Predsjednik Srbije je nedavno izjavio da Srba u novoj crnogorskoj vladi neće biti. Za njim je to, poput kakva dobra papagaja za kojega čovjeku u pet shopu ne bi bilo žao ostaviti ni 1000 eura, ponovio Ivica Dačić.

Time je Vučić rekao: PES nisu Srbi, Demokrate nisu Srbi, SNP nisu Srbi. Spajić, budući premijer, koji se izjašnjava kao Srbin – po Vučiću nije Srbin.

Podtekst njegove izjave je: samo ex DF su Srbi. Ako u vladi nema ex DF-a, nema ni Srba.

Za ex DF je glasalo 45 hiljada građana Crne Gore. Srba u Crnoj Gori ima barem 200 000. Zašto je Vučić 155 000 građana Crne Gore ispisao iz srpstva? S kojim pravom? Napokon: odakle ideja predsjedniku jedne države da nacionalno prebrojava građane, glasače i ministre u vladi druge, nezavisne države?

Zašto se niko od oštećenih, Spajić recimo, na Vučićevu izjavu nije žalio?

Odgovor je prost. Zato što znaju da Vučić laže. U vladi itekako hoće biti Srba – biće ih svakako više nego Crnogoraca, recimo. Takođe znaju da je to jedna od onih laži koje su „dobre za našu stvar“. Svaki nacionalizam počiva na tome: na „korisnim“ lažima. To: korisne laži, korisne nejasnoće i korisna ćutnja – eto to je (ne)sveto trojstvo svakoga nacionalizma.

To je, ujedno, strategija ex DF-a koji je odlučan da ulazak u Spajićevu vladu ostvari upravo korisnim lažima, nejasnoćama i ćutanjem kao odgovorom na sva nezgodna pitanja.

Ex DF je protiv NATO. Bez ulaska u NATO nema ulaska u EU. Budući da je ex DF sada, kao, za EU, to znači da je ex DF odnedavno i pro-NATO nastrojen? Ex DF je za Rusiju. Bez usklađivanja spoljne politike sa politikom Brisela, što uključuje sankcije Rusiji, nema članstva u EU. Otkad je ex DF za sankcije Rusiji? Ex DF, dakle, sada osuđuje rusku varvarsku agresiju na Ukrajinu? Ex DF je odnedavno jasan u osudi genocida u Srebrenici, kao centralne tačke u procesu „suočavanje sa prošlošću i pomirenja“?

Laži, nejasnoće i ćutnja su strategija koja omogućava relativizaciju, potom i normalizaciju nacionalizma.

SAD su bile savršeno jasne a EU dovoljno jasna: ex DF nije poželjan konstituent crnogorske vlade.

Predsjednik Milatović to neprekidno relativizuje: te bio je tamo te bio je namo, a niko mu, navodno, direktno nije rekao da ex DF ne može u vladu. Relativizujući jasno „Ne“ zapada ex DF-u, Milatović nastoji normalizovati ulazak ex DF-a u vladu, predstaviti ga kao nešto što neće imati posljedice po Crnu Goru.

Sa ex DF-om u vladi ili bez njega: 30. avgust nije bio „trijumf demokratije“ i „evropskog puta“, nego dovršetak klerikalne kontrarevolucije, coup de grâce kojim je velikosrpstvo, uz asistenciju Kvinte, dovršilo Đukanovića. Svaka crnogorska vlada formirana nakon tog datuma, uključujući tu i buduću Spajićevu, za zadatak nije imala sprovođenje evropske, nego agende rečene kontrarevolucije. Crna Gora nije na putu integracije u EU, nego na putu potpune integracije u Srpski svet.

Kada razmaknete sve laži, nejasnoće i prećutano, kao i sve strategije relativizacije i normalizacije, ostaje prosti fakt: ovdje se radi o koordinisanoj akciji državnog vrha Srbije i Crne Gore da se u vladu ugura ultradesni, ultranacionalistički politički savez koji je pod punom kontrolom Beograda i Moskve.

Milatovića razumijem. Sa ex DF-om u vladi bilo bi mnogo lakše. Mandić i Knežević bi izigravali desno strašilo, a on i Spajić centriste koji Crnu Goru štite od ex DF-ovog desnila. Više ruku, veća snaga. Napokon: cilj i posao su zajednički, pa je red i da se podijeli odgovornost.

Bez ex DF-a, Milatović i PES će – uz Demokrate koji će, siguran sam, potegnuti jače i bolje no što mnogi od njih očekuju – posao koji im je povjeren morati završiti sami.

Ali nema mjesta sumnji i strahu, momci. Možete vi to.

(CdM, foto: Gradski portal)