U razgovoru sa jednim zapadnim diplomatom, dva dana prije izbora u Podgorici i Kotoru, izdvojio sam dva politička momenta. Prvi – da zvanična verzija o obračunu sa nasljeđem DPS sve teže sakriva četvorogodišnje institucionalno razaranje države, vrijednosno razaranje društva i supstancijalno razaranje ekonomije. Drugi, za današnji tekst manje bitan – da je, nakon četiri godine, istinski prozapadno orijentisan korpus građana, nekada jasna većina a danas jednako jasna manjina, napokon shvatio da u Crnoj Gori nema nikoga ko je manje zainteresovan za zapadne vrijednosti od zemalja/ambasadora „Kvinte“. I da je i to bolno saznanje bolje od nastavka uzgajanja iluzija da će Zapad ovdje prestati da podržava eurofolirante sa slikama Putina i Vučića u džepu sakoa, i okrenuti se onima koji u Briselu i Vašingtonu ne vide samo kravu muzaru.

Rekao sam mu i kako su ovi drugi iz druge teze (kraće – mi) svjesni da nemaju luksuz da se ljute, kamo li da se konfrontiraju sa bivšim zapadnim prijateljima Crne Gore, pa im ostaje da budu žilavi u borbi za svoj kamen i da strpljivo sačekaju da Vučić izigra Zapad, kao što nedvojbeno hoće – jer i mora i želi, pa da u Vašingtonu i Briselu shvate koliko su stupidnu politiku vodili na Zapadnom Balkanu i, što je za ovaj tekst važnije, u Crnoj Gori. Najduže citiranje sebe u životu završiću tvrdnjom koja nije na licu Ekselencije izazvala nikakve promjene: potvrdu prve teze dobićete već na izborima u neđelju, a za Vašega mandata u mojoj domovini taj se proces emancipacije Crne Gore od klerošovinizma i kolonijalnog statusa neće zaustaviti. Uz opasku da na takav zaključak upućuje drsko- brzinsko prestrojavanje ključnih medijskih sponzora pretvaranja Crne Gore u Bjelorusiju na Balkanu, naprekočas zgađenih i stravljenih ulogom srpske Crkve u političkom životu i svim sferama ovdašnje vlasti („vlasti“).

Veliki

Nermin Abdić donio je Demokratskoj partiji socijalista ono što joj je u ovom trenutku bilo potrebno. Ne samo glasove i procente, nego i zaštitno lice dobrog momka iz susjedstva, za koga niko nije imao ružnu riječ. Lakoća komunikacije očigledno je stvar i njegovog karaktera i profesije koja ga stalno drži u kontaktu sa ljudima. Iako mu je kampanju obilježila uzrečica „dobri moji“, Abdić je u debatama znao kad treba drčno odgovoriti na pljuvanje po stranci kojoj pripada. Bijedni tekst u kojem je nosilac liste DPS targetiran kao opasnost od „islamizacije Podgorice“ bio je rikošet u centar iz kojega je lansiran. Svaki treći Podgoričanin pokazao je prezir prema takvoj svijesti i, u to ime, neđelja je za budućnost cijele Crne Gore bila dobar dan.

Samo postavljanje Nermina Abdića za nosioca liste u Glavnom gradu već je bilo lijepa pobjeda građanske svijesti i rječit odgovor djelom, svojevrstan politički šamar koji je DPS zalijepio raznim adresama: partijskim, diplomatskim, medijskim… Možda stranka Danijela Živkovića još nije naučila kako da se brani od optužbi za veze sa kriminalom i korupcijom, ali je izborom Abdića stavila flaster na sva usta koja im spočitavaju crnogorski nacionalizam.

Možda i najveći dobitak iz ove izborne epizode za DPS bi mogao biti prokrčen put za direktnu komunikaciju sa „običnim“ ljudima. Do njih je ranije dolazila „odozgo“, utirući put do podrške tih slojeva svojom moći i koristeći njihovo stanje potrebe ili, čak, nužde. Nermin Abdić je pokazao da se to može i otvorenošću, neposrednošću, ljudskim pristupom, bez foliranja i arogancije. Možda takav povratak bazi zasad donosi manje glasova ali je zasnovan na zdravoj vezi koja ima potencijal da traje.

I koalicija PES&Demokrate mogla je da ima dobitnog kandidata za gradonačelnika Podgorice. Da mu nije uništila imidž već u noći predaje lista. Saša Mujović je kao ministar mjesecima plijenio kulturom dijaloga, u Skupštini i u medijima s poštovanjem je komunicirao sa političkim rivalima i novinarima. Pokupio je simpatije i nekih koji bi prije odsjekli ruku nego glasali za njegovu Vladu i partiju. Toliko da mu nijesu pretjerano uzimali za zlo nemoć (koju je i sam priznao) da se obračuna sa partitokratijom i sumanutim partijskim zapošljavanjem u energetskom sektoru.

A onda su dva saopštenja u razmaku od nekoliko sati, gore opisanog Sašu Mujovića gurnula u ambis estetike Tihomira Dragaša i stilski mu srodnih pisaca saopštenja Demokrata. Ambis iz kojega nije ni pokušao da se izvadi do kraja kampanje. Šteta, jer je crnogorskoj političkoj sceni bio potreban Saša Mujović iz perioda prije podgoričkih izbora.

