Sigurnost predstavlja stupanj zaštite od opasnosti, štete, gubitka i kriminalne aktivnosti. Sama riječ potiče od latinskog izraza za „bezbrižnost“, a tu je poveznica veoma jasna. Ako ste sigurni, onda ste „bez brige“. Postoje različiti oblici sigurnosti kao posljedica brojnih oblika aktivnosti koji istu narušavaju. Moderno doba informatičke i digitalne revolucije donijelo je brigu o posebnom obliku iste – sigurnosti na internetu.

Osnovna predispozicija svake škole je da je ona bezbjedna, odnosno da su njeni učenici i djelatnici u istoj sigurni od bilo kakvog oblika nasilja. Čak i u periodima raznih sukoba u ljudskoj prošlosti, obrazovne institucije i sakralni objekti su bili „oaze mira“ i bezbjednosti za one koji se sakriju u iste. Roditelji koji šalju djecu u školu, kao i cjelokupna društvena zajednica, smatra da se sigurnost učenika podrazumijeva i to promatraju u nekom obliku aksioma.

Dešavanja u bliskoj prošlosti govore da škola nije izolirana od ostatka društvene zbilje. Teško je očekivati da jedna građevina, bez obzira što služi odgoju i obrazovanju, bude pošteđena svih negativnosti koje sa sobom nosi aktualno društvo. U proteklih nekoliko godina događali su se brojni problemi koji su, da tragedija bude najveća, nekada završavali smrtonosnim ishodom onih koji bi trebali biti najzaštićeniji i najsigurniji – a to su svakako djeca.

U petak, 20.12.2024. godine, desila se tragedija u jednoj osnovnoj školi u Zagrebu. Napadač, jedva punoljetna osoba, je hladnim oružjem nanio ozljede učenicima prvog razreda i njihovoj učiteljici. Od povreda jedno dijete je preminulo. Prema informacijama koje su dostupne, napadač je psihički poremećena osoba sa potencijalno devijantnim ponašanjem. Ono što se postavlja kao pitanje je – kako je moguće da se takva osoba slobodno kreće i boravi blizu škole?

Odgovornost društvene zajednice

Za cjelokupnu sigurnost, a djece i škole posebno, odgovorna je društvena zajednica koja nije preduprijedila ovakve stvari. Najpoznatiji slučaj u regiji se desio prije 18 mjeseci u Beogradu, kada je u osnovnoj školi maloljetnik ubio čuvara i devet učenika te škole. I ovdje su zakazali brojni nivoi društvene odgovornosti – od roditelja do zajednice koja ne prepoznaje ovakva stanja. Nezamisliv je nedostatak empatije i emocija kod osobe sa 14 godina koja je u stanju uraditi ovakvo (zlo)djelo.

U junu 2023. učenik je pucao u nastavnika u svojoj školi u Lukavcu, a prije dva mjeseca ispred jedne sarajevske srednje škole je jedan maloljetnik iz vatrenog oružja ranio drugog maloljetnika koji je učenik te škole. Ako se ovoj činjenici doda informacija da se sve dešavalo u osam ujutru pred početak prve smjene, ovaj postupak dobija još veću dimenziju katastrofe. Brojni su slučajevi verbalnih i fizičkih napada, vršnjačkog nasilja, kao i ataka na djelatnike škola na svom radnom mjestu. Sve ove informacije su dovoljne da se konstatira opća zapuštenost odgojne komponente – od škole do šire zajednice.

Odgoj služi razvoju pozitivnih odlika čovjeka, stavova i mišljenja, kao i moralnih vrijednoati. Posebna kategorija odgoja je razvoj socijalizacije (pripadnost društvu) kao i veoma bitnih elemenata „zdravog“ ljudskog bića – empatije i emocija. Kada se desi događaj kao što je jučerašnja tragedija u Zagrebu, često se govori samo o stegovnim elementima i neadekvatnim zakonskim rješenjima koji bi kažnjavali ova djela. Ovdje treba napomenuti da pojam disciplina predstavlja sinonim za učenika i studenta (lat. discipulus). Vjerovatno će se svi složiti da treba „pooštriti“ zakone, ali to je samo jedan vid rješavanja problema.

