Fascinacija Mediteranom kod nekih od nas kontinentalaca, rođenih pedesetih, šezdesetih ili sedamdesetih godina prošlog vijeka, počinjala bi veoma rano, u prvim godinama djetinjstva, tokom onih svečanih, ekstatičnih ljetnjih dana u kojima smo upoznavali more… Na nekoj od obala Jadrana. Vođeni drugačijim mirisima, ukusima, bojama, suncem i solju koja je bila svuda oko nas i na našim kožama upoznavali smo i divili se jednoj drugačijoj kulturi (iako tada nijesmo znali šta sve ta ,,drugost“ znači), drugačijim iako razumljivim jezicima, usidrenim barkama i brodovima, i onim nezaboravnim osjećajem koji je u nama izazivao prvi susret sa zvjezdanim nebom i morem noću, onda kada se spajaju u jedno.

Vremenom, naučili smo ne samo da djetinje nepogrešivim čulima uživamo u moru nego da ga uz nesumnjivu i jasnu ljubav – poštujemo. Taj drugi, čudni, blistavo aromatični svijet. Naše besprekorne djetinje relacije prema Mediteranu i moru, možda i nepovratno, razrušile su potom slike opsade Dubrovnika, oskrnavljene fasade kuća starih pomoraca u Kotoru, na kojima je tih devedesetih, s posebnom strašću ispisivano Ovo je Srbija. I od tada, više im se nikada nismo nedužno vraćali.

Neki su se, ipak, lakše izborili sa zaboravom, jednako kao i sa odsustvom fascinacije. Ili je to zapravo bilo prisustvo neke druge, one sa osvajačkim predznakom. Neke slike sa Jadrana ovog ljeta bile su posebno opore i bizarne. Među njima su se našli prase na ražnju koje je grupa raspojasanih ljudi unosila u more ne bi li ga ,,ravnomjerno osolila“, jedan tepih koji je zalutao negdje na pijesku između peškira i ležaljki, jedan trosjed postavljen uz ivicu mora, punjene paprike u plažnom prtljagu, kao i euforično pjevanje, u improvizovanom kolu u plićaku uz podignuta tri prsta, sada već poznatih stihova: Veseli se srpski rode.

Šta se zapravo dogodilo? Teorijski gledano, svaki put kada dođemo u dodir sa drugim kulturama, ukoliko želimo da taj susret bude neopterećen predrasudnim ili asimilatorskim namjerama, ,,svjesno isključivanje automatskog uticaja vlastite kulture postaje neophodno“, a ova svjesnost podrazumijeva, kako to formulišu Dejvid Tomas i Ker Ikson u svojoj studiji Kulturna inteligencija ,,obraćanje pažnje na kontekst i odbacivanje krute isprogramiranosti uma“. Svjesnost o drugačijem kontekstu, drugoj kulturi i običajima ne zahtijeva da zaboravimo ko smo, nego da usredsredimo pažnju na to – gdje smo. Da postanemo svjesni razlika i da poštujemo to različito.

Vjerovatno je upravo ovo programiranje umova dovelo do toga da se ovog ljeta na crnogorskim plažama pojave i oni koji smatraju da je ponovo osvojena, ,,morskim putem“. Tokom avgusta, već skoro na marginama ljeta, gledajući ove prizore zapisala sam: Varvari mrze more. Nekako im je uvijek izmicalo…

I tako, do sljedećeg ljeta, kada nas, po svemu sudeći, ponovo čeka suočavanje sa pitanjem – ko su, zapravo, varvari? I gdje su porijeklo i kraj tog tinjajućeg, zavojevačkog, bijesa?

(Pobjeda)