Pala je i prva visokopozicionirana žrtva borbe protiv korupcije u Srbiji – uhićen je bivši ministar zaštite okoliša Oliver Dulić. Iako je pušten da se brani sa slobode, naš kolumnist razlaže političko-policijsko-pravosudne okolnosti zbog kojih bi, ukoliko bombastične antikorupcijske najave postanu stvarnost, istrage morale doći i do sadašnjeg srpskog premijera
Nove vlade, pogotovo nakon dugogodišnjeg tavorenja u oporbi, na udaru su raznih iskušenja. Revanšizam nije najmanje od njih. Opasnost je u takvome slučaju veća ako je riječ o smiješanoj koaliciji stranaka iz prethodne vlasti i prethodne oporbe, a takvo je stanje u Srbiji. Povod ovoj priči čudan je i nadasve neobičan.

Naime, prošli tjedan potpredsjednik Vlade, ministar obrane i glavni koordinator sigurnosnih službi (njih četiri plus MUP) Aleksandar Vučić, predsjednik vladajuće Srpske napredne stranke (SNS), saopćio je zabrinuto da će se sastati s policajcima iz protukorupcijskoga tima (njih oko dvjesto) iz Kriminalističke policije i Službe za borbu protiv organiziranog kriminala (SBPOK) jer su oni uložili energičan prosvjed protiv ponašanja specijalnog tužitelja za organizirani kriminal, Miljka Radisavljevića. Premijer i ministar unutarnjih poslova Ivica Dačić iz Socijalističke partije Srbije (SPS) na to je pustio nekoliko neutralnih zvukova, vidno i neugodno iznenađen.

Policajci iz spomenutoga tima, redom veoma sposobni profesionalci, prosvjedovali su zbog toga što je Specijalno tužiteljstvo za organizirani kriminal nakon prvog saslušanja bivšeg ministra okoliša i prostornog planiranja (inače vojvođanskog Hrvata) Olivera Dulića iz na izborima poražene Demokratske stranke (DS) pustilo da se brani sa slobode, umjesto da zatraži pritvor.

Optička korupcija

Oliver Dulić osumnjičen je za zlouporabu službenog položaja (čuveni rastegljivi članak Krivičnoga zakona, za koji u EU-u smatraju da ga treba ukinuti) jer da je još 2009. slovenskoj tvrtki Nuba dao dozvole za polaganje komunikacijskih optičkih kablova pored najvažnijih prometnica po Vojvodini, a sve to na način sumnjiv koji miriše po korupciji. Zanimljivo je da su se prve sumnje oko toga posla pojavile 2010. godine, ali je Specijalno tužiteljstvo tada ustvrdilo da nema mjesta kaznenom gonjenju. Još tri osobe osumnjičene su u istom predmetu i završile su u pritvoru.

Dulić se pozvao na zastupnički imunitet kada je policija došla po njega u Suboticu gdje živi, ali – veli on – samo zato da bi istoga dana u Skupštini održao presicu na kojoj je optužbe odbio, nazivajući ih ‘političkim progonom’, a zatim otišao u MUP da im dade traženu izjavu, odričući se usmeno imuniteta. Oni su ga odbili jer jednom potegnuti imunitet mora pred parlamentarni imunitetski odbor. Tu je onda došlo do poduže petljavine i skupštinske svađe koja je trajala cijeli dan, da bi imunitet na kraju bio ukinut. Dulić se sutradan pojavio u Specijalnom tužiteljstvu, dao iskaz i bio pušten da se brani sa slobode jer nisu našli razloge za pritvor. Odluka je zvučala logično: slučaj je poznat, dokazi osigurani vrijednim radom policije, svjedoci su saslušani.