Već duži vremenski period se teško može definirati osnovni cilj školstva. U njemu uglavnom dominira obrazovni segment koji proizvodi znanje i vještine, a sticanje istih se mjeri brojčanim ocjenama. Na ovaj način se stiču svjedodžbe i diplome koje služe ostvarivanju buduće ekonomske aktivnosti učenika. Ovaj segment je bitan, ali u suštini dehumanizira školu i njene aktivnosti. Prvi atribut škole je da je ona odgojna, a tek onda obrazovna ustanova. Recentni nedostatak socijalizacije, a posebno suosjećanja i ispoljavanja pozitivnih emocija ka drugima je mnogo veći problem društva od eventualnog nedostatka obrazovnog kvaliteta i kvantiteta.

Ako se ovo komparira sa zaštitom životne sredine onda je mnogo važnije izgraditi odgojnu „ekološku svijest“ nego novčanim kaznama sankcionirati vinovnike ekološkog „zlodjela“. Kada djelujete odgojno onda ste ekologiju ubacili u „DNK“ čovjeka, a kaznom samo trenutno upozorili na negativno ponašanje. Bilo kakav oblik kazne, pa i one odgojno-disciplinske, upozorava sve na ono što se može desiti u slučaju nedozvoljenih djelovanja.

Nedostaci modernog odgoja

Za djecu, a to je posebno bitno zbog njihovih međusobnih odnosa, je prevashodno bitno da ih odgoj usmjeri. On svakako potiče iz obitelji kao osnovne gradivne ćelije društva, ali ga mora formirati i školski sustav. Dijete mora naučiti da je dio neke zajednice, a svaka izolacija njega po bilo kojoj osnovi je potencijal nekog negativnog aspekta ponašanja u budućnosti. Iako se Japan smatra industrijskom velesilom, njihov školski sustav bi mogao biti preteča neke „reforme“ na odgojnom planu.

Zanimljivo je da se u prvim razredima osnovne škole Japanci uče samo manirima, moralu i empatiji. Tu se razvija karakter djece te se djeca uče da poštuju druge ljude, floru i faunu. Kada se „od malena“ usadi empatija ona se sekundarno podrazumijeva kao osobina čovjeka. Djeca u školi i jedu zajedno zbog socijalizacije. Upravo ovakav aspekt predisponira one stvari koje nedostaju modernom odgoju. Kao što se uče znanosti, slova ili osnovna matematika, vježbom se stiču i odgojne vrijednosti. Ako se promatra realno neki znanstveni „wunderkind“, ukoliko u edukaciji isti nema razvoj humanističkih vrijednosti, možda neće biti koristan sebi ili društvu. Ovo svakako ne znači da Japanci sekundarno ne educiraju svoje učenike za radnu i ekonomsku budućnost.

Društvena zajednica koja forsira agresivna ponašanja, od medija do društvenih mreža, sama sebi pravi problem u budućnosti. On je posljedica činjenice da djeca, koja nisu razvila kritički stav prema „dobrom“ i „lošem“, uopće ne razumiju da neki oblik aktivnosti nije prihvatljiv u društvu. Djeca često oponašaju svoje idole počev od roditelja do nekih poznatih ličnosti. S obzirom da je današnje društvo puno negativnosti ne možemo se čuditi što djeca postaju sociološki „anioni“.

U rješavanju problema uvijek treba pronaći uzrok istog te njega probati otkloniti. Treba ponuditi odgovore zbog čega, kada se desi neki problem, je mnogo više onih koji će isti snimati mobitelom nego pokušati da isti spriječe. U ovom slučaju odrasli igraju ogromnu ulogu – jer ako oni ne pokažu svojim primjerom ne možemo očekivati da će djeca to naučiti.

Osnova škole je da se djeca nauče pozitivnim vrijednostima. Važnije je da nahrane neku životinju ili očiste okrug škole zajedno, nego da nauče neku „nastavnu jedinicu“. Ako škola ne odgoji čovjeka koji je spreman da pomogne drugima i bude dio društva, onda je ostala edukacija mnogo manje bitna. Moramo shvatiti da budućnost društva, u svim segmentima istog, prevashodno zavisi od kvaliteta i kvantiteta odgoja naše djece. Današnji učenici su naše sudije u budućnosti – ne dozvolimo im da odrastu bez suosjećanja.

Vedran Zubić (Al Jazeera/foto: Pixabay)