Mujovićev je startni rejting zacijelo bio iznad rejtinga koalicije koju je predvodio. Ponajprije je na njemu da dokuči jesu li se kreatori kampanje „Jače, još jače“ uplašili te činjenice ili samo nijesu znali da je iskoriste?

Blok srpskih stranaka prosrbijanske orijentacije pokupio je ono na šta je računao: tradicionalne glasače iz Crne Gore, Srbije i Republike Srpske i zahvalne uhljebe u svim porama javnoga sektora. A ovih posljednjih je barem četvrtina ukupnoga broja. Da je Crkva vjerujućim biračima projavila da glasaju za ZBPG, vjerovatno bi se zamijenili za procente koalicije PES&Demokrate. Ovako, ostaje im da razmišljaju zašto svetosavski leadership ne cijeni dovoljno „Hristove vojnike“?

Kandidatkinja za gradonačelnicu, Jelena Borovinić Bojović kao i koalicija koju je predstavljala uglavnom je tokom kampanje bila ispod radara rivala pa je bivša načelnica Odjeljenja za pulmologiju u KCCG komotno mogla da glumi još jednu zvijezdu sa „Bulevara žrtava DPS“, čak i da ne streca od podsjećanja na enormne brojke stvarnih žrtava kovida iz perioda kad je vodila Ministarstvo zdravlja. „Muvlje pamćenje“, kako je znao reći jedan od odnešenih kovidom, mitropolit Amfilohije ili politička strategija (ako nije prejaka riječ za sve ono što smo gledali u kampanji) – đavo će ga znati?

A, kad smo kod đavola, s nekim će tikve morati da sade Dritan Abazović i Jakov Milatović. Zajedno ili pojedinačno. Ako neće ni jedan, eto nam ga budvanski scenario u Podgorici. Đavoli su, dakako, barem po predizbornom političkom osjećaju, za bivšeg premijera i aktuelnog predsjednika CG svi njihovi potencijalni partneri koji bi u sabiranju do 30 (to je većina u Skupštini Podgorice) trebalo da dodaju fundament mandata (DPS 19, ZBPG 13, PES&DCG 14). Ne treba, međutim, sumnjati da u očima svih suverenističkih subjekata rep koji se vuče za Dritanom Abazovićem seže do Beograda, a ni Milatovićev se nije bitnije skratio tokom prethodnih nekoliko mjeseci.

Loše je u neđelju veče, baš kao i u štabu PES i NSD, skupina koju je predvodio Luka Rakčević glumila zadovoljstvo izbornim rezultatom. Sa tri-četiri (očekivana) procenta više, momak koji nesporno zna i voli Podgoricu, koji ima energiju i entuzijazam, ali i hendikepe od kojih fakultetska diploma nije najveći, bio bi legitiman pretendent na funkciju gradonačelnika u svakoj kombinaciji. Ali, kao jedan od samo dvoje odbornika GP URA u novom gradskom parlamentu, nevaspitano je i da pomišlja na tu fotelju.

I mali

Evropski savez morao je više. Koalicija tri stranke sa dobrim kandidatom i partijskim istorijama za respekt, nenatrunjene građanske opcije i golemim političkim iskustvom trebalo bi da u Podgorici i Kotoru cilja na dvocifrene procente i barem dva puta više mandata nego što je osvojila. Čini se da je kampanja ES u oba grada bila pretiha, a i da je izlazak u koaliciji sa BS na izbore u Gusinju zbunio dosta potencijalnih glasača Borisa Mugoše.

A, kad smo kod Bošnjačke stranke, nije trebalo čekati rezultate u Podgorici za potvrdu da je ulazak u Vladu bio loš potez. Ponekad, međutim, ovakvi neuspjesi mogu biti inspiracija partijskom vrhu za dodatno promišljanje. Salve kritika na račun Ervina Ibrahimovića i saradnika nakon ulaska u Vladu kao da su vrh BS gurnule u svojevrstan politički spazam i odbranu toga poteza po svaku cijenu. Pa i po cijenu izazivanja antagonizma između Bošnjaka i Crnogoraca. A to, već, nije greška nego grijeh. Zato bi, nakon izbora u Podgorici, rukovodstvo BS trebalo da na miru analizira svoju politiku. I da donese odluke sa kojima će, na koncu morati ne samo da izađu pred birače, nego i da žive.

Prvi izlazak stranke Duška Markovića na izbore može se smatrati uspješnim, baš kao i prvi ulazak Preokreta Srđe Perića u neki parlament. Može izgledati paradoksalno, s obzirom na političko trajanje lidera SEP, ako se kaže da je taj subjekat za nijansu veća nepoznanica. No, biće zanimljivo vidjeti kako u praksi izgleda i ono što je Preokret promovisao u kampanji – obračun sa „političkim korporacijama“.

Rezultati izbora najvažniji iskaz, po definiciji, imaju u brojevima. Ali nijesu važni samo procenti i mandati što su ih osvojile pojedinačne liste, nego i zbirni pokazatelji politički srodnih. Ko ih poreda i sabere ispravno, shvatiće tačnost teze s početka teksta: raste broj onih koji shvataju da se pod maskom obračuna sa nasljeđem DPS, vlast već četiri godine obračunava sa Crnom Gorom. Proces triježnjenja jeste bolan, ali je nezaustavljiv.

(Antena M)