Skip to main content

SEUMAS MILNE: Hi-tech likvidacije

Planeta 30. мај 2012.
4 min čitanja

Više od decenije otkako ga je Džordž Buš proglasio, „rat protiv terorizma“ bi trebalo da se privodi kraju. Završena je američka okupacija Iraka, a NATO traga za izlaznom strategijom iz Avganistana. Ali, i pored toga, rat se nastavlja. Ovog puta je u pitanju drugačiji rat – rat bespilotnih borbenih letelica, uz pomoć kojih je u međuvremenu ubijeno hiljade ljudi i koji se upravo zahuktava.

Od Pakistana do Somalije, bespilotni avioni, kontrolisani od strane CIA-e, izbacuju smrtonosne rakete „helfajer” na sve dužu listu onih koje SAD sumnjiči za terorizam – one su već ubile stotine, a možda i hiljade civila tokom ratnih dejstava.

Najmanje 15 bespilotnih napada izvršeno je ovog meseca u Jemenu, a u njima je stradalo desetine ljudi. Taj broj ravan je ukupnom broju bespilotnih ataka tokom cele protekle decenije. U Pakistanu je niz ovakvih napada u protekloj nedelji, protiv navodnih „ekstremističkih” meta, dovelo do smrti, odnosno spaljivanja oko 35 ljudi, a rakete su pogodile džamiju i pekaru.

Američka odluka da pojača napade bespilotnim borbenim avionima u Pakistanu, kojima se protivi i vlada i parlament u Islamabadu, smatrajući ih kršenjem suvereniteta i nezakonitim sredstvom, odražava bes Vašingtona zbog hapšenja agenta CIA-e koji je bio uključen u lov na Osamu bin Ladena i pakistanskog odbijanja da obezbedi rute za snabdevanje NATO snaga u Avganistanu. Ti putevi su zatvoreni u znak protesta zbog ubistva 24 pakistanska vojnika od strane američkih trupa u novembru prošle godine, za šta SAD još uvek odbija da se izvini.

Visoki predstavnik Pakistana u Londonu Vahid Šamsul Hasan opisao je najnovije američke napade kao “kaznene”. Ako je to tako, onda su bespilotni avioni “predatori” i “riperi” Obamino oružje prinude i ucene koje se primenjuje na teritorijama problematičnih američkih saveznika kao što su Pakistan i Jemen – a bespilotni rat je Obamin rat.

Obama je za vreme prve dve godine svog predsednikovanja više nego utrostručio broj napada samo u Pakistanu. Prednost ovakvog vo]enja rata je u tome što on isključuje američke žrtve dok se napadaju “loši momci”, a te žrtve Buš je izgubio iz vida u svom entuzijastičkom naporu da potčini Irak. Sada pristalice rata hvale hiruršku preciznost i detaljan nadzor nad dejstvima i letelicama, kojim upravljaju svevideći tehničari smešteni hiljadama kilometara daleko, u Nevadi.

Ali, ta fantastična kompjuterska igra je zapravo smrtonosni rat. Od 2004. godine do danas, od napada bespilotnim avionima u Pakistanu poginulo je, prema izveštajima, od 2.464 do 3.145 osoba, od kojih je 828 civila (535 pod Obamom) i 175 dece. Neke procene govore da je broj pakistanskih civilnih žrtava još i veći – što je verovatno, s obzirom na tendenciju da se „ekstremistima” proglašavaju i oni za koje se kasnije ispostavi da to nisu bili.

Američki predsednik je nedavno istakao da broj civilnih žrtava nije “ogroman”. Možda i nije ako se poredi sa Irakom, gde su nastradale stotine hiljada, ili u odnosu na Avganistan, u kojem se žrtve mere desetinama hiljada. Ali jezivo je to što u taj „neogroman” broj ulaze i desetine stradalih tokom ponovljenih napada, kada su ginuli i oni koji su hteli da ukažu pomoć ranije nastradalim. Spomenimo, takođe, Tarika Kana, 16-godišnjeg Pakistanca koji je poginuo u napadu bespilotnih aviona nakon što je doputovao u Islamabad da protestuje protiv rata.

Ova ubistva, u stvarnosti predstavljaju egzekucije i mnogi stručnjaci za međunarodno pravo smatraju ih potencijalnim ratnim zločinima. Među njima je i specijalni izvestilac UN za “vansudska” ubistva Filip Alston. Nekadašnji penzionisani pravni savetnik CIA-e, uticajni Džon Rizo, koji je odobrio bespilotne napade, i sam je govorio o tome da su “uključeni u ubistvo”.

Pre samo deset godina SAD je oštro kritikovala Izrael zbog “vansudskih ubistava”, ali sada takve likvidacije nazivaju samoodbranom u ratu protiv Al Kaide. Ti napadi, međutim, uglavnom se sprovode na osnovu neproverenih ili falš informacija, u zemljama kao što je Pakistan, gde rat nije proglašen i bez saglasnosti izabrane vlade.

Advokati koji zastupaju porodice žrtava sada pripremaju tužbu protiv britanske vlade – koja izvodi svoje bespilotne napade u Avganistanu – za učešće u ratnim zločinima preko obaveštajne službe GCHQ, koja sarađuje sa CIA-om u “ciljanom ubijanju”. Paralelno, sudski postupci će se voditi i protiv pakistanske vlade i fabrike bespilotnih letelica Dženeral Elektrik – čiji je slogan – “mi unosimo dobre stvari u život”.

Naravno, bespilotni avionski napadi su samo jedan od načina na koji SAD i njeni saveznici seju smrt u Avganistanu i drugim zemljama Bliskog istoka. Uzmimo u obzir i druge, od noćnih racija i vazdušnih napada do aktivnih ubijanja na zemlji. Dan nakon masakra u mestu Hula prošlog petka u Siriji, sa više stotina mrtvih, osam članova jedne porodice ubijeno je u NATO napadu u istočnom Avganistanu – a to je jedan od mnogih zločina koja jedva da su i registrovani u zapadnim medijima.

Ali, dok je podrška ratu u Avganistanu pala na najniži nivo u svim državama NATO-a, ovakva vrsta rata je popularna u SAD. Teško da je to iznenađujuće, jer ovaj rat ne prouzorkuje nikakvu opasnost za američke snage – nazovimo ga pravim asimetričnim ratom – koji za cilj ima navodno „uklanjanje” terorista. Ali ova haj-teh smrtonosna strategija stvara opasan svetski presedan, koji ništa dobro neće učiniti za bezbednost SAD.

Još pre deset godina, eksperti su upozoravali da “rat protiv terorizma” neće iskoreniti terorizam već da će ga pospešiti. A to se upravo i dogodilo. Obama je sada ovaj rat preimenovao u kampanju „Prekomorske vanredne operacije” i prebacio akcenat sa pešadije na robotiku.

Ali, kao što pokazuje destabilizacija Pakistana i rast broja pripadnika Al Kaide u Jemenu, ovaj novi „rat protiv terorizma” ne daje rezultate. Bespilotni rat je krvavi rat protiv muslimanskog sveta, koji hrani mržnju prema SAD – i podstiče terorizam, nikako ga ne smanjuje.

Seumas Milne (The Guardian, 29. 5. 2012.)
Prevod: Autonomija
(Autor je urednik britanskog lista „The Guardian”. Bio je njegov dugogodišnji dopisnik sa