Referendum o pravima domorodaca održan je u Australiji sredinom prošlog mjeseca, a na njemu su Aboridžini „preglasani“. Tom temom pozabavio se slovenski novinar Matej Čelik u emisiji „Offside“ ljubljanskog Radio Študenta na koju vam želimo skrenuti pozornost pa vam donosimo cijeli sadržaj „Offsidea“ u hrvatskom prijevodu.

Nakon više od dva stoljeća kolonizacije, preseljavanja i istrebljivanja domorodačkog stanovništva, Australci su odlučivali o malom koraku za poboljšanje položaja ove populacije, barem na papiru. Glasači su odlučivali o osnivanju domorodačkog savjetodavnog tijela pri australskom parlamentu. Na nacionalnoj razini, domorodačko stanovništvo nema garantirane kvote za svoje predstavnike. U trenutnom sazivu dvodomnog parlamenta nalazi se samo 11 poslanika i senatora s domorodačkim korijenima. Iako je riječ o rekordnom broju, to je još uvijek manje od pet posto svih biranih parlamentaraca.

Australski referendum bio je još jedan od onih na kojima je većina odlučila reći „NE“ manjini. Od nešto više od 17 milijuna birača, svoje pravo iskoristilo je njih 14 milijuna. Na referendumsko pitanje negativno je pak odgovorilo 60 posto glasača. Referendumsko pitanje odnosilo se na prijedlog novog članka Ustava koji bi u političkom sustavu priznao aboridžinske narode i narode otočja u Torresovom tjesnacu. Time bi se osnovalo savjetodavno tijelo „The Voice“ („Glas“) koje bi vladu i parlament savjetovalo o pitanjima vezanim za starosjedioce.

Ovako je referendumsko pitanje komentirao Peter Botsman, počasni profesor društvenih i političkih znanosti na Sveučilištu u Melbourneu.

„Detaljne odluke sastava i nadležnosti savjetodavnog tijela u predloženom članku ustava nije bilo, već je to prepušteno parlamentu dok su člankom ustanovljene tek opće smjernice. Članove aboridžinskog ‘Glasa’ birale bi starosjedilačke zajednice. Tijelo bi moglo proaktivno davati mišljenje ili smjernice za oblikovanje politike. Za savjetodavne zadaće moglo bi biti mjerodavno i vladi i parlamentu. Do odluka bi pak trebao dolaziti kroz sudjelovanje lokalnih starosjedilačkih organizacija. No, tijelo ne bi imalo pravo veta na odluke parlamenta ili vlade. Za prihvaćanje ustavne promjene, koju su krajem ožujke predlagali vladajući laburisti, po australskom zakonu bi morali dobiti takozvanu dvojnu većinu. To znači da bi ‘ZA’ trebala glasati većina u četiri od šest australskih saveznih država. Istovremeno bi promjenu na nacionalnoj razini trebalo podržati više od 60 posto izašlih na referendum. Bjelačka većina je domorodačkoj manjini odbila i tako mali ustupak. Da je referendum i uspio, to nikako ne bi ugrozilo bjelačka prava“, zaključuje jedan od najkreativnijih australskih intelektualaca Botsman.

Obespravljen položaj Aboridžina sažima Sophie Chao, antropologinja sa Sveučilišta u Sydneyu.

„Australski Aboridžini meta su i duboko ukorijenjenih rasističkih predrasuda većinski bjelačkog stanovništva u čijem se zakulisju odigrao referendum. Veliku ulogu u kreiranju ovih predrasuda jest opće mišljenje kako domorodačko stanovništvo dobija više resursa, prilika, novca jer žive u lošim uvjetima. Razlog zbog kojeg to prerasta u rasno pitanje jest što to stvara osjećaj nepravde, od strane sekularnih bijelih Australaca koji krivo pretpostavljaju kako aktualni zakoni daju prioritet aboridžinskoj manjini. Sve činjenice i statistike pak upućuju na suprotno. Najveće stope mladih zatvorenika dolaze iz domorodačke populacije. Isti je slučaj i s dijabetesom, kardiovaskularnim bolestima. Najveće stope kriminala, zloporabe alkohola upravo su među aboridžinskom populacijom“, zaključuje antropologinja.

