gdje danas žive – tražili smo arhive o Energoinvestu i Blumu. Blum je za života dao svega nekoliko intervjua i mislim da smo ih sve uspjeli izvući iz Arhiva. Bili smo u kontaktu sa svim TV kućama, filmskim novostima, kinotekama od Ljubljane do Skoplja. A najvrjedniji materijal našli smo u Njemačkoj. To je bio film Gerd Zenkela, zapadnog Nijemca koji je bio zaljubljen u samoupravljanje i koji je sa Blumom radio najdetaljniji intervju gdje Blum i on komuniciraju na njemačkom. Bez tog filma, naš film bi bio siromašan jer samo tu Blum govori o svojoj najvažnijoj misiji – gradeći uspješno preduzeće radio je na izgradnji društva.

Ipak, neki kritičari film smatraju neutemeljenom posvetom samoupravnom socijalizmu, odnosno Jugoslaviji. Pa kako komentirate takav doživljaj filma?

Pročitala sam samo jednu takvu kritiku, dok su ostale bile izuzetno pozitivne, čak euforične. Mislim da je i među gledaocima puno više onih koji shvaćaju da film govori o alternativama, o tome kako bismo trebali pokušati promišljati stvarnost danas, i da nije tu da nas baca u “sevdah“, nego da otvori perspektive.

Što mislite kakav bi odjek među dežurnim nacionalistima s ovih prostora imao film – kada bi ga netko napravio – o jednom važnom čovjeku, arhitektu Bogdanu Bogdanoviću, autoru, između ostaloga, i impozantnog spomenika Kameni cvijet pred konclogorom Jasenovac, potom i gradonačelniku Beograda, oštrom borcu protiv destrukcije i fašizma Slobodana Miloševića i konačno egzilantu koji je i umro u bečkom egzilu? I kako u tom kontekstu doživljavate svojevremeni nasilni izgon ponajboljih iz bivše Jugoslavije, 90-tih godina?

Puno je izuzetnih ljudi napustilo Jugoslaviju. Film o Bogdanoviću i njegovim remek-djelima bi bio snažan i inspirativan za svakoga, mislim čak i za nacionaliste. 90-tih je odlazak s ovog područja često bilo pitanje života i smrti, posve drukčije nego što je to danas, ali se odlazak vrijednih ljudi ne smanjuje. Prije nekoliko dana sam sjedila u Berlinu sa ljekarom koji vodi asocijaciju ljekara porijeklom iz Bosne i Hercegovine, a koji danas žive u Njemačkoj. Društvo okuplja oko osamsto članova. Zamislite što za Bosnu znači izgubiti osamsto ljekara, odnosno zamislimo šta bi značilo da se tih osamsto ljekara vrati u Bosnu.

Među relevantne svjetske režiserke i scenaristice zasigurno vas je vinuo film „Quo vadis, Aida?“ i umalo doveo do dobitnice Oscara. Srebrenica je svakako najmučniji dio rata u Bosni, ali i u čitavoj regiji, pa kako ste se nosili s težinom emocija snimajući, ne samo scene organiziranja genocida, nego i taj strašni teret majke koja mora izabrati nemoguće – kojeg od sinova da pusti u smrt?

Pet godina smo pripremali film i prolazili emotivno velike krize, tuge, padove i uspone. Ali žene Srebrenice su mi davale snagu koju nisam ni znala da imam – da sve stvari izdržim, jer kad god bih osjetila da ne mogu više, pomislila bih na njih i vidjela da su moji problemi i krize ništavne.

Iako se o pokolju u Srebrenici sve zna, znaju se i počinitelji zločina, postoje sudske presude, ipak jedan dio regije, naročito Srbija i Republika Srpska, naprosto ne priznaje sintagmu genocid jer se njome tobože optužuje čitav srpski narod kao genocidan. Koliko je to stalno zabijanje glave u pijesak, revizija sjećanja, pokušaj da se s jednog naroda u potpunosti skine stigma, ako ne krivnje, onda makar kolektivne odgovornosti za zločine, etnička čišćenja… zapravo kontraproduktivno?

