Južno od slovenske granice, u državama nastalima raspadom Jugoslavije, nestvarno zvuči vijest koju je nedavno objavila Televizija Slovenije prema kojoj je slovensko Ministarstvo kulture pjevanje partizanskih pjesama uvrstilo u “nacionalni registar nematerijalne kulturne baštine”.

Tim je povodom Partizanski zbor, slovensko pjevačko društvo koje baštini tradiciju partizanske Pjevačke čete osnovane u travnju 1944. u Sloveniji, potom održao svečani koncert u prestižnom Cankarjevu domu u središtu Ljubljane.

Istodobno, slovensko Ministarstvo kulture u pisanom je obrazloženju uvrštenja partizanskih pjesama u nacionalnu baštinu objavilo, među ostalim, kako “u drugom desetljeću 21. stoljeća pojedini zborovi i pjevačke skupine ponovno otkrivaju partizansku pjesmu i njezin izražajni potencijal”, dodajući kako u suvremenom, današnjem kontekstu, partizanske pjesme “također postaju dio ženskog aktivizma, poput Ženskog zbora Kombinat i Feminističkog zbora Z’borke”.

Južno od Sutle, od Hrvatske do Sjeverne Makedonije, nema ni izbliza ničeg sličnog; štoviše, odvija se suprotan proces.

Dijagnoze porazne

Istina jest da rijetke građanske inicijative nastoje sačuvati tradiciju partizanske pjevačke umjetnosti – u Zagrebu, primjerice, postoji ženski Le Zbor, a u Puli zbor Praksa koji njeguje partizansku pjesmu – no festivala nema, a države sramotno ignoriraju cjelokupno partizansko nasljeđe. Dapače, potiho ili čak otvoreno, novcem i ideološkom podrškom, podupiru revizionizam i zatiranje istine u pobjedi nad nacistima, fašistima i svim njihovim kolaboracionistima.

Zato smo odlučili doznati kako ugledni antifašisti iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske komentiraju vijest o postupku nekadašnje najzapadnije jugoslavenske republike te kako ocjenjuju aktualno stanje duhova u njihovim sredinama. Očekivano, dijagnoze su porazne.

“Partizanskim nasljeđem se manipuliše, njime se maše kad se želi udariti na Njemačku i spočitati joj sramnu ulogu u Drugom svjetskom ratu, dok se na unutrašnjem planu pod povampirenim nacionalizmom obezvređuje partizanski pokret, revidira istorija jer se rehabilituje četnički pokret”, ocijenila je Tanja Topić, analitičarka iz banjalučkog ureda Zaklade Friedrich Ebert, stanje u bosanskohercegovačkom entitetu Republici Srpskoj. “Srbi se samoproglašavaju jedinim baštinicima antifašističke borbe, dok danas u istu ravan postavljaju partizane, ali i one koji su se borili na strani fašističke koalicije”.

Dodaje kako se “prvi čovjek Republike Srpske [Milorad Dodik] zaklinje i stalno govori o partizanskoj tradiciji sopstvene porodice, ali i na sav glas pjeva četničke pjesme”.

“Partizanski spomenici su propali, oronuli, zarasli u travu, neki novi heroji se slave, a po četničkim vojvodama se nazivaju ulice. Negdje se partizansko nasljeđe posmatra kao rukopis koji je nanio ogromnu štetu nacionalnom buđenju i ponosu koje se sada manifestuje u najgorem nacionalističkom povampirenju. Teško da se u ovako kontaminiranom prostoru nasljeđe Drugog svjetskog rata može probuditi. Nacionalizam je zaglušio partizanske pjesme, a sadašnji politički gospodari žele uništiti svaki dodir sa tim vremenom, idejama i naslijeđem”, zaključila je Topić.

Nekoliko stotina kilometara južnije od Banje Luke, u Stocu, aktivist za ljudska prava Demir Mahmutćehajić iz godine u godinu organizira obilježavanje Dana pobjede nad fašizmom, 9. maja.

“Prošle i pretprošle godine gošća i govornica bila je Valerija Škrinjar-Tvrz, partizanka. Prošle godine se oslanjala na mene dok smo se penjali prema spomeniku na Tjentištu. Ove godine, na obilježavanje 9. maja u Stocu, došli su nam antifašisti iz Škofje Loke. Pun autobus. Položili su cvijeće i odali počast na našem ranjenom spomeniku palim borcima NOR-a. Ukazali su na to da ono što mi radimo u Stocu inspiriše njih u Sloveniji. I pjevanje partizanskih pjesama, koje mi redovno pjevamo u Stocu, je dio te inspiracije”, kaže Mahmutćehajić, ali i ukazuje na važnu razliku.