Posljednji puta su Australci izašli na referendum davne 1999. godine kada su odlučivali da li će Australija postati republika. Jedan od razloga zašto birači tada nisu „pozdravili“ britansku kraljicu bio je taj što su detalji novog republičkog sustava bili već definirani izbornim pitanjem. Na proteklom referendumu je zbog toga predloženo tek uspostavljanje aboridžinskog savjetodavnog tijela. Kako bi to tijelo točno djelovalo te koje bi bile njegove konkretne nadležnosti, odlučivao bi pak parlament nakon potvrde na referendumu.

Na taj se način vlada pokušala ograditi od toga da referendum propadne već zbog neslaganja s konkretnim zadaćama. No, kampanja protivnika referenduma (prije svega opozicijske Liberalne stranke) ovoga puta se zasnivala na „nedorečenosti koja bi mogla dovesti do pravnih rizika“. Unatoč unaprijed donesenoj odluci kako bi „Glas“ imao tek savjetodavnu funkciju, opozicijska Liberalna stranka je tijekom kampanje plašila glasače hipotetskim negativnim posljedicama po većinsko bjelačko stanovništvo posežući za rasističkim predrasudama.

„Australski mediji bili su iznimno podijeljeni po pitanju referenduma. Brojni mediji koji su gurali ‘NE’ naoružali su se sloganom ‘Ukoliko ne znate – glasajte protiv’. To je iznimno moćna krilatica jer mnogi nisu ušli u dubinu problema i važnosti koju bi ovo tijelo imalo za domorodačko stanovništvo. No, ono što je mnogo veći problem u Australiji jest endemski rasizam prema aboridžinskim zajednicama, dezinformacije i poluinformacije te strah. Strah kako će ovaj referendum oduzeti prava nedomorodačkoj populaciji što nikada nije bila namjera ‘Glasa’ i zasigurno ne bi bila njegova posljedica“, objašnjava antropologinja Sophie Chao.

Medijski narativ koji su širili protivnici referenduma koji su najodgovorniji za rezultat komentirao je Botsman.

„Da u Australiji uspije neki referendum, moraju ga podržati obje velike stranke (Laburisti i Liberali). No, u ovom slučaju, konzervativna Liberalna stranka odlučila je usprotiviti se referendumu. Uspjeli su posijati mnogo dezinformacija, stvoriti sumnju i strah … A najvažnije, uspjeli su uvjeriti glasače da će ovim referendumom Aboridžini dobiti nekakva specijalna prava koje nitko drugi nema što bi moglo dovesti do podjele u zemlji“, primjećuje Botsman.

Dok su bijeli Australci većinom glasali protiv, starosjedioci su referendum poduprli. Što su od uspostavljanja savjetodavnog tijela očekivali starosjedioci objašnjava Botsman.

„Trenutno sam u aboridžinskoj zajednici u državi Sjeverni teritorij gdje je 80 posto ljudi glasalo ‘ZA’. Zemljom uglavnom dominira birokracija koja ne gaji interes za Aboridžine i sredstva često ne dolaze tamo gdje bi trebala. ‘Glas’ je starosjediocima trebao dati upravo to – glas. Glas da kažu što i kako bi trebalo popraviti u njihovim zajednicama. To je razumljivo i bilo bi dobro da se dogodilo. Jedan od razloga je to što bi ljudima dalo priliku da sami riješe svoje probleme, a ne da se time bave birokrati. Kada se takvo što dogodi, mnoge stvari idu na bolje i to je ono što su tražili Aboridžini“, tvrdi Botsman.

