Najduža ukrajinska godina upravo prolazi.

Prva godina rata za koju su ruski propagandisti samouvjereno najavljivali da će biti završena davno – sedmicu ili dvije poslije početka “specijalne vojne operacije” – potvrdila je snagu i žilavost Ukrajine i ogromno istorijsko junaštvo njenih ljudi. Njenih heroja.

Za nas koji se dobro sjećamo početka nesrećnog i zločinačkog rata na prostorima bivše Jugoslavije ruska propaganda u februaru 2022. je izgledala posebno odvratno. Tačno je – paralela između one agresije u kojoj “Srbija nije učestvovala” i ove invazije na koju je Rusija bila “primorana” nema mnogo. Ali je jedna zajednička osobina dominantna: laž.

Višestruka zločinačka laž.

Prvo, ruska invazija na Ukrajinu je zasnovana na temeljnoj istorijskoj neistini i ideologiji koja je – sada je to očigledno – dio ruske političke i opšte kulture. Propaganda i laži su tu da bi sakrile mnoge istorijske praznine i iskontruisani narativ zvanične Moskve.

Za koju ne treba tražiti istorijske izvore i citate iz starih i zaboravljenih knjiga. Objavu te laži dao je sam Putin, u govoru koji je prethodio napadu od 24. februara prošle godine: nema Ukrajine, niti Ukrajinaca, niti njihove kulture i istorije, pa ni crkve, ni jezika. Uništiti, razvaliti, dotući – jer to, ionako, ne postoji i ne smije da postoji!

Nama, u Crnoj Gori – što god da mislimo o Rusiji i Ukrajini, ili o Srbiji i Crnoj Gori, bilo da se time oduševljavamo ili da to preziremo – ta logika i takva ideologija su dobro poznate. Nažalost.

Drugo, prvi dani prodora ruskih trupa na teritoriju susjedne nezavisne i suverene Ukrajine su bili praćeni – sasvim poznato i već doživljeno – oduševljenjem i zlobom onih koji bi potpisali Putinove riječi i kada bi umjesto “Ukrajina” pisalo “Crna Gora”. (“Mala Ukrajina”, kako je to rekao namjesnik Crkve Srbije u Crnoj Gori. On je mislio da najavi, tj. potvrdi slom Crne Gore. A dao nam, bez namjere i želje, veliki kompliment!)

“Razvaliće ih Rusi!”, “Rusija je to!”, i tako dalje. Mučna provincijska zadrta glupa logika. Baš kao i devedesetih – JNA “žestoko uzvraća” i Srbija pobjeđuje na svim frontovima, iako nije u ratu!

Mučno je sjećati se izjava koje smo čuli i u Skupštini Crne Gore, na tu temu i sa tom gnusnom notom u sebi.

Uzgred: pretpostavljam da i dvostruki državljanin-kandidat Mandić, aktuelni favorit srpske politike i srpske crkve, u svojoj predizbornoj predstavi kajanja zbog svega što je u životu radio i govorio, lako može pronaći i svoje i izjave svojih političkih istomišljenika, u kojima svi zajedno seire zbog toga što se uništava zemlja Ukrajina, i traže da se, u početku, ne uvedu, a, kasnije, insistiraju da se ukinu sankcije Rusiji. To bi bio jedan lijepi predizborni spot, dok se ponovo rođeni četnički vojvoda kaje nad svojom biografijom i životnim (ne)djelom.

I to je junačenje na daljinu prestalo.

Rusija je duboko zaglibljena u sopstvenu istorijsku sramotu. Nema više oduševljenja uličnih i salonskih nacionalista i fašista. Ponoviću, i povodom ove tužne obljetnice: Rusija (opet) vrši veliku nuždu na sopstvenu istoriju. To i njeni bezuslovni sljedbenici vide. Velika je sramota i propast Rusije.

Treće, i najtragičnije (a, zapravo, i najgluplje, mada to ne umanjuje, kod onih koji žele u to da vjeruju, snagu takvog propagandno-psihološkog trika) – Kremlj tvrdi da se u Ukrajini Rusija bori protiv – nacizma! Orvelovska laž i zamjena teza, od koje Putin – čujemo to i na jučerašnjem režimskom skupu u Moskvi – ne odustaje, dok je živ. Dok bude živ.

Pod novom svastikom u obliku slova Z, ruska armada, u kojoj su, u prvim naletima žrtvovani golobradi mladići, pa onda i plaćenici, ubice iz postrojbi Ramzana Kadirova, a zatim i “vagnerovci”, uključujući kriminalce svih vrsta iz ruskih zatvora, pokušava da porobi Ukrajinu uništavajući sve što stigne, uz stravične zločine i zvjerstva prema civilnom stanovništvu, a svijet treba da povjeruje kako se to Sovjeti opet brane od “naci-fašizma”?!

Na kraju su tu i priče o samom Volodimiru Zelenskom, hrabrom ukrajinskom predsjedniku, kojem se zamjeraju i izmišljaju sve moguće i nemoguće stvari, jednako vrijedne i kredibilne kao i razlozi za “specijalnu vojnu operaciju”. Iz prošlosti se na te gadosti i zlobe smiju njegovi đedovi, koji su se borili i ginuli za domovinu kada je ona bila napadnuta od stvarnih nacista i fašista, u Drugom ratu. Kao što su se, uostalom, borili i hrabri Ukrajinci, koji su činili dominantni dio Crvene armije u pobjedničkom jurišu, preko Beograda i Beča, i dalje, do samog sloma Trećeg Rajha.

Tužna je godišnjica zbog zločina protiv čovječnosti, zbog mrtvih i njihovih porodica, zbog teških razaranja, zbog uništavanja jedne zemlje i jednog naroda kojem velikoruski imperijalizam i hegemonizam ne priznaju pravo na postojanje.

Tužna je i tragična godišnjica, ali i slavna, istorijska.

Pobjeda Ukrajine je potreba svijeta u kojem živimo. Pobjeda Ukrajine je istorijska potreba i pravo svih njenih ljudi, njene istorije i njene kulture.

Pobjeda Ukrajine je i potreba Rusije. Ako se to sada ne vidi, doći će dan kada će i to biti jasno.

Borba i pobjeda Ukrajine je i velika podrška za Crnu Goru.

Crnu Goru građansku i demokratsku, nezavisnu i samostalnu, u kojoj zajedno žive ljudi raznih vjera i nacija. Crnu Goru okrenutu evropskim i atlantskim savezima i integracijama. Slobodnu Crnu Goru!

Braća i prijatelji Ukrajinci biju i našu bitku.

Slava Ukrajini!

(Gradski.me)