Premijeru filma smo organizirali prvo za mlade ljude iz Srbije, Hrvatske i Bosne. Htjeli smo s njima i sa javnošću podijeliti upravo to da stigmatizacija koja im se nameće iz Srbije ne može biti istinita. Zašto bi mladi čovjek iz Srbije osjećao krivnju za zločine koje je počinio – na doživotnu robiju osuđeni – Ratko Mladić, kada se taj mladi čovjek ili žena nisu ni rodili za vrijeme genocida? Ali zločincima treba da stave druge ispred sebe kao štit i da im nametnu svoju krivicu. Puno mladih ljudi u Srbiji je pogledalo film i vidjelo da on ne govori protiv njih, kao što su im ratni zločinci pokušali predstaviti. Nedavno mi je jedna izuzetna mlada žena iz Srbije rekla: „Koliko se samo ljudi u Srbiji preobrazilo tim filmom“, misleći na ljude koji su Srebrenicu negirali dok nisu pogledali film.

No, kako ste vi sami doživjeli činjenicu da masovni zločin u Srebrenici, a i drugdje, nisu počinili samo osuđeni ratni zločinci, nego su direktni izvršioci uvijek bili „naši susjedi“, obični ljudi, šoferi, radnici…?

Kada se rat desio imala sam 17 godina. Vidjela sam svoje roditelje kako se njihov svijet i sve što su nam o njemu govorili sasipa u prah. Odjednom sve ono u šta su me učili da vjerujem i za šta su govorili da se ne može desiti – dešava. Danas svojoj kćerki koja živi u svijetu gdje se likvidacija beba i izgladnjivanje djece, ubistava i raseljavanja hiljade civila – projekat koji podržava i evropska zajednica – ja ne mogu pričati bajke. Dok gledam svoje poznanike Nijemce kako šute o genocidu i svojom ćutnjom daju suglasnost ubistvima, ja ih mogu zamisliti da bi u drugim okolnostima takvi ljudi vodili logore bez ikakvih problema. I to je tako. Zato ljude ne treba dovoditi u okolnosti rata.

Kakva su vaša iskustva sa susjedima u vrijeme rata? Pitam to, s obzirom na strašna iskustva – u ovom slučaju – srpskih civila koje su „oslobodioci“ u Splitu preko noći i brutalno izbacivali iz vlastitih stanova, dok su im susjedi uglavnom šutjeli?

Ja sam živjela na Marijdvoru gdje Beli orlovi i ostala vojska koja je krenula da osvaja Sarajevo nikada nije mogla ući, tako da nismo imali takvo strašno iskustvo. Samo 100 m dalje od našeg stana, na Grbavici, koja je bila okupirana ljudi su prolazili pakao. S druge strane, imali smo u ulazu komšije svih nacionalnosti koji su s nama preživjeli cijelu opsadu i neki od njih su zbog toga imali teške posljedice. Naš komšija Božo ostao je bez obje noge kada je granata udarila ispred bolnice. Ranjen je kao civil, Sarajlija, koji je odlučio ostati u svom gradu, sa svojom porodicom.

BiH je stalno izložena, s jedne strane secesionizmu Republike Srpske, uz snažnu potporu srpskog režima, s druge patroniziranju i pretenzijama hrvatskih nacionalista u Bosni i Hrvatskoj, sve uz impotentne birokrate Evropske Unije. Kako se u tom „zaleđenom“ stanju osjećaju građani Bosne? Uznemireno, ravnodušno…?

Vrlo uznemireno, izmoreno i zasićeno. Ja od svoje 15. godine slušam nacionalističku retoriku koja se ni u čemu nije promijenila. Ljudi razmišljaju o vještačkoj inteligenciji, klimatskim promjenama, novim tehnologijama, a mi o tome tko je Srbin, Hrvat ili Bošnjak. To je svjesno zatupljivanje ljudi, a što mladi više ne mogu trpjeti i zbog toga odlaze iz BIH. Evo upravo mi prijatelj šalje poruku da zatvara restoran u Sarajevu jer nema kuhara, nema konobara, ovdje više naprosto nema tko da radi. Problem je što nacionalisti na vlasti u Bosni jako odgovaraju političkim liderima Evropske Unije i Amerike. Jer da nije srpski predsjednik Vučić toliko odgovarao Angeli Merkel ili šef Republike Srpske Milorad Dodik Amerikancima, puno stvari bi danas bilo drugačije. Međutim, politika Evropske Unije prema BiH je bila pogubna, kako u ratu – kada nam je bilo zabranjeno da se branimo zbog embarga na oružje – tako i danas.

Ali nije samo politika Evropske Unije presudna za nedovršenost BiH kao države, nego i stalne pretenzije i miješanje Hrvatske i Srbije u državni ustroj Bosne?

Tako je, ali to miješanje odjednom prestane kada se iz EU „zagalami“. Vučić krene na otvorenje škole „Srbija“ pored Sarajeva, netko od tamo kaže – sjedi kući i on ne dođe. Dodik bi sjedio i u zatvoru i sjedit će zato što to Amerikanci hoće. Da je do Hrvatske to se nikada ne bi desilo. Dodik jako odgovara Hrvatskoj u njenoj opsesiji podjele Bosne. EU ima moć da zaustavi nacionaliste, ali problem je što je, osim individualnih časnih nastojanja, politika prema BiH impotentna i to će koštati EU samu. Na BiH su mogli „nabildati“ mišić kojim bi se štitili od svojih nacionalista, a koji su ohrabreni ljudima poput Dodika. Vide da sistem kako mogu uništiti državu i zajednice funkcioniše.

Još od filma „Grbavica“ zanimaju vas upravo teme ratne prošlosti koja nikako da zacijeli. Je li to i stoga što ste ratno vrijeme proveli u Sarajevu kao studentica i kakva vas sjećanja, a kakve posljedice, vežu za to razdoblje? 

Period rata me je, naravno, zauvijek obilježio. U nekim stvarima dao mi je širinu, ili što bi Blum rekao: „Za mene je sve ovo poslije bonus“, jer mi je bilo namijenjeno da budem likvidirana, a čistom slučajnošću još sam tu i svjesna sam da to nije moja zasluga, pa stvari radim sa zahvalnošću i s radošću zato što sam dobila bonus za život. S druge strane, postoji još puno neprerađenih trauma koje se pojave kada im se najmanje nadam.

Je li vašoj porodici padalo na pamet da napuste Sarajevo i kako je izgledao svakodnevni život mlade studentice pod opsadom i granatama?

Moja porodica je naivno i nepripremljeno dočekala rat. Iako su bili obrazovani ljudi, otac je čak i radio za Vladu BiH – zapravo nisu imali pojma šta se dešava jer su činjenice potisnute vjerom da je u BiH rat nemoguć. Koliko su bili naivni govori i činjenica da su razmišljali da mene i brata pošalju kod tetke u Beograd dok se stvari ne smire za par dana. Ja sam završavala srednju školu u Sarajevu. Nakon prvog šoka, institucije su počele ponovo raditi. Nije bilo nastave, ali smo dobili knjige i morali smo učiti da bi polagali ispite. Onda se Haris Pašović, pozorišni redatelj vratio u Sarajevo. Imao je svoje emisije na Radio Zid, Zdravka Grebe. Ja sam slušala taj radio jer nam je davao snagu da izađemo iz malodušnosti rata i jedan dan sam nazvala Harisa. Već tada sam znala da želim studirati režiju. Rekla sam da idem još uvijek u srednju školu, ali da bih voljela raditi s njim. Nekoliko mjeseci kasnije Haris je pokrenuo MESS, teatarski i filmski festival, sjetio se poziva lude učenice i nazvao me. Od tada sam počela svaki dan ići „na posao“. Taj rad me je spasio. Osjećala sam da sam korisna članica društva, a ne samo glineni golub koji bespomoćno čeka kada će ga snajper pogoditi. Kroz rad na MESS-u upoznala sam Susan Sontag, Pitera Schummana i druge fantastične ljude. Osjećali smo da naš rad ima smisao, da kulturom branimo grad. U MESS-u sam provela nešto više od godinu dana, a onda se otvorila Akademija scenskih i počela sam studirati. To studiranje bez struje, vode, hrane, bez kamere, filmske trake, laboratorija – ipak nam je omogućilo da stvorimo svoj balon u kojem smo usprkos svemu vjerovali da ćemo jednog dana praviti filmove.

Sarajevo je tada, možemo reći, na svoj način hrabrilo građane u opsadi upravo nizom kulturnih događaja, pokazalo neki svoj izuzetni duh u doba kada se činilo da nitko u svijetu ne razumije zbog čega se to „kolju tamo neka balkanska plemena“. Smatrate li da je Sarajevo ostalo što je tada bilo? Ili je i tu, kao i u ostatku regije, kultura zadnja rupa na svirali?

U ratu nas je kultura sačuvala i mislim da smo barem moralno „dobili rat“, baš zbog toga što su kulturni radnici ostali snažno zajedno i što nam je kultura bila važna koliko i hljeb i voda. Ali danas gubimo ovu novu vrstu rata koji se protiv građanske BiH vodi drugim sredstvima, a poraženi smo najviše od partija koje se nominalno zalažu za građansku Bosnu, no nemaju nikakvu svijest o kulturi.

Što bi, po vama, trebalo učiniti da BiH doista postane država građana, a ne samo etniciteta i religijskog opredjeljenja? I zašto se na zadnje noge dižu i poneki intelektualci, koji nisu nacionalisti, na spomen građanske države?

Postoje ideje jedne drugačije BiH koja bi bila uređena tako da lokalne jedinice budu važne i šalju svoje predstavnike direktno u državnu vladu, a da se Kantoni, RS, Federacija ukinu. To bi državi BiH uštedilo milijarde EUR-a koje se troše na nefunkcionalnu birokratiju, dalo svim sredinama mogućnost da imaju svoje predstavnike u vlasti. Ova ideja postoji već desetak godina i razrađena je u detalje, ali vlast ne želi izgubiti stotine hiljada glasača koji sjede u administraciji i održavaju status quo već godinama. Recimo imate u BiH 13 ministarstva kulture. Svaki ministar ima savjetnike, sekretarice, vozače, automobil, kancelariju, telefon – ima sve osim kulture. To je nevjerovatno bacanje para. Ali ko to želi promijeniti kada možete „uhljebiti“ barem 50 svojih članova stranke. To je najvažniji razlog što mnogi ne žele drugačiju BiH. Bilo bi fantastično kada bi EU kao zahtjev za članstvo postavila drugačiju administrativnu organizaciju BiH u kojoj građanin dominira. Sve drugo je štetno.

Svojom serijom „Znam kako dišeš“ zašli ste u osjetljivu, ali nadasve aktualnu temu zlostavljanja u školi, samoubojstvo tinejdžera, nebrigu institucija, dobili brojne nagrade, uz uvijek izvanrednu, „vašu“ glumicu Jasnu Đuričić. Otkuda ideja za temu koja nije ratna, a opet jest, kroz tešku borbu jedne majke?

Serija pokazuje postratno društvo sa svim posljedicama koje nasilje rata ostavlja na sistem. Tužiteljica Nevena pokušava raditi stvari ispravno u instituciji u kojoj je sve postavljeno pogrešno. Ali osim tih specifičnosti, po prijemu koji je serija imala u regiji nakon prikazivanja na HBO MAX i sada kada se pokazuje na ARTE-u, vidimo da potpuno komunicira i sa ljudima koji žive u uređenim zemljama, jer je to suštinski generalna priča o odnosu roditelja i djece.

Uloga žene za vas je jako bitna, one su podnositeljice užasa i nesreća, općih i individualnih, pa vjerujete li da žene, da ih se pita, a ne pita, ne bi svijet uvalile u tolike ratne nesreće jer imaju pametnija posla, jer su drukčije?

Žene su i to što kažete, ali i pobjednice u mnogim borbama. Međutim, u samoj politici nema puno žena koje se ponašaju kao žene, nego većina radi po muškim principima. Ratove i nasilja u najvećem broju slučajeva iniciraju i vode muškarci, kako u historiji, tako i danas. Feministički principi za koje su se zalagale pojedine političarke, poput svojedobno ministrice vanjskih poslova Njemačke, iznevjereni su zaokretom ka militarizaciji društava, te nedostatka čak i pokušaja da se postigne mir u svijetu. Sve to će i žene i čitavu Evropu opasno koštati u budućnosti.

Koliko su po vašem mišljenju vladajući, patrijarhalni mužjaci u našim državicama zapravo unazadili ulogu i prava žene u odnosu na ona koja su imala prije rasapa Jugoslavije?

U Bosni i Hercegovini religija je preuzela primat, a to nikada nije bilo dobro za žene. Ovdje se već godinama ne može izglasati zakon o femicidu, unatoč tolikim ubojstvima žena, one su sve manje prisutne na važnim mjestima u institucijama, a rezultat je porazan, pa, između ostaloga, na primjer mlade žene u Mostaru traže zabranu abortusa. A opet, s druge strane postoje izuzetne i osviještene grupe, udruženja progresivnih žena koje svojim akcijama i javnim djelovanjem snažno utiču na društvo, da baš sve ne ode u „helać“, to jest propast.

Vaš je život, osim uz Sarajevo, vezan i za Evropu.  Kako doživljavate retardaciju kulturnog evropskog prostora, budući da zabrane kazališnih predstava, na primjer, više ne važe samo za naše krajeve, nego im svjedočimo i u evropskim kazalištima, ako su rađene u drugačijem ključu od oficijelnog u odnosu, recimo, na rat u Ukrajini ili izraelsko uništenje Palestine?

U Njemačkoj, gdje najviše boravim, svakodnevno se krše ljudska prava onih koji govore o genocidu u Palestini. Protjeruju se ljudi koji su učestvovali u propalestinskim protestima, a antisemitima se proglašavaju Jevreji koji protestiraju protiv ubojstava djece u Gazi, i u njihovo ime. Što je najgore, njemačka inteligencija i umjetnici uglavnom šute. Ne shvaćaju da će i oni uskoro biti ti koji će biti progonjeni.

Kako u kontekstu pobune doživljavate studentske proteste u Srbiji i vjerujete li da će oni uspjeti promijeniti situaciju u toj državi, a time olakšati ukupne odnose u regiji?

Studentska blokada je nešto najbolje što nam se dogodilo u zadnje dvije decenije. Oduševljena sam njihovim razmišljanjima, govorima, akcijama, plenumima. Teško im je poslije ovoliko mjeseci održati isti nivo snage i koncentracije. Neke stvari su se potkrale koje su možda trebale biti drugačije, ali ništa od toga ne može umanjiti veličanstvenost njihovog pokreta. Gledate u njih i zapravo gledate u budućnost i razmišljate kako bi ona s tim ljudima mogla biti fenomenalna. Naravno, da kriminal i zločini koji su taloženi decenijama neće moći nestati preko dana, ali studenti su počeli za sve nas jako važan proces. U kontaktu sam s njima jer mi daju snagu i nadu da je drugačije moguće. Oni su već promijenili situaciju u svom društvu. Oni su već pobjednici. Možda Vučić neće pasti sada, ali studenti su promijenili svoje roditelje, građane i građanke, ohrabrili ih, ukazali im na stvari koje su zaboravili da postoje. U februaru smo na FDU pokazali Bluma. Plenum je donio odluku da žele da vide film i da razgovaraju sa mnom. Moji filmovi nisu mogli biti prikazani u Srbiji a sada imate mlade ljude koji shvataju da je ta stigmatizacija bila samo zato da se građani i građanke Srbije ne saznaju istinu. Za mene je to jedna od najvažnijih projekcija koje sam imala u životu. Divim im se.

Bojite li se i otežava li vam rad, kao samostalnoj umjetnici, činjenica da desnica u Evropi jača, uz militarizaciju, opće naoružavanje, i da postoji mogućnost da se opet gadno iznenadimo, jer nismo vjerovali da je zlo moguće, kao što se ni u Bosni nije vjerovalo da je krvavi rat moguć, unatoč iskustvu Hrvatske?

Sada to više ne bi bilo iznenađenje. Jer sve što se radi u svijetu vodi u katastrofu. Ljudi koji nisu mogli vjerovati da će u Americi hapsiti ljude na ulici i voditi ih u logore, da će se uništavati institucije i morati braniti sloboda, očito nisu čitali prognoze ozbiljnih ljudi. Književnik Aleksandar Hemon, na primjer, već 10 godina upozorava da će Amerika postati fašistička sila. Najavio je sve što će se desiti. Pa tko normalan može vjerovati da je u Evropi moguće izbjeći rat kada svi vrište od sreće što se naoružavaju, a desnica jača i to će oružje za 10 godina biti u njihovim rukama. Ili, kao što piše novinar i publicist Chris Hedges: “Rat ne počinje kada počne pucnjava, on počinje mnogo ranije; u jeziku, u propagandi, u demonizaciji drugog.“

I za kraj, zašto pripremate nastavak filma „Quo vadis, Aida?“ Želite li time prikazati potpuno žensku stranu rata ili i upozoriti da je mir u svijetu opasno krhak?

Pričam poslijeratnu priču žena Srebrenice koje su za mene stalna inspiracija. Njihovo djelovanje je jedan od najprogresivnijih ženskih pokreta u Evropi danas. Ujedinila ih je bol, a održala solidarnost, mudrost i ljudskost. Uzele su stvari u svoje ruke, boreći se protiv domaćih i stranih političara i njihovih poslijeratnih kalkulantskih igara. Iako se nekada ne slažem sa svim akcijama koje poduzimaju, suštinski one su snažan motor društva. Nikada nisu pozivale na osvetu i mržnju, nego na suživot. Poslije svega što im se desilo! To je nevjerovantna ljudska sila. Priča filma je izuzetno uzbudljiva i emotivna i to je razlog što mislim da je treba pretvoriti u film. Ako bi ga pogledalo puno ljudi, možda bi im se rat kao opcija zauvijek ogadio.

Heni Erceg (Tačno, foto: N1)