Evropski sud za ljudska prava u Strazburu po apelaciji Slavena Kovačevića donio je presudu kojom je utvrdio da su njegova prava u kontekstu glasanja za kandidate za državni Dom naroda i Predsjedništvo BiH prekršena zbog toga što nije u mogućnosti glasati za kandidate koji ne pripadaju konstitutivnim narodima i ne žive u određenom entitetu.

Ovako u najkraćem zvuči historijska presuda Evropskog suda, kojom se zapravo konačno i zvanično, sudskom odlukom urbi et orbi potvrđuje da Bosna i Hercegovina mora biti multietnička, građanska država na čijoj teritoriji – cijeloj teritoriji – važi pravilo jedan čovjek – jedan glas. I to je zapravo ne samo sudska nego i civilizacijska odluka kojom se trasira, ali baš jasno trasira put BiH ka Evropskoj Uniji. Ukoliko, naravno Bosna i Hercegovina želi ići ka euroatlantskim integracijama.

Građanska država sluđuje nacionaliste

A šta je to što najviše “žulja“ srpske i hrvatske nacionaliste i u Bosni i Hercegovini i u regionu?

Najviše im smeta to što presuda kaže da je dosadašnje legitimno predstavljanje diskriminatorno. Smeta im to što se članovi Predsjedništva BiH po presudi moraju birati na području cijele države, a ne iz entiteta. Smeta im to što delegati u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH moraju biti izabrani sa teritorije cijele države. A to opet znači da je Predsjedništvo BiH – jedna jedina izborna jedinica i da je Dom naroda PS BiH – jedna jedina izborna jedinica. U presudi nema pomena o nekim entitetima.

Kad se sve ovo pobroji i više je nego jasno zašto su se ultranacionalisti digli na zadnje noge, jer je srpska i hrvatska agresija na Bosnu i Hercegovinu s početka devedesetih bila usmjerena na obezvrjeđivanje i ništenje zemlje i države. A i kad je Dejtonskim mirovnim, važno je reći, i prelaznim sporazumom konstitusan ustavni okvir, srpski i hrvatski nacionalisti kroz političko-povijesne portale Tuđmana i Miloševića su bili namireni. I to namireni tako što je suštinski prelaznim mirovnim sporazumom napravljena jedna vrsta omče oko vrata državi Bosni i Hercegovini u kojoj nema rata, ali nema ni građanske države.

A kako je prošlo tri decenije od rata stvorili su se uslovi da se država Bosna i Hercegovina izvuče iz hodalice koja joj ne dozvoljava rast i da konačno prohoda kao ozbiljna građanska država. Na koncu to je pojasnio i sam apelant Slaven Kovačević, koji kaže:

“Posebno sam istakao da ovo nije napad na Dejtonski mirovni sporazum, jer kako je to i sam Europski sud za ljudska prava utvrdio, kako u mojoj tako i u drugim presudama, Dejtonski sporazum je ostvario svoj legitimni cilj, a to je uspostava mira. Sada kada imamo mir, nakon skoro 30 godina, potrebno je da Bosna i Hercegovina izvrši potrebne reforme i obezbijedi potpunu demokraciju u kojoj će svaki građanin imati jednaka prava i to kroz puno uvođenje europskih demokratskih standarda.“

A kažem, upravo to je kost u grlu srpskim i hrvatskim nacionalistima kojima ne pada na pamet dalji demokratski razvoj BiH.

Milorade, Jugoslavija se raspala kad je postala srpska nacionalistička tvorevina

Sa južne strane Save, Milorad Dodik histerično pojašnjava kako je presuda u slučaju Kovačević uperena “protiv naroda u BiH“ i kako će Skupština entiteta odbaciti odluku Evropskog suda. I da je to sve što je Dodik kazao bilo bi dovoljno, ali se nije tu zaustavio pa je nastavio:

“BiH ne može da opstane kao zemlja zasnovana na građanskom principu. To nije mogla ni Јugoslavija, nijedna zemlja na ovim prostorima…”.

Zaboravlja Milorad Dodik da se Jugoslavija raspala onog trenutka kada je građanski princip osamdesetih zamijenio nacionalni, da ne kažem nacionalistički princip, prije svega velikosrpske elite u Beogradu i kad je kao eho stigao odgovor od istih takvih hrvatskih elita u Zagrebu. Pa se Jugoslavija raspala iz istih onih razloga i od strane istih onih snaga, koje danas drže Bosnu i Hercegovinu u nacionalnom i konstitutivnom zarobljeništvu.

I opet, ni ovo nije bilo dovoljno Dodiku, pa je pustio svog najnovijeg savjetnika Ognjena Tadića da lupeta po slobodnoj volji i prijeti eventualnim ratom. Tadić je kazao da sudije Evropskog suda za ljudska prava očito zaboravljaju da je Ustav BiH Aneks Dejtonskog sporazuma koji je donio mir i da se njegovim rušenjem ruše temelji mira u BiH, pa je dodao da udari na temelje mira otvaraju prostor za rat, što nikome u BiH nije interes.

I zapravo ove rečenice su suština čitavog problema. Jer je Dejtonski mirovni sporazum za srpske nacionaliste sveta krava jer nudi stanje idealne “beskonačne privremenosti“ u kojoj nema građanske Bosne i Hercegovine, stanje u kome oni mogu djelovati kako hoće jačajući institucije entiteta Republika Srpska, koji je po filozofu Slavoju Žižeku klasična ratna stečevina.

