Napustio nas je profesor Dževad Karahasan. U znak sjećanja na velikog pisca, Žurnal je pripremio odlomke iz nekoliko intervjua koje je davao tokom karijere.

Oblizini smrti

Ja imam dojam da sam od samog rođenja sa svojom smrću na „ti“, s njom nemam nikakvih problema, nemam straha. Ja ozbiljno mislim da su ove biologističke teorije poput Darvinove i njegovih učenika o tome kako je naš temeljni strah, strah od smrti, netačne. Čisto logički, kako bih se ja mogao bojati svoje smrti?! Ona je u meni kako sam ja na svijetu. Rastao ja, rasla ona. U neko doba ja prestao rasti, ona nastavila.

(Radio Sarajevo)

O sebi

Dževad Karahasan je pisac. A ako bih baš morao reći i birati između ove tri varijante… Ja sam se intelektualno formirao u Jugoslaviji. Moj doživljaj poezije, lirike, odredio je Vladislav Petković Dis koliko i Mak Dizdar,Tin Ujević koliko i Skender Kulenović. Moj pojam romana odredili su Miroslav Krleža, Miloš Crnjanski, koliko i Ivo Andrić, Meša Selimović, Svetozar Ćorović. Ja sam nezamisliv izvan jugoslavenskoga konteksta. Bosanskog takođe, jer to je to.

(Autonomija)

O nacionalističkim fantazmama

Strah je važan dio naših „nacionalističkih fantazmi“ (hvala za formulaciju), strah od onih drugih, koji „pripremaju naše uništenje“. Drugi dio tih fantazmi je uvjerenje da smo zbog puke pripadnosti ovom narodu bolji od onih drugih (ljudi mnogo vole da budu bolji).
Treći dio tih fantazmi je narativ o našoj veličanstvenoj prošlosti i strašnom stanju u kojem se danas nalazimo. U tom narativu je naravno sadržano obećanje da ćemo, čim dovoljno poludimo, vratiti sve ono što smo u slavnoj prošlosti imali.
Iz iskustva znam da se najteže trijeznimo ako smo se napili miješajući pića, a u ovim našim fantazmama imate upravo mješavinu pića

(Danas)

O vremenu nemira

Ja mislim da se problemi javljaju uglavnom onda kada se u društvima pojavi strah i kada se zajednice počnu okupljati oko ljudi koji sami šire strahove i obećavaju sigurnost. To su vremena nemira koji rađaju nacionalizme i fanatizme i kada odjednom izranjaju ljudi koji nude jednostavna rješenja i radikalne koncepte. U takvim vremenima običnim ljudima je puno lakše skloniti se u svoj uski krug i u svoju malu zajednicu nego izložiti se olujama historije.

(Novosti)

O ljevičarskoj „anomaliji“

Tvrdo vjerujem da je rad vredniji i važniji od kapitala, a to je ‘ljevičarska anomalija’ koja se danas ne oprašta.

(Express.hr)

O tehnologiji

Ljudi misle da se oslanjaju na tehnologiju, a zapravo se tehnologija oslanja na njih. Ima jedna stvar koju vam niko ne može dati, pa ni tehnologija, a to je vrijeme. Vrijeme dobivamo na dar od Boga. Ništa od onoga od čega se isplati živjeti ne možete kupiti, sve dobijete na dar od Boga. Vaša generacija nema vremena za sebe i za vama drage ljude, a to je ono radi čega se isplati živjeti. Uvjeravaju nas da nove tehnologije pojednostavljuju stvari, čine nas efikasnijim, a to je masna laž. Tehnologije mogu mijenjati sporedne, manje važne stvari, ali ono što je bitno, uvijek je bilo onako kako je bilo i sada.

(klix)

O mržnji

Važan impuls za moje pisanje bila je i jedna čisto moja emotivna reakcija na Andrićevu pripovijetku ‘Pismo iz 1920. godine’, koju su strahovito zloupotrebljavali, krivo tumačili. Na jednom mjestu u toj pripovijetci Andrićev junak u Sarajevu ne može spavati – dva su sata u noći, čuje zvono s pravoslavne crkve, sat s katoličke, čuje mujezina – i govori ‘u ovoj zemlji su se čak i vremena zavadila’. Stotine, tisuće čitatelja tvrdili su kako je to Andrićev stav, kako Andrić tumači Bosnu kao zemlju mržnje, što naravno nije istina jer se ta pripovijetka završava Andrićevom mirnom, umornom, tihom konstatacijom da je taj junak otišao u Španjolsku i tamo ubijen. I kaže Andrić: ‘Tako je završio čovjek koji je htio da pobegne od mržnje’. Razumijete? Ako je Bosna zemlja mržnje, ona je to zato jer je cijeli svijet mjesto mržnje, zato jer je čovjek biće mržnje.

