Poštovani gospod … ne, ne! Dragi gradonač … ne, ne, ne može ni tako. Gradonačelniče Kikinde? E, tako može.

Dakle, gradonačelniče Kikinde!

* U Buenos Airesu, omanjem mjestašcetu u dalekoj Argentini, gradska je uprava zabranila održavanje festivala elektronske muzike, zbog pretjeranog konzumiranja droge od čega je umrlo pet posjetitelja festivala.

* Na jednom privatnom otočiću karipskog arhipelaga, točnije – u državi Trinidad i Tobago, vlasti su zabranile održavanje Festivala bluda, za koji je pedesetak muškaraca već platilo kartu od 5.000 eura da bi slobodno bludničili sa stotinjak prostitutki.

* Vlada jedne kineske pokrajine je u gradu Qianxi, nakon 600 godina tradicije, zabranila održavanje festivala jedenja pasa, na kojem bi se svake godine zaklalo i pojelo oko 15.000 pasa.

* Gradonačelnik Kikinde Nikola Lukač, osobno je spriječio održavanje književnog festivala Kikinda short story. Ne baš osobno, već u pratnji petorice nabildanih crnomajicaša čije argumente nikada ne valja propitkivati.

Tako, gradonačelniče, već sad na Googlu izgleda pretraga pojma „zabranjeni festivali“ (preskačem ovdje festival „Mirëdita, dobar dan!“ koji je istog dana zabranjen, s tim da je u njihovom slučaju huligane-zabranitelje pratila policija). 

Vidite li, gradonačelniče, nekakve povezanosti Buenos Airesa, Trinidada, Qianxija i – Kikinde? 

U lepezu razloga zabrana – od umiranja zbog droge, preko bludničenja, razvrata, do masovnog klanja i žderanja životinja – Vi ste ubacili književnost, novinarstvo i kulturu kao nepoželjne. Jer po Vašim riječima „gostujući autori ne poštuju moju Kikindu, moju državu i mog predsjednika“. 

Bilo je i bit će zabranjenih koncerata, događaja, pisaca, slikara, filmova, knjiga … ali Vi ste prvi u svijetu (van Rusije, Sjeverne Koreje, Irana i još nekoliko diktatura), koji je samovoljno zabranio jedan književni festival.

Mislite li da je preuzimanje uloge onog Bradburyjevog lika iz „Fahrenheita 451“, koji ima zadatak spaliti sve knjige u državi jer su vlasti čitanje knjiga ocijenile kao teški zločin – dobra odskočna daska za nastavak jedne političke karijere? Ja baš ne bih vjerovao u to. Čak ni u tom okruženju u kojem ste. 

Ali, briga mene za Vašu karijeru, više me muči nešto drugo. Odakle Vama to – da baš ja, kao gost i domaćin festivala, ne poštujem Kikindu? Ajde, kao, stvarno me nije briga za Vašeg predsjednika jednako kao ni za predsjednika San Marina ili Burkine Faso, tu ste u pravu, ali po čemu ja to ne poštujem Kikindu? 

Nismo se nikada vidjeli. Hoću reći – Vas nikada nismo vidjeli među festivalskom publikom, pa je dosta čudno da ste se u osamnaestoj festivalskoj godini zainteresirali za programske sadržaje i odmah mene proglasili nepoželjnim. Možda ste pročitali desetke muzičkih, dramskih i znanstvenih tekstova, bezbroj novinskih kolumni i onih 80-ak knjiga koje su izdali ostali ovogodišnji učesnici, dobitnici važnih nacionalnih i međunarodnih nagrada – pa procijenili da sam jednako neugodan za Vaše svjetonazore ili političku opciju? I tu griješite, jer ja sam povremeno neugodan samo za slične političke opcije s ove strane granice – imam doma dovoljno sranja, pa mi u gostima preostaje jedino da uživam, a na kikindskom sam festivalu zaista uvijek uživao u šarolikosti kulture koju je donosio. 

E, da … sjetio sam se još jedne slučajne sličnosti s onim kako je u beogradskoj zabrani festivala „Mirëdita, dobar dan!“ huligane pratila policija. U Kikindi policija zaista nije pratila, moramo biti korektni pa to priznati… ali u prvoj uličici koja od biblioteke vodi ka alternativnom festivalskom prostoru na privatnom imanju – dočekala me je spremna patrola s kaznom od pedesetak eura. Ne, ne, ni slučajno ne aludiram da je to kazna za sudjelovanje na festivalu – siguran sam da je u pitanju najobičnije kazna za prometni prekršaj. U prvoj uličici koja od biblioteke vodi ka alternativnom festivalskom prostoru na privatnom imanju.

