Polako, ali sigurno sklapa se mozaik onoga što se događalo na sjeveru Kosova proteklog vikenda, a što je moglo zapaliti iskru većeg, pa i ozbiljnog ratnog sukoba u toj mladoj državi. No unatoč svemu ostalo je puno nedoumica i nedorečenoga. Je li srbijanski predsjednik Vučić znao? Je li on rukovodio ili je sve za njega iznenađenje? Je li je i kako u sve umiješan SPC – jer unijeti toliku količinu oružja u ne baš veliki manastir, a da monasi ne primijete, malo je čudno. Ima li u svemu prste i Moskva?

Jesu li, očito pripremljeni i dobro naoružani Srbi (navodi se da su to bili pripadnici paravojnih formacija, tzv. Brigade severa ili Civilne odbrane (prema srpskim izvorima, to spominje i srpski ministar u kosovskoj vladi Nenad Rašić, oni se obučavaju u kampovima na području Srbije – u Raškoj i na Kopaoniku), imali u planu stvaranje na sjeveru Kosova neke nove SAO Krajine ili, prema scenariju okupacije Krima, da „mali zeleni čovječuljci“ „anektiraju“ sjever Kosova!? Što se to događalo kod manastira Svetog Stefana u selu Banjska na sjeveru Kosova, gdje većinom živi srpsko stanovništvo?

Na vidjelo izlazi sve više uznemirujućih podataka – pojavio se popis prilično velike količine oružja, dinamita, eksploziva, streljiva, razne druge vojne opreme poput „ašovčića“, motornih pila, SIM kartica, telefona, dronova, uniformi, lijekova, novca koji je pronađen u i oko manastira nakon razbijanja, sada je očito, nekakve paravojne skupine.

Pitanja se roje, odgovori mogu biti razni, a i prilično je nedoumica oko ponašanja Aleksandra Vučića i „službenih organa Srbije“. Oni su, kao i tradicionalno ratoborni prorežimski mediji, prilično samozatajni i nedorečeni. Recimo, režimski mediji uopće nisu izvještavali o tome što se događa kod manastira, a o pogibiji jednog kosovskog policajca i trojice Srba iz naoružane skupine doznali su tek u zbunjujućem obraćanju Aleksandra Vučića.

Mnoge iznenađuje nemušta reakcija predsjednika Vučića koji je, primjerice, prošle jeseni bio spreman i na rat (podigao je vojsku i „borbenu gotovost“) zbog Kurtijeve namjere da Srbima „nametne“ kosovske registarske oznake, a sada kada se gine, Vučić više nije tako ratoboran niti drčan. Vojska je u vojarnama, ne prijeti se „oružanom zaštitom ugnjetavanog i nenaoružanog srpskog naroda“. Sve zbunjuje, jer je radi tablica bio spreman pokrenuti tenkove na Prištinu, a sada kada je pala krv, samo ponavlja: „Neću nikad da im priznam Kosovo“.

Osim toga, ne zna se uopće što su htjele te spodobe naoružane do zuba i koji je uopće bio razlog da podignu barikade na cesti tog dana, što je izazvalo reakciju kosovske policije, a sve je rezultiralo krvoprolićem i krizom koja može imati dalekosežne posljedice. Mnogi analitičari u Beogradu skloni su mišljenju da Vučić nije bio upućen (barem ne do kraja) te da on ne kontrolira Srbe s Kosova, odnosno da su se oni možda odmetnuli od njega. No, onda se postavlja pitanje – a tko ih kontrolira? Zapravo, više možda brine da Vučić nije znao, nego da je znao. Ako je znao, onda je on „gospodar rata“, ali ako nije znao, toliko gore po njega i njegovu poziciju, jer to znači da on u svojoj neposrednoj blizini ima ljude koji rade na svoju ruku ili, bolje reći, „za nečije ruke“ i mimo njega.

U svom tom rašomonu izbija ime Aleksandra Vulina, šefa srpske obavještajne službe BIA-e, koji je na sankcijskom popisu SAD-a, ali je javna tajna da je on „ruski čovjek“ (dvaput bio u Moskvi od početka agresije na Ukrajinu i susretao se s najvažnijim Putinovim obavještajcem Nikolajem Patruševom) te da, navodno, unatoč pokušajima da ga smijeni, Vučiću to nije „uspjelo“. Za Vučića svakako je neugodan podatak da je tužitelj Specijalnog tužiteljstva Kosova Naim Abazi potvrdio da svi uhićeni napadači „imaju srpsko državljanstvo“.