(Nacional)

O čistoj kulturi

Kao što ne može biti čistog života, ne može biti ni čiste kulture. Vi, dok živite, u vezi ste sa svime. Svaki stanovnik ovoga grada ima u sebi iskustvo katoličanstva, pravoslavlja, judaizma, islama, ima u sebi iskustvo srpske, hrvatske, židovske, ruske, engleske, njemačke kulture. Naša predodžba romana temelji se na Bori Stankoviću, koliko i na Aliji Isakoviću, Meši Selimoviću, Ivi Andriću… I onda su došli neki ljudi koji pravdaju okove kulturom, željom za čistom kulturom, i hoće da mog najboljeg prijatelja fra Milu Babića zaštite od mene. Ili da mene zaštite od moje žene.

(Dnevni Avaz)

O lebdenju i opsadi

U svakom slučaju, onda kad je sveta i onda kad je đavolska rabota, lebdenje je neraskidivo vezano za ekstazu, dakle za izlazak iz sebe (eks-stasis) – zbog te ekstaze lebdenje je istovremeno blaženo bestežinsko stanje, kako vi kažete, ali i stanje-bez-sebe. Vjerujem da je zato Sarajevo pod opsadom bilo idealan ambijent za upoznavanje lebdećeg stanja – sve je dovedeno do krajnjeg, upravo nepodnošljivog intenziteta, a istovremeno je sve nekako bez sebe, izvan sebe…

(Danas)

O političarima i švercerima

Naši pseudo političari, praveći se da su rasisti, sakrivaju činjenicu da su kriminalci, mizerni i jeftini šverceri koji se prave da su ultra, turbo, deluxe Srbi, Hrvati, Bošnjaci. Ustvari su sitni šverceri koji sitnu retoriku prodaju da bi sakrili činjenicu da kradu, pljačkaju, švercaju…

(AA)

O varvarizaciji svijeta

Mene najviše pogađa barbariziranje svijeta, koje nužno ide uz neoliberalni kapitalizam ili ‘kapitalizam skakavaca’ – skakavci ne mogu zavladati svijetom jer pojedu sve, baš sve na što naiđu, pa na kraju i oni umru od gladi. Taj kapitalizam poznaje samo jednu, financijsku vrijednost, a svaki pogled na svijet koji priznaje samo jednu vrijednost je totalitaran.

(Express.hr)

O isključivanju i uključivanju

Ja nisam Srbin, nisam Hrvat, nisam Židov, nisam Rom, nisam Talijan, nisam Nijemac, ali volim, poštujem i zahvalan sam i Nijemcima, i Talijanima, i Romima, i Srbima, i Hrvatima, za sve dobro koje su mi dali, koje su mi darovale njihove kulture. Hajte, molim vas, da pokušamo ovu retoriku isključivanja zamijeniti jednom retorikom uključivanja. Isključivanje dobro funkcionira u aritmetici, ali u životu dobro funkcionira samo uključivanje.

(Dnevni Avaz)

O iskustvu bolesti

Iskustvo bolesti je jako zanimljivo, uzbudljivo, iz više razloga. Prvi, što na posve drugi način počnete doživljavati vlastito tijelo. Bol, nesigurnost tijela, osjećanje da se s njim nekako mimoilazite… Dok ste zdravi, vi ste lijepo podudarni. Usklađeni ste, tijelo i duh. Bolest narušava taj sklad.

(Radio Sarajevo)

O varvarskom društvu

Varvarska društva funkcioniraju kao masa u kojoj je osjećaj pripadnosti i čežnja za totalnim poistovjećivanjem sa masom izrazito snažna. Civilizirano društvo se sastoji od pojedinaca, slobodnih ljudi koji svoju pripadnost artikuliraju, misle, propituju. Trenutno nisu veliki izgledi da bi na Balkanu moglo doći do stvaranja jednog takvog društva koje razmišlja kritički ali mogu i želim da se nadam da će ga moji studenti jednog dana doživjeti.