U prevodu, ne drže se srpske političke elite Dejtona zato što ljube slovo zakona i Ustav, nego zato što im Dejton omogućava da u tom ustavu nalaze rupe kao u švajcarskom siru kroz koje stvaraju od entiteta državu. Pa je presuda iz Strazbura po apelaciji Kovačevića zapravo neka vrsta streptomicina, antibiotika koji ništi svaki politički bakterijski uticaj izjedanja tkiva države.

Hrvatski nacionalisti između nemira i rata

Sa druge, one hrvatske strane, nije se moralo čekati dugo da stigne pomenuti eho, kao onaj u osvit rata, pa je predsjedavajući Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH Marinko Čavara komentarisao presudu u slučaju Kovačević rekavši “da bi svako narušavanje Dejtonskog mirovnog sporazuma moglo izazvati nemir u BiH”.

Čavara kao da razmišlja Tadićevom ili Dodikovom glavom, čini se po njegovoj izjavi. I zaista u velikohrvatskih elita je također prisutan taj ucjenjivački narativ-ili ovakav Dejton ili rat u Bosni i Hercegovini sa tom razlikom što bi oni, da se pitaju, još “produbiti“ taj Dejton ne bi li se kako stvorila treća separatna teritorija ili entitet čak.

Europska Hrvatska protiv odluka Europskog suda?

Ali ne bi bilo reakcija, niti bi se tekstovi pisali da nije vajnog Zorana Milanovića, koji je ipak odnio pobjedu u takmičenju za najzapaljiviju i najnebulozniju izjavu. Milanović tako kaže da je odluka Evropskog suda za ljudska prava u slučaju “Kovačević protiv BiH” još jedna u nizu luđačkih presuda tog suda i da je, pazite sad , “dobro da ne izazove građanski rat”.

Dakle i Milanović jednako gleda na situaciju u kojoj je bolje da BiH bude faktički gubernija i poligon za srpski i hrvatski nacionalizam nego li građanska samostalna država.

Pa je onda kad čujete Milanovića ili Dodika jednako kao da slušate Miloševića ili Tuđmana i tu nema nikakve razlike. Kao što je Milanović socijaldemokrata, taman koliko je to i Dodik.

Samo.

Samo što je, ironično, Milanović predsjednik države koja je u Evropskoj Uniji, a čiji Europski sud se zalaže da BiH postane građanska država u punom kapacitetu. Da li to znači da se zvanična Hrvatska ne slaže sa odlukama krovne sudske institucije u Strazburu, koju je podržala i Amerika i da li to znači da će baš zvanična Hrvatska raditi predano na tome da se na neki način ospori neosporivo, a to je presuda suda? Postoje neke indicije, postoje spekulacije o lobiranju i u Briselu i u Strazburu od strane Hrvatske, ali ćemo dockan zanati šta se dešava.

Zvanična BiH politika: Nepetljanje u svoj posao

Za to vrijeme političari u Bosni i Hercegovini, zbog sebe, svojih glasača, zbog građanske Bosne i Hercegovine kojoj se teži i koja mora biti na evropskom putu moraju raditi punom parom da usklade zakonodavstvo i ustave okvire zemlje sa historijskom odlukom Suda iz Strazbura.

Umjesto toga, čuli smo blijedog Nermina Nikšića, prvog u SDP-a koji je pomirljivo rekao: “Nažalost, iskustvo nas uči da presuda u BiH ne znači da će automatski biti provedena“.

Ovakav defetizam i nepetljanje u svoj posao je skandalozan ili bio bi skandalozan u svakoj normalnoj državi svijeta. U Bosni i Hercegovini, zarobljenoj između dva nacionalizma i zatvorenoj u etnonacionalističke torove, izjava prvog navodnog socijaldemokrate prolazi ispod radara.

A ovakva Nikšićeva izjava nepetljača u svoj posao zapravo u prevodu znači da i srpski i hrvatski nacionalisti na pozicijama moći i u državi i u regionu mogu nastaviti sa trasiranjem puta konačne podjele zemlje u kojoj će oni navodni građani samo slijegati ramenima i zbunjeno pitati, šta nam se ovo desi.

Umjesto zaključka

I za kraj, desila nam se demokratija, desio nam se ispravan sudski sistem, desili su nam se ljudi koji traže pravo za sve građane zemlje na cijeloj njenoj teritoriji. Doduše, desili su nam se tamo u velikom, bijelom svijetu gdje se zakoni i prava čovjeka kao pojedinca poštuju, u Strazburu kao krovnoj sudskoj kući Evrope, ali je presuda tim važnija.

I neprovođenje presude iz Strazbura, da se razumijemo, neće dovesti samo do toga da nema ništa od evropskog puta BiH što Dodik i njegova klika i želi, nego će dovesti do toga da će biti ubrzano nastavljeno propadanje zemlje, pretvorene u “nemoguću državu“ o čemu svakodnevno telale srpski i hrvatski nacionalisti.

A presuda “Kovačević protiv BiH“ zapravo pokazuje tačno trasiran put kako BiH jedino može opstati i ostati kao država.

A višak BiH kao građanske države je okidač za bjesnilo srpskih i hrvatskih nacionalista i to je sva računica zbog koje vampiri željni krvi zazivaju rat kao opciju koja stoji nasuprot građanske BiH.

Vidjećemo ko će dobiti ovu bitku koja određuje budućnost zemlje.

(Al JAzeera)