“Ono što njih zadivljuje, sve veći broj antifašista iz Slovenije, je to da kod nas partizanstvo nije dio nostalgije nego suštinski temelj trenutne borbe. U Sloveniji je pjevanje partizanskih pjesama romantično, simpatično, čak sa osjećajem krivice, žala, sjete. Kod nas, u Stocu, pjevanje partizanskih pjesama je podizanje morala, ukazivanje na oružano bratstvo i jedinstvo, otpor fašizmu i nacionalizmu, ohrabrivanje za predstojeće bitke”.

“Mi u Stocu redovno javno pjevamo partizanske pjesme. Svake godine, da li se radilo o obilježavanju 9. maja ili 25. oktobra, u Stocu se puštaju i slušaju partizanske pjesme. Nastupali su mladi iz Škola gitare Galeb iz Konjica, Helem nejse iz Sarajeva, S.P.U.K. iz Sarajeva, Horkestar iz Beograda, više lokalnih bendova, Simfoneta sarajevske filharmonije, a želja nam je da ugostimo Akademski harmonikaški orkestar ‘Ivan Goran Kovačić’ iz Zagreba, kao i Le Zbor iz Zagreba…

Prije pet godina, na obilježavanju 25. oktobra, Dana oslobođenja Stoca od fašizma, došao nam je cijeli Horkestar iz Beograda, njih dvadesetak, i na našem ranjenom spomeniku su pjevali, pred dvije hiljade ljudi, partizanske pjesme. Bili su ushićeni, emotivni, čvrsti i glasni. Nakon programa pitali su o trećoj Jugoslaviji. Ne mislim da se o trećoj Jugoslaviji razgovara u Sloveniji. Partizanske pjesme u Sloveniji su romantične, simpatične, arhaično klasične… Za nas su partizanske pjesme dio borbe, nisu romantične nego su dio moralnog obrazovanja, alatka, ili oružje, u aktivnom otporu. Ovogodišnji dolazak Dane Budisavljević, i prikazivanje filma o Diani Budisavljević, u sklopu obilježavanja 9. maja u Stocu, bilo je praktično ukazivanje na besmisao nostalgičnog filozofiranja, i izigravanja žrtve zbog svojih ideoloških principa, iz Sarajeva, Mostara, Splita, Zagreba… To je kako mi pjevamo, uz besmrtni krik ‘Smrt fašizmu – sloboda narodu!’”, kaže stolački aktivist.

Nacionalna baština

Ima stanovite sličnosti u stavovima Demira Mahmutćehajića i sarajevskog publicista i profesora matematike na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, Franje Šarčevića koji je također komentirao vijest o proglašenju partizanskih pjesama nacionalnom baštinom u Sloveniji, ali i odnos prema partizanskom nasljeđu u Bosni i Hercegovini.

“S obzirom na činjenicu da je antifašistička borba bosanskohercegovačkih naroda – Srba, Hrvata i Muslimana/Bošnjaka – jedina njihova zajednička borba u povijesti, te da je država koja je iz te borbe proizašla – ZAVNOBiH-ovska Bosna i Hercegovina u okviru AVNOJ-evske Jugoslavije – jedina funkcionalna zajednica koju su oni sami napravili, u Bosni i Hercegovini bi definitivno trebalo afirmirati tekovine partizanske borbe – uz naravno, kritičku valorizaciju – što bi moglo uključivati i povlačenje poteza kakvog vidimo u Sloveniji”, kazao je Šarčević.

“Posebno je to potrebno”, dodao je, “zato što se danas partizanska borba, u novim nacionalističkim okolnostima, prekodirava na način da se uklapa u nacionalističke narative kojima bilo koja od zajednica želi dokazati da je uvijek bila ‘na pravoj strani’ ili da je uvijek bila veća žrtva od one druge – drugim riječima, da borbe u ratovima iz 1990-ih gleda kao nastavke borbi u ratovima 1940-ih. Partizanske pjesme mogu svjedočiti o okolnostima u kojima su nastajale i ideološko-kulturnim silnicama koje su ih oblikovale. Međutim, nije se dovoljno nostalgično prepustiti kulturalizaciji tog pokreta i njegovoj kulturnoj afirmaciji, već kroz progresivne snage u društvu, kojih je trenutno malo i na margini su, smjestiti taj pokret u prave političke koordinate i graditi novi sistem”, smatra Šarčević.