Kako objašnjava Chao, i među Aboridžinima postoji manjina koja se ustavnoj promjeni protivila. Protivnike referenduma možemo podijeliti u tri glavne skupine, navodi antropologinja.

„Glavni pobornici među Aboridžinima bili su političari, intelektualci i aktivisti. Preko 83 posto aboridžinskih zajednica, dakle velika većina, bila je za to da im novi sustav da više vidljivosti. No, postojale su i manjinske frakcije aboridžinskih političara, kao i onih koje vode Peter Dutton (lider Laburista, prve opozicijske stranke u Australiji, op. ur.) i bivši premijer Scott Morrison. Analize su pokazale kako (političari) okupljeni oko opcije protiv referenduma usko surađuju s drugim interesnim skupinama kojima interesi Aboridžina nisu na prvom mjestu. Tu se prvenstveno radi o interesima rudarske industrije, međunarodnih konglomerata … Dakle, političko-ekonomski faktori uvelike su oblikovali mišljenje onih aboridžinskih predstavnika koji su se izjasnili protiv referendumskog pitanja. Treba obratiti pažnju i na domorodačke aktiviste i političare koji su bili protiv uz argument kako ‘Glas’, i ono što donosi, jednostavno nije dovoljno. Oni su promovirali tezu kako Aboridžini imaju pravo na samoodređenje što ‘Glas’ ne može zadovoljiti te je potreban sporazum s australskom vladom“, objašnjava Sophie Chao.

Neuspjeli referendum je, dakle, sam po sebi bio tek mali kompromisni korak prema jednakosti. Način na koji bi ovom ustavnom promjenom starosjedioce uključili u politički sustav razlikovao bi se od usporedivog Novog Zelanda. Tamo su kolonijalne vlasti 1840. godine s lokalnim maorskim stanovništvom potpisale Sporazum iz Waitangija kojim su prilikom preuzimanja kontrole nad otocima odredile i prava starosjedioca. Kolonijalna vlast je sporazum prihvatila s figom u džepu te ga je u drugoj polovici 19. stoljeća proglasila nevažećim. Nakon pokreta za prava Maora koji se pojavio šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća, prava domorodaca uključena su u pravni sustav zemlje, iako u ograničenom obimu.

Novozelandski sporazum dakle nema najčistiju povijest i nikako nije bio jednakopravan. No, slično uređenje odnosa među državom i starosjediocima zagovaraju i neki aboridžinski aktivisti u Australiji. O značenju sporazuma između starosjedilaca i australske vlade govori Sophie Chao.

„Sporazum je drugačiji mehanizam i predstavlja zajednički dogovorene uvjete između dva ravnopravna potpisnika, Aboridžina i australske vlade. Razlika između toga i ‘Glasa’ jest što je ‘Glas’ uvijek bio pozicioniran ispod parlamenta. Nikada ne bi imao pravo utjecati na odluke parlamenta već samo savjetovati. Sporazum se također razlikuje i po tome što je, za razliku od ‘Glasa’, pravno obvezujući dokument među nacijama unutar nacije čime takav sporazum postaje dijelom međunarodnog prava. Jedno savjetodavno tijelo nema takvih ingerencija. Dakle, sporazum definira mnogo važnije obveze i odgovornosti. Nadalje, određuje i što se događa ukoliko netko prekrši odredbe sporazuma. U slučaju ‘Glasa’, ne postoje nikakve sankcije ukoliko parlament ne posluša savjete ‘Glasa’. Sporazum je puno ozbiljniji korak koji definira brojne vrste odgovornosti koje su obvezujuće za sve strane“, zaključuje Chao.

U ovom trenutku, kada bijela većina aboridžinskoj manjini nije dala niti mrvice, ovakav prijedlog zvuči još utopijskije nego prije referenduma. Bitka da se čuje glas starosjedilaca trajat će još dugo.

Za Lupigu preveo i priredio Mladen Barbarić

(Lupiga.Com, foto: Pixabay)