(DW)

O slobodi

U svijetu bez tajne, nema slobode. Sloboda je u nama. To je čista podvala da nama slobodu daje država, politička stranka, vojska… A sreća je uvijek proturječna, neraskidivo povezana s emocijama koje su na prvi pogled protivne sreći, kao što su želja, čežnja, žudnja, neispunjeni san. Kao što je sloboda neraskidivo povezana s našim unutrašnjim bićem. Budala ne može biti slobodna, jer sloboda je duh. Vi morate u određenoj mjeri biti razvijeni i kultivirani da biste bili sposobni za iskustvo slobode.

(Radio Sarajevo)

O poslu pisca

Na stranu šala, radi se zaista o tome što vi kao pisac morate biti sposobni da razumijete one kojima je najgore. I tu se ne radi toliko u mom slučaju o nekom etičkom impulsu, tu se radi o poslu, o obavezi koju zanat postavlja pred mene. Posao pisca je da razumije, ne da sudi. Ja ne smijem suditi, ali moram razumjeti, i to svakoga. Niste dobar pisac ako niste spremni bar pokušati da razumijete najpoganijega gada među svojim junacima. Empedoklo kaže: Bio sam dječak, djevojčica, ptica i nijema riba što skače iz mora. To je pisac. Vi ste pisac ako ste sposobni razumjeti ženu, i breskvu, i štakora, i zločinca, i dijete što maše ručicama. A ne sudite.

(Autonomija)

O optimizmu

Optimizam u mojim godinama je pouzdan dokaz da s glavom optimista nešto nije u redu, a ja ipak vjerujem da će nas ove poplave straha vratiti našoj ljudskoj biti, pa i ljudskim vrijednostima. Kad uspostave kontrolu nad našim bogatstvima, nad našim životima i snovima, našim kretanjem i ljubavnim iskustvima, skakavci će ostati bez posla i početi da jedu jedan drugoga – jer oni drugo ne znaju. A tad počinje naše vrijeme jer mi se, za razliku od skakavaca, znamo baviti sobom, raznim poslovima, pa i drugim ljudima, a da ih ne jedemo.

(Express.hr)

O zrelom društvu

Razlika između djeteta i zrelog čovjeka je u tome što dijete ozbiljno misli da je centar svijeta i da je sve što ono radi dobro. Zreo čovjek, pogotovo ako je pametan, zna da je u životu učinio mnogo dobroga i mnogo glupog, mnogo pametnih i mnogo imbecilnih stvari, dobra i zla, itd, itd. Zreo čovjek zna koja je budala.

(RSE)

O pripovjedanju

Dinko, znate da se pripovjedačka proza rađa u gradu. Na selu nastaje, rađa se lirika i epska pjesma, jer je selo jedna visoko integrirana zajednica. Tu nema izlaska iz sela. U gradu, koji vas prisiljava na to da iziđete iz sebe, da vidite drugog, u Helenističkom carstvu nastalom Aleksandrovim osvajanjima javlja se čitav niz gradova u kojima se potpuno divlje miješaju Egipćani, Heleni, Persijanci, Mezopotamci, Babilonci… I vi se sporazumijevate nekako sa svojim komšijom na jednom iskvarenom helenskom, ali kud god se okrenete vidite stranca, vidite nekog drugog. I tu se rađa pripovijedanje: kako mene Egipćanina vide Babilonci. I kako ja, Egipćanin, vidim Helene. I tu, u tom ambijentu nastaje pripovijedanje, jer morate izići iz svoje kože.

(Autonomija)

O sarajevskom humoru

Danas, kao i onda, Sarajlije znaju da je najbolje što se može brončanom spomeniku dogoditi jeste da ptice kake na njega. I nikome koga vole ne daju da se pretvori u brončani spomenik. Ta skepsa, ironija, sklonost humoru koji je često zločest, ali uvijek duhovit, uopće se nije promijenila.

(Dnevni Avaz)

O etičkom svijetu

Radi se o tome da je u visoko ideologiziranim, šovinističkim društvima jedino važna apsolutna, potpuna i bezgranična pripadnost (op. red.: etničkoj grupi, naciji). A moj svijet je svijet slobodnog čovjeka, pojedinca. I to je za mene etički svijet.