Zlatoje Martinov je predsjednik Saveza antifašista Srbije, a prva mu je reakcija na vijest iz Slovenija bila: “Svaka čast, Slovenci!”

“Ako se neko iz ex-YU konačno setio i toga, onda je to za pohvalu”, komentirao je vijest o proglašenju partizanskih pjesama nacionalnom baštinom u Sloveniji.

“Ne mogu da zamislim da bi u Hrvatskoj i Srbiji tako šta uopšte bilo moguće. Možda u Bosni i Hercegovini, i to, prevashodno, kod Bošnjaka”, dodao je. “Iako će se nekima ovo sa nematerijalnim dobrom Slovenaca činiti kao ‘mala krađa’, ko je kriv ostalim antifašistima, uključiv i nas ovde u Srbiji, što partizansku pesmu nismo promovisali kao zajedničko jugoslovensko nematerijalno kulturno dobro, što partizanska pesma zapravo i jeste”, kazao je Martinov.

Kaže kako “lično misli – to nije stav Saveza – da su Slovenci uvek bili u svemu za korak ispred ostalih naroda u Jugoslaviji, pa tako i u ovom slučaju”. “Uostalom slovenački partizanski hor iz Trsta poznat je po negovanju upravo partizanske pesme. Naš Savez im je pre nekih šest godina organizovao vrlo uspeli i medijski zapažen koncert u Beogradu u dvorani Doma sindikata, nekada kultnom mestu kulturnih i drugih događanja u Beogradu. Dakle, svaka čast Slovenci!”

‘Padaj silo i nepravdo’

Predsjednik Antifašističke lige Hrvatske Zoran Pusić, koji o potezu slovenskog Ministarstva kulture misli sve najbolje, kazao je kako su “partizanske pjesme kulturna baština svih država s područja bivše Jugoslavije” i “muzički izričaj Narodno-oslobodilačke borbe sa snažnom etičkom komponentom – borbe za slobodu, bunta protiv nepravdi i silnika, a za bratstvo među ljudima bez obzira na nacionalnu pripadnost.

“Od toga zaziru svi nacionalisti. ‘Po šumama i gorama’, ‘Bilećanka’, ‘Konjuh planinom’, ‘Oj Mosore, Mosore’, ‘Golem merak imam, mamo’… bez obzira na povijest nastanka, te su pjesme ostavština partizanske borbe i u Hrvatskoj i na području bivše Jugoslavije. Poput ‘Bella Ciao’ ili ‘Ay Carmela’, dio su svjetske kulturne baštine”, kaže Pusić.

Prisjetio se i zanimljivih osobnih detalja. “Otac moje supruge, Bosanac koji je s 19 godina otišao u partizane, često je, dok je radio, fućkao melodiju pjesme ‘Na oknu glej obrazek bled’. Naučio ju je u partizanima kao slovensku partizansku pjesmu. Riječi te lijepe i sjetne pjesme jeste napisao Slovenac, ali melodija je uzeta iz antifašističke pjesme iz španjolskog građanskog rata, ‘Dime donde vas, morena’ (Kuda ideš, crnokosa). A kada smo devedesetih, na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu, tražeći povratak tog imena, pjevali ‘Padaj silo i nepravdo’, u kojoj je glavni lik Matija Ivanić, vođa pobune hvarskih seljaka protiv mletačkog ugnjetavanja, većina nas nije bila sigurna da li se radi o partizanskoj pjesmi ili o narodnoj pjesmi iz 16. stoljeća kad se buna dogodila. No, riječi su bile buntovne i prikladne. Zapravo je pjesmu, kao pjesmu o slobodi, napisao krajem 19. stoljeća Josip Smodlaka, a u NOB-u su hvarski partizani iz čete ‘Matija Ivanić’ malo promijenili tekst i dodali Matiju Ivanića”.

Pusić na kraju dojmljivo poentira. “Te pjesme kao da nose ‘odjek koraka’ jednog slavnog doba, doba kojeg nacionalistički revizionisti pokušavaju oklevetati i potisnuti iz sjećanja, i to ne zbog grešaka koje je vodstvo partizanskog pokreta počinilo kad je došlo na vlast, nego upravo zbog visoko moralnih načela za koje se taj pokret zalagao u borbi protiv okupatora i kvislinga”, poentirao je Zoran Pusić. “A dok slovenska ministrica kulture uvodi partizanske pjesme u nematerijalnu kulturnu baštinu Slovenije, hrvatska ministrica kulture ne može izgovoriti da je nad Srbima u Jasenovcu počinjen genocid”.

(Al Jazeera)