Što se tiče mog odnosa s Kikindom, ovdje ću dodati jedan sitan događaj. Tamo neke godine, nakon festivalskog programa otišli smo na večeru gdje je bila i živa muzika – Hendrix i njegovi pajdaši. S ciganima sam (nekako se nitko od mojih prijatelja Roma ne ljuti kad im kažem – ciganin), za njihovim stolom provodio pauze u kojima smo brbljali o koječemu. Iduće godine, nakon programa ponovo smo išli u neku od kafana i tamo je bila muzika. Kad sam ušao, cigani su digli ruke i viknuli: „Evo ga!“. To Vam hoću reći, gradonačelniče – kao iz onog stiha: „to il nemaš ili imaš / da te s vrata spazi primaš“. S Hendrixom sam u narednim godinama popio pokoju kavu, pričao o unucima, javio se kad mu je bilo teško nakon smrtnog slučaja u familiji i tako to. 

Ne trebam ja poštovati administrativno područje Kikinde, ja tamo imam ljude koje poštujem – jednog Hendrixa, jednog Slobodana, šampiona dobrovoljnog davanja krvi za kojeg tražim balote po Splitu, jednog Iliju koji mi iz godine u godinu donosi svoje sireve, jednu divnu Margit, Veru, Višnju, Srđana, Slobu … i mnoštvo onih s kojima me je povezao baš festival Kikinda short. I svi dignemo ruke visoko u zrak kad se sretnemo.

Gradonačelniče, oprostite na paušalnoj pretpostavci, ali zaista mislim da nitko od 250 dosadašnjih učesnika festivala iz cijelog svijeta, ne bi radosno podigao ruke u znak dobrodošlice, da Vas nekim čudom ugledaju kao posjetitelja – jer protjerivanjem ovogodišnjih učesnika protjerali ste i prethodne, kao i sve ono što su otvorenog srca donijeli Kikindi.

Čujem da se Kikinda namjerava kandidirati za nacionalnu prijestolnicu kulture? Mislite li da je za to dovoljno po banderama objesiti nekoliko ludaja, izvesti Kiku u šetnju i na razglas puštati huk sova? Mogu Vam ja odgovoriti – ne samo da nije dovoljno, već je i smiješno. Protjerali ste grupu pisaca iz „svog“ grada, uveli ste cenzuru čitanja, obezvrijedili dugogodišnji rad jednog ozbiljnog, međunarodno priznatog kulturnog događanja i samovoljno se postavili kao selektor književnih i novinarskih radova. Što je sljedeće? U pratnji pet nabildanih crnomajicaša pregledat ćete eksponate u Terri? Što ako naiđete na skulpturu koja nije po Vašem ukusu, pretjerano se šali s likom omiljenog predsjednika ili ima skrivenu poruku kritike društva kojem ste Vi na čelu? Hoće li kabadahije tetoviranih leđa čekićima porazbijati antisrpska oblikovanja terakote ili ćete samo naložiti uklanjanje radova koji ne poštuju „Vaše“? 

Nadam se da nećete. Zbog svih onih ljudi u Kikindi koji zaslužuju ići naprijed, a što im može priuštiti samo moderna i suvremena kultura – ona koja se pomakla pokoji korak dalje od stihova režimskih pjesnika, igranja kola uz gusle, korinđanja, dana ludaje, tucanijade, revene, preskakanja vatre i sličnih seoskih tradicija. Suvremena nezavisna kultura, naročito ona književna, na Vaše čuđenje i bijes – često je kritična prema političkim sistemima, potiče na razmišljanje, budi svijest o građanskoj demokraciji, vraća vjeru u smisao … a kad je se pokušava ugušiti – postaje nukleus otpora. 

Da Vam to dočaram onim stihom Mike Antića baš iz pjesme o Kikindi: „Kažu ljudi, a kaže i vreme / prgava nam i pamet i seme“.

Velika je Kikinda. Veća od mnogih koji su je dobili na upravljanje i puna velikih, običnih ljudi. Vaši sugrađani, okupljeni pred bibliotekom u iščekivanju osamnaestog festivala, slijedili su nas do alternativne lokacije, tamo donosili pakete vode i pivo za zajedničko osvježavanje, pazili da ne bace opuške u vrt, sjedili po travi, stajali na nogama, odslušali sve priče koje smo im donijeli, aplaudirali i, nakon svega, družili se s nama. To su oni Kikinđani koje ste mogli vidjeti i prethodnih godina u bašti biblioteke kako slušaju festivalske priče. Pardon, niste ih mogli vidjeti, jer niste nikada navratili. Oni su svakako zaslužili moje poštovanje i moje zahvale. Hoću reći: „Mater vetru, dok je nama nas…“

(Lupiga, foto: promo)