Prošla je prva sedmica u kojoj imamo novog predsjednika Crne Gore, Jakova Milatovića. Neki će reći da je zemlja zauzela novi, demokratski kurs, dok će drugi razočarano kazati kako su Milatović i njegov Pokret Evropa sad razočarali prije svega srpsko ultranacionalističko tijelo, jer se nisu odmah javno predstavili kao neočetnici.

Junski lov na 2/3 skupštine

Pokušaću osvijetlili put Jakova Milatovića do 11. juna kada će se (vjerovatno) održati prijevremeni parlamentarni izbori u Crnoj Gori, na kojima će po svim projekcijama Milatovićeva “Evropa sad“ sa pratećim prosrpskim strankama “loviti“ 2/3 poslaničkih mandata, odnosno, kada će pokušati osigurati apsolutnu većinu kojom će moći da mijenjaju Ustav, a time i identitet građanske Crne Gore.

“Rusija izvršila agresiju na Ukrajinu, nastavljamo sa sprovođenjem svih sankcija“, kazaće Jakov Milatović i dodati kako je Kosovo samostalna i nezavisna država koju je priznala Crna Gora i kako nema povratka na staro. Naglasiće dalje u jednom od svojih prvih intervjua sa pozicije novoizabranog predsjednika Crne Gore i da je stabilna pozicija ove zemlje u NATO paktu. Sve ovo je izazvalo lavinu zgražavanja u pročetničkim političkim bunkerima, koji su podržali Milatovića, a očekivali su da će on, valjda istu večer, proglasiti prisajedinjenje sa Srbijom.

Ne ide to tako!

Naprosto to ne ide tako i to se neće tako na prečac dešavati. Milatoviću, sad više nego ikad treba podrška zapada i zapadnih ambasada, ista ona kakvu je uživao Dritan Abazović i njegova URA sve ovo vrijeme. Tu podršku sigurno neće dobiti četničanjem i velikosrpskom pričom. A ta podrška mu je neophodna, kako bi u junu na (najavljenim) prijevremenim parlamentarnim izborima osigurao famozne 2/3 ili signifikantno 66,6%  vlasti.

Politika identitetskog preustroja Crne Gore

I zato crnogorski pisac i kolumnista Andrej Nikolaidis s pravom kaže: “Nastavlja se ista strategija kao i sa Dritanom Abazovićem. Vanjsku politiku kakvu je vodio Abazović, vodiće i Milatović. Naročito se neće ništa dirati do juna, jer im treba maksimalna podrška Zapada za famozne 2/3, kako bi krenuli u promjene Ustava. Tako će namiriti svoje biračko tijelo izmjenama identitetskih oznaka kao što su zastava, himna i jezik. Dakle, njihov prioritet je identitetski preustroj Crne Gore i potpuna, dobrovoljna asimilacija. A na spoljašnjem planu će funkcionisati kao klasični trojanski konj u NATO paktu“

Pa će se tako Jakov Milatović za sve odluke koje će dovesti do konačne i suštinske propasti crnogorske nacije, crnogorske države i crnogorskog jezika oslanjati na “demokratsku volju naroda“. Namjerno kažem “naroda“, a ne “građana“ jer je još u predizbornoj trci Milatović nagovijestio da ga građani kao “naslijeđe Mila Đukanovića“ pretjerano ne interesuju.

A šta ga onda interesuje? Pa interesuje ga Crna Gora, kao država naroda, prije svega jednog- srpskog naroda i folklornih manjina, a manjine su svi ostali, računajući i Crnogorce.

A kad smo kod manjina, Jakov Milatović je odmah dao do znanja, kako neće ni da čuje za ulazak Bošnjačke stranke, makar kozmetički, preko svojih predstavnika u vlast. On je eksplicite kazao da Bošnjačku stranku ne vidi kao budućeg saveznika u Vladi Crne Gore, ali zato vidi kao poželjnog partnera provučićevsku Stranku pravde i pomirenja Usame Zukorlića, što jasno govori kuda plovi Milatovićev brod na duge staze u regiji.