Dakle, dosta škakljivo za Vučića, koji je stalno govorio da Srbija s tim nema nikakve veze. Stoga se Vučić našao u neobranom grožđu te je, barem se čini, izgubio određenu prednost koju je stekao u međunarodnoj zajednici, u zadnje vrijeme, pred tvrdoglavim Kurtijem, čijim su potezima u Washingtonu i Bruxellesu bivali sve nezadovoljniji. Sada se stvar promijenila, Vučić prvo treba očito „srediti“ stvar u svojoj neposrednoj okolini, jer bi ga mogla doći glave. Ako netko upravlja, a upravlja, tim paravojnim formacijama, a ne on, onda je to priličan rizik za njega osobno. Tko zna ima li njihovih pripadnika i u Beogradu!?

Rusi su pak na događanja reagirali otvorenom podrškom Srbiji (njihovi mediji uglavnom navode samo troje ubijenih Srba) te, kako kaže Putinov glasnogovornik Dmitrij Peskov, „situacija je potencijalno opasna“ i „Albanci često provociraju Srbe na Kosovu“. Ministar unutarnjih poslova Kosova Xhelal Sveçla rekao je da su vlasti pronašle mape i planove za napad na kosovsku policiju te da napad „nije bio ad hoc, već je planiran mjesecima“. Naveo je i ime Milana Radoičića, neformalnog vođe Srba sa sjevera Kosova koji je povezan s napadom, a njegovo se ime spominjalo i u vezi s, dosad nerazjašnjenim, atentatom na pomirljivog srpskog političara s Kosova Olivera Ivanovića. Radoičić je inače potpredsjednik Vučićeve Srpske liste, „stranke“ tamošnjih Srba, koji rade (ili više ne rade) na Vučićev daljinski upravljač. Neki spominju da je Radoičić bio ranjen te da se trenutno nalazi na liječenju u VMA u Beogradu.

Bruxelles i Washington osudili su napad na kosovsku policiju, a američki ambasador u Prištini Jeff Hovenier čak je i podržao kosovsku policiju da ima pravo sprečavati nerede na svom teritoriju, iako su dosad nerado gledali na intervencije na tom „srpskom području“, pa je Vučiću preostalo samo da se pokrije ušima i ode se požaliti na Albina Kurtija i „dio međunarodne zajednice“ ruskom ambasadoru Aleksandru Bocan-Harčenku, koji je poznat kao Putinov gubernator Balkana, a tek danas, u utorak, dakle nakon više od 48 sati, susrest će se i s ambasadorima Kvinte (SAD, Njemačka, Francuska, Velika Britanija, Italija)

Koliko je situacija u samoj Srbiji neočekivana i nejasna, govori i podatak da je proglašen Dan žalosti zbog „tragičnih događaja“, kako bi se „odala počast poginulima na Kosovu“, dakle albanskom policajcu i trojici (ili četvorici) napadača Srba. No, još je intrigantnije to da je odgođen i „vječiti derbi“ između C. zvezde i Partizana, zbog straha režima od reakcije navijača na te događaje, navodi beogradski Danas, odnosno režim se boji nereda i divljanja zbog ovih događaja na Kosovu, a poznato je da su navijači ta dva najveća srpska kluba, a pogotovo navijači Partizana (Grobari) već dugo u otvorenom ratu s Aleksandrom Vučićem, kojeg stalno vrijeđaju na utakmicama.

I građanska i nacionalistička oporba obrušile su se na Vučića, optužujući ga da je „izdao Srbe s Kosova“ i ostavio na cjedilu te da koristi Srbe na Kosovu kao Slobodan Milošević Srbe u Hrvatskoj. Pa je Vučić zaključio da mu nabrijani navijači ne trebaju na beogradskim ulicama u ovakvoj „začkoljastoj“ situaciji. Sada je i pitanje što će biti s osnivanjem Zajednice srpskih općina na sjeveru Kosova, što je zadatak Prištine prema Bruxelleskom sporazumu, ali svatko tu „etničko-političku“ instituciju iščitava različito – u Beogradu kao novu Republiku Srpsku, a u Prištini „ništa više od onoga što Srbi imaju u Hrvatskoj“.

U svemu ovome ne treba zanemariti niti činjenicu da se sjever Kosova smatra najvećom kriminalnom crnom rupom u Europi te da tamo ordiniraju mnogobrojni balkanski mafijaški klanovi. To područje ima oko tisuću četvornih kilometara, što je oko deset posto teritorija Kosova, a intrigantan je podatak da je svojedobno velik dio tog područja bio, pedesetih godina 20. stoljeća (kažu da je tome kumovao tadašnji čovjek broj dva Jugoslavije i svemoćni šef Udbe Aleksandar Ranković) pripojen tadašnjoj Pokrajini Kosovo da bi se promijenila nacionalna struktura, odnosno povećao broj Srba.

(Jutarnji.hr)