I

Više državno tužilaštvo, rukom tužiteljke Šišević, zatražilo je da Boban Batrićević bude kažnjen jer je u kolumni kritikovao Srpsku pravoslavnu crkvu, koju Vaseljenska patrijaršija naziva Crkva Srbije. Time je, tvrdi crnogorsko tužilaštvo, povrijedio zakon o javnom redu i miru.

Aha. Znači, nema više čak ni pretvaranja da u Crnoj Gori postoji sloboda govora. Spokoj SPC je stvar javnog reda i mira. Vrjednosni sud izražen u novinskom tekstu je prekršaj protiv, ponavljam, javnog reda i mira.

Crna Gora nije teokratija. I da će se vlast na glavu nasaditi, to neće ni postati.

Ovo što ste počeli, vratiće vam se, štono kažu, kao bumerang. Svoje cenzorske impulse moraćete zadovoljiti negdje drugo – privatno. Svakako ne u javnom prostoru.

U rukopisu koji nikada nisam završio – “Zove se Mala enciklopedija ludila” ispisao sam priču koja govori o vašem redu i vašem miru. Ide ovako.

II

RED I MIR

U banjalučkom zatvoru posjetili smo sredovječnu iz Srebrenice. Humanitarna organizacija u čijoj pratnji smo bili uzaludno je kod srpskih vlasti pokušavala isposlovati da se ženi ukine pritvor.

Cjelokupna rodbina zatočene žene ubijena je u Srebrenici. Srpskim snagama trebalo je čitava dva dana da istrijebe sve ljude sa kojima je živjela u dvospratnoj kući koju će junačka vojska spaliti trećega dana. Oca su joj ubili pred kafanom u kojoj je svako jutro, u isto vrijeme, ispijao tursku kafu posluženu sa rahat lokumom – tako posljednjih trideset godina, još otkako je penzionisan. Na dan kada je srpska vojska ušla u Srebrenicu, nije bilo nikoga da ga usluži. Konobari su se skrivali po šumama i gorama. Djed je odbio da bježi. Obukao je odijelo koje je nosio kada je sahranio ženu, prošetao pustim ulicama Srebrenice, sjeo pred svoju kafanu i zagledao se u brda, pitajući se jesu li dovoljno velika da sakriju sve ljude njegovog grada.

Brda su skrila samo grobove ustrijeljenih, umlaćenih, zadavljenih, zaklanih, na komade isječenih. Žena iz banjalučkog zatvora godinama je uzalud obilazila brda ne bi li pronašla grobnicu u kojoj su sahranjeni njen muž, brat i dva sina.

Jednoga dana dobila je pismo u kojem je stajalo: “Ja sam ubio tvoju porodicu. Ako želiš da znaš gdje su pokopani, u nedjelju dođi u Banju Luku”. Ispod nečitkog potpisa, u post scriptumu, ubica je naveo vrijeme kada i ime kafane gdje ga je žena imala sačekati.

Ispostavilo se da je u pitanju popularni banjalučki lokal, koji žitelji tog grada rado posjećuju nedjeljom, kada čitave porodice tu dolaze ručati. Ubica je bio tačan – u navedeno vrijeme ušetao je u lokal, srdačno se pozdravljajući s konobarima i gostima. Zaboravimo na emocije; ovo je posao, rekao je kada je sjeo za sto za kojim je žena iz Srebrenice pila svoju tursku kafu s rahat lokumom. Ponovio je da zna gdje je pokopana njena porodica. Zna, jer on ih je “ne samo ubio, nego i ukopao” – tako je rekao.

“Za uslugu koju nudim, tražim simboličnih 1000 eura”, još je rekao. Žena je tada zaplakala. Slomila je čašu koju je držala u desnoj ruci, i tom prilikom se gadno posjekla. Prevrnula je sto, podigla ruku iz koje je liptala krv, teturala od stola do stola, uzvikujući: “Ubice! Vaše su ruke krvave”!

“Policija je, srećom, bila blizu i hitrom intervencijom spriječila da očito neuračunljiva žena izazove veći incident”, pisale su sutradan banjalučke novine.

Kada smo u policiji pitali zašto je žena uopšte uhapšena i zadržana u zatvoru, rečeno nam je da je optužnica tereti da je “remetila javni red i mir”.

III

“A gospodarima moga naroda kažem:

čuvajte se, čuvajte se onoga što dolazi.

Čuvajte se ljudi koji su ustali.

Koji će uzeti ono što vi ne želite dati.

Zar ste doista mislili da ćete pokoriti ljude,

da je zakon jači od života

i čovjekove želje da bude slobodan?”

Patrick Pearse (1879-1916)

(CdM, foto: Tone Stojko)