Priču o famozne 2/3 u Skupštini na junskim izborima, zaokružuje i profesor povijesti na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju Boban Batrićević, koji kaže, obraćajući se Milatoviću i njegovom pokretu “Evropa sad“ u svojoj kolumni za Antenu M: “Dvije trećine ne daju vam samo mogućnost da birate sudije Ustavnoga suda, Vrhovnoga državnoga tužioca i ko zna što još. Dvije trećine vam daju i ono za što se srpske partije, organizacije i crkva bore već više od deceniju – ukidanje građanskoga koncepta i uvođenje države naroda. Daju vam i pravo da ukinete crnogorski kao zvanični jezik.“

A šta ako ne bude junskih izbora i ko su pravi Milatovićevi protivnici?

Ali, nemojte ni na momenat pomisliti da će put do famozne 2/3 vlasti “Evrope sad“ biti posut ružama i još manje, nemojte misliti da će joj klipove u točkove zabijati (samo) DPS Mila Đukanovića. Jer je Đukanović džentlmenski priznao poraz i povukao se sa čela DPS-a, što nikada nije uradio neki “diktator“, kako su ga krstili srbijanski mediji. Ono čega treba da se plaši Milatović su “guje u njedrima“ iz njegovog najbližeg okruženja, a tu prije svega mislim na Dritana Abazovića i prosrpske partije sa svojim liderima.

I nije trebalo čekati ni par dana, a već čujemo najave premijera u tehničkom mandatu, ili odlazećeg Dritana Abazovića, da će se nakon predsjedničke inauguracije Jakova Milatovića Skupština samoraspustiti, a što je indirektno i najava mogućeg odlaganje izbora koje je zakazao odlazeći predsjednik Crne Gore, Milo Đukanović za 11. jun ove godine.

Nego, zašto bi Abazović sa prosrpskim partijama najavio prolongiranje izbora, sad kad im je pobjeda na tacni? Stvar je jednostavna partija, “Evropa sad“ Jakova Milatovića i Milojka Spajića je nakon preuzimanja Podgorice, a pogotovo nakon osvajanja predsjedničkih izbora u takvom naletu, da bi vrlo vjerovatno sama mogla uzeti toliki kolač vlasti koji bi posve sigurno izgurao Abazovića iz svake kombinatorike, a možebitno i četničkog vojvodu Andriju Mandića i njegove partnere u DF-u i ostalim prosrpskim partijama.

A to bi, zapravo, bio poraz svih onih koji su dali svoj bazen glasova Milatoviću na predsjedničkim izborima i koji su podržali “Evropu sad“ na lokalnim izborima. A prosrpske partije itekako očekuju da im Jakov Milatović vrati dug i to po mogućnosti sa kamatama. I zato bi po njih bilo dobro da se izbori nekako odlože za jesen ili čak i kasnije, kako bi euforija oko “Evrope sad“ splasla.

Tamo gdje su srpske trobojke Milatović vidi crnogorske zastave

Na koncu, kada posložimo sve kockice, nemaju razloga ze eksplicitno zadovoljstvo (makar za sad) neočetnici, a pogotovo sa druge strane nemaju čemu da se raduju građani koji očekuju multietničku, građansku Crnu Goru. Tim više ako znamo kako se proslavljala pobjeda Jakova Milatovića diljem (nekada) građanske Crne Gore – uz srpske trobojke i četničke odore.

Zanimljivo, Jakov Milatović je pokazao ekstremnu dozu cinizma i bezobrazluka, kada je izjavio glede proslave njegove pobjede, da se nije slavilo uz srpske zastave:

“Svako vidi ono što možda želi vidjeti. Ja sam vidio dostojanstvenu pobjedu s crnogorskim i evropskim zastavama.“

A upravo taj cinizam se može obiti o glavu baš takvom jednom mladom i nadobudnom lideru i to od strane onih koji su nosili te zastave i pjevali četničke pjesme.

Pa je pitanje Quo Vadis, Jakove Milatoviću zapravo pitanje, kuda dalje Crna Goro? Za zapadne ambasade ona ide nominalno ka EU, a odistinski Crna Gora se kreće po privlačnim gravitacionim silnicama srpskog sveta. Najbolji primjer za to su vam pojedine bošnjačke kuće i džamije u Crnoj Gori, koje je policija čuvala i obezbijeđivala od pobjednika i “oslobodilaca“, u nedjelju navečer, a koji u srpskim odorama tako surovo podsjećaju na iste one koji su okupirali zemlju 1918.

(Al Jazeera, foto: NDNV)