Bogme su svi povjerovali. U dubrovačkom kafiću Irish pub, u kojemu je 1990. osnovan dubrovački HDZ, u subotu, 1. travnja popodne, pohvatali su se za vratove splitski novinar Boris Dežulović i beogradski televizijski satiričar Zoran Kesić, psujući jedan drugom majku srpsku i hrvatsku. “’Ajd’ šta je bilo u ratu, al danas ne’ko majku da mi spominje…”, navaljivao je Kesić na Dežulovića, dok su se stolovi u birtiji razmicali od njihova nagurivanja. “Pička ti materina, sa’ću te razvalit’…”, srljao je Splićanin, sav zajapuren, Beograđaninu u lice. “Ma ‘ko si ti… Ivančić je bar pisac, a koji si ti kurac…?!” Teško su ih razdvojili, a šake samo čudom nisu sijevnule.

“Žao mi je, ovo je ispalo jako nezgodno” – SMS otprilike takvog sadržaja poslao je Kesić Petru Mrnareviću, organizatoru tribine na temu “Ususret 19. stoljeću”, na kojoj je iste večeri Kesić trebao nastupiti. Mrnarević je baš tog trenutka doznao da se ova dvojica čupaju u Irish pubu. U prvi trenutak nije povjerovao – pa Prvi je april, zaboga – ali kad su mu rekli – “Eh, da bar je…” – oblio ga hladan znoj. Pohitao je u Irish pub, i ondje zatekao ozbiljan incident: ova dvojica jurišaju jedan na drugog, stolovi lete, a u birtiji neugodan tajac; gosti manji od makova zrna.

Nije baš malo prošlo prije nego što su svi prasnuli u smijeh. Mrnareviću je cijela večer trebala da se oporavi od šoka. “U jednoj sam času, srljajući na Zorana, osjetio: potući se iz mržnje, pa nije to ni tako teško”, zanimljivu je psihološku opasku kasnije nabacio Dežulović. Bio je to vjerojatno najmarkantniji performans ovogodišnjega postjugoslavenskog Prvog aprila: jer uistinu, kako reče Dežulović, ako se čak i za njega i Kesića može povjerovati da bi uistinu bili u stanju zbog međunacionalne mržnje nasrnuti jedan na drugoga, to mnogo govori o tome kakvi su Srbi i Hrvati.

Sva je sreća da je taj uspio štos promijenio očekivani tok treće večeri ovogodišnjega dubrovačkog Proljetnog Rebedua u cavtatskom hotelu Croatia, jer se očekivala žustra raspra oko drugog kruga izbora u Crnoj Gori i budućnosti te podijeljene zemlje. No razgovor je otišao posve drugim smjerom, najboljim mogućim, pretvorivši se u kolektivni plaidoyer za satiru, taj najbolji lijek za grotlo nacionalizma, mržnje i netrpeljivosti u koje se pretvara ovaj svijet.

No kada dobru satiru proizvode novinari i aktivisti – kao što su to u subotu u Dubrovniku učinili voditelj tribine Pero Mrnarević, Zoran Kesić, banjalučki kolumnist Dragan Bursać i novosadski novinar Dinko Gruhonjić – nužno je to crnohumorna satira. Tako je Kesić, na opće oduševljenje, otpjevao svoj popularni šlager “Mrzim Hrvate”, iz kojega ćete doznati da ne mrzi samo njih, nego – baš kao u onoj Dežulovićevoj pjesmi Gloria mundi – valjda sve narode ovoga svijeta.

Publika je također čula ironičnu primjedbu kako je “potrebna hrabrost da se bude na strani većine”, i to kao komentar na činjenicu mnogi mladi danas u Srbiji svoj adolescentski bunt ne iskazuju protivljenjem autoritetima, nego crtanjem murala Ratka Mladića po zidovima. E, ali nađe se i onih koji ime “Ratko” na tim muralima preoblikuju u – “Sraćko”. I da ih je bar što više.

Pripovijedali su gosti i o jezivim prijetnjama što ih primaju zbog svojih tekstova, o prijetećoj i uznemirujućoj mržnji što se izlijeva s društvenih mreža, ali sve to s hrabrom i superiornom duhovitošću, jer “ako živiš i svinjcu, to ne znači da moraš biti svinja”, kako reče Dragan Bursać.

“Najviše nam fali zajebancije. Previše je normalizacije abnormalnog. Psihopate ne možete shvaćati ozbiljno”, čulo se na tribini, a primjer je bio više nego razumljiv. Jer, što nego psihopati mogu biti političari koji su proizveli i ovakvu mogućnost: da banjalučki pučkoškolac, sav veseo, obavijesti striku da je sa školom “bio u inostranstvu na ekskurziji”, a kada ga ovaj pita gdje su to bili, dijete odgovara: “U Tuzli”.

Banja Luka danas, rekao je Dragan Bursać, “kombinacija je ruske gubernije i opskurnog filma o 1992.”, “grad grafita Ratka Mladića i slova ‘Z’”. “Pitate se nekad, zašto na mojoj zgradi nema grafita Mladića? Jer ako nema, razbit će mi auto”, ironizirao je.

Prema dojmovima Dinka Gruhonjića, sveučilišnog profesora i glavnog urednika novosadskog portala autonomija.info, današnja je Vojvodina “kusur Srbije za Kosovo”; ona “ne liči na sebe, pustinja je, ekološki uništena, potpuno srbizirana, do mjere da im smeta čak i pravoslavni barok 19. stoljeća, pa grade crkve u bizantsko-raškom stilu”. “Lako je svima vama, Hrvatima, Bosancima, vama na Kosovu… Mi Vojvođani jedini smo ostali sa Srbijom”, dobro se nosio Gruhonjić s tonom fine ironije koji je oplemenio cijelu tu ugodnu prvoaprilsku večer u Cavtatu.

Naravno, sve je to bila zajebancija iz tuge. “Ovo što živimo danas, ono je što bismo živeli da su u Drugom svjetskom ratu pobijedili ustaše i četnici”, kazao je Gruhonjić. Naša su društva, eto, uređena po zamislima “najboljih pisaca s prijelaza 20. u 19. stoljeće”. I tako smo zatvorili krug, natrag do naslova tribine: “Ususret 19. stoljeću.” Bursać, naime, lijep je kompliment udijelio Hrvatskoj: “Hrvati su napredni – oni su u 19. stoljeću”.

Boris Pavelić (Forum)