(DW)

O strahu

Ovo Vam nabrajam upravo da shvatite kako se sistematski u nama proizvode strahovi koji potpuno jedu naše duhovno biće. Mi potpuno zabravljamo da je živ čovjek izložen svakoj zamislivoj opasnosti. Samo mrtvi ljudi su izvan opasnosti. Imao sam čast 2012. primiti Počasnu medalju „Heinrich Heine” i moj govor je nosio naslov „Emigrirati u život“. Mi smo, kažu monoteističke religije, protjerani iz Raja. Oni koji u to ne vjeruju znaju da smo protjerani iz materice. Od tog trenutka do smrti mi smo izloženi svakoj zamislivoj opasnosti.

(Radio Sarajevo)

O zlu

Jasno je kao dan da sam u životu učinio i zlo. Jasno je kao dan da je i zajednica kojoj ja pripadam činila u svojoj dugoj historiji i zla. I ako se suočimo s tim zlima, mi smo se oslobodili pritiska, mi smo sposobni okrenuti se i drugima, govoriti s njima, prepoznati u njima dobro i zlo, postati sposoban da u njima vidimo ono dobro i ono zlo.

(RSE)

O slobodi i strahu

Uplašen čovjek nije sposoban za slobodu. Uplašen čovjek umjesto povjerenja u život, u svijet, u postojanje, u Boga, u druge ljude ima samo ovisnost. Uplašen čovjek prepoznaje isključivo svoje ovisnosti.

(Radio Sarajevo)

O nacionalističkim švercerima

Za Srbiju i Hrvatsku ne znam, ali za Bosnu pouzdano znam da u tim elitama nema nacionalista, to su šverceri koji prodaju nacionalističku retoriku da bi prikrili ono što stvarno rade. Prekjučer su švercali duhan i farmerice, jučer automobile i cigarete, a danas švercaju nacionalnu stvar. Sutra će s isto ovoliko oduševljenja švercati bratstvo i jedinstvo ili kulturnu otvorenost.

(Danas)

O jugonostalgiji

Ja sam, istinu govoreći, jugonostalgičar. Duboko sam vjerovao u Jugoslaviju, u mogućnost postojanja jednog jugoslavenskog prostora koji bi živio od razlika među pojedinim grupama. I zbog tog mog sna o Jugoslaviji ja ne mogu ne sanjati Evropsku uniju kao ostvarenje neostvarenog jugoslavenskog sna. Jer čovjeku jezika, piscu, tijesno je u malim zajednicama. Trebaju mi sugovornici koji će biti drugačiji od mene, koji znaju više, koji će me pobijati.

(Vreme)

O bolesti

Hajte molim vas dozvolite mi da budem bolestan. Imate sjajnu teoriju Thomasa Manna s početka dvadesetog stoljeća da je umjetnost neraskidivo vezana za bolest. U naše vrijeme je postalo sramota biti bolestan, siromašan, spor… Čovječe, nije, bolest je normalno ljudsko stanje.

(Radio Sarajevo)

O lažima

Ako živite ovdje izloženi svim ovim lažima, prividnim problemima, izmišljenim, dogovorenim i konstruisanim svađama, vi se u neko doba morate početi osjećati kao luđak. Ne sastajete se sa svojim životom, neko vas uporno uvjerava da rješava vaše probleme i vi vidite da on laže. U toj situaciji totalne nestvarnosti, situaciji potpuno lažnih i izmišljenih problema ljudi počnu gubiti razum i nužno se loše osjećaju.

(Klix)

O naciji

Današnja politička filozofija operira pojmovima „nacija“, uopće ne stvarima života, činjenicama stvarnosti. Komšiluk je stvaran. Komšija je uvijek konkretni čovjek i, naravno, živjeti u komšiluku je naporno, komplicirano. Naravno da vam komšija često ide na nerve, često ga ne možete smisliti jer anamoon ništa ne zaboravlja, pamti kad ste se napili, pravili budalu od sebe, pravili nešto glupo… Boravak u naciji je udoban jer nacije nema. Nacija je konstrukt.

(Radio Sarajevo)

O pitanjima

Hajjam je znao da je pitanje početak saznanja, da učimo radi toga da bismo bolje shvatili koliko ne znamo. Kad izgubimo sposobnost da se čudimo, prestali smo saznavati. Kad izgubimo sposobnost da budemo naivni, prestali smo se radovati. Kad izgubimo pitanja, mi smo mrtvi samo što to još nismo otkrili.

(Vreme)

(zurnal.info, foto: Jelena Dukarić)