Pukla bruka

Zašto je onda došlo do ovoga skandala s prosvjedom policajaca? Kažemo skandala jer se ne pamti javni sukob policije i tužiteljstva (ili suda, kad smo već kod toga). Pogotovo je to čudno u trenutku kada je i Srbija uvela tužiteljsku istragu, dakle onu kojom rukovodi tužitelj, a policajci rade za njega i po njegovim zahtjevima i uputama, kao u mnogim zemljama. Da se policajci i tužitelji uzajamno često svade i okrivljuju, nije ništa novo; tako je oduvijek. Policajci se žale da tužitelji olako puštaju one koje oni hapse nakon dugog i teškog operativnog rada; tužitelji odgovaraju da policajci ne donose valjane i na sudu prihvatljive dokaze; obje su strane tu donekle u pravu. Ali to nikada nije izlazilo u javnost, pogotovo ne na ovako demonstrativan način. O tim prijeporima doznavali smo od anonimnih izvora, u diskreciji i iz tih se priča nikada nije mogao uraditi solidan novinski tekst.

Specijalni tužitelj Radisavljević hladno je odbio primjedbe policajaca, rekavši da on ‘postupa po dokazima, a ne po kuloarskim pričama’ i ušutio. Ministar pravosuđa, Nikola Selaković (SNS), izjavio je zatim – a da ga nitko nije pitao – da nema namjeru tražiti razrješenje specijalnog tužitelja. Policajci su se očito ušutjeli; može se samo zamisliti što im je ministar rekao nasamo. Aleksandar Vučić više ne spominje taj incident, govoreći krajnje uopćeno o ‘borbi protiv korupcije’ od koje neće odustati; čak je obećao progon ‘lica s kojima je veoma blizak’. Svi su odmah spomenuli Milutina Mrkonjića, koloritnog ministra prometa ili građevinarstva – ovisno o vladi u kojoj je sjedio kao nezamjenljiv. Do sada se još ništa nije dogodilo s tim Vučićevim prijetnjama.

Politički inspirirana pobuna

Jedino preostalo tumačenje ovog neuobičajenog i na brzinu ušutkanog skandala političke je prirode. Prije svega, Ivica Dačić previše se razmahao i umislio: iznudio je sebi mjesto premijera i pritom ostao ministar unutarnjih poslova, sve to na osnovu ‘koalicijskog potencijala’, to jest – ukratko – prodao se SNS-u jer Demokratska stranka, bivši koalicijski partner, nije bila voljna izaći u susret njegovim ambicijama. Tako su se sada bivši protivnici našli u istoj vladi, a lider dominantne stranke, Vučić, načinivši od ‘borbe protiv korupcije’ svoj glavni populistički program, izgleda da je zagazio malo dublje nego što je to higijenski u zadanoj političkoj konstelaciji.

Naime, ako krene u temeljito čišćenje korupcije, neizbježno će naići na Ivicu Dačića, njegovu stranku i njegovo rukovođenje policijom za vrijeme ministarskoga mandata 2008. – 2012. Ako je ta vlada Tadićeve Demokratske stranke i Dačićeve Socijalističke partije Srbije zaključila da u aferi polaganja optičkih kablova nema mjesta kaznenom gonjenju, a sada se taj predmet podgrijava – tu nešto ne sluti na dobro. Demokrati će – naravno – stati na stražnje noge i vrisnuti na ‘revanšizam i osvetu’, ali to je manje bitno. Uostalom, naslov najskandaloznije revanšističke vlade u postlistopadskoj Srbiji s pravom pripada prvoj vladi Vojislava Koštunice iz 2004, pa su ipak demokrati i Tadić 2006. išli s njima u koaliciju – na svoju sramotu i na štetu Srbije.

Neki analitičari (ali i izvori unutar MUP-a) misle da je ova pobuna policajaca inspirirana po Vučiću – on im je ipak pružio razumijevanje i susreo se s njima – a radi svođenja Ivice Dačića na malo razumniju mjeru. Specijalni tužitelj Radisavljević kadrovski je potez Tadićevih demokrata, opet naravno, persona gratissima njihovog režima. On je jest ostao siroče u novoj vlasti, kao i neki drugi visoki pravosudni funkcionari birani ili postavljani na mandate duže od četiri godine. Zasad vidljiva odluka vladajuće SNS da Miljka Radosavljevića zadrži na mjestu Specijalnog tužitelja (dokle, to je drugo pitanje) može značiti dvije stvari: preventivnu obranu od optužbi za revanšizam (na što se u EU-u loše gleda); ali i gestu dobre volje prema čovjeku notorno poznatom po poslušnosti; valjat će on i njima…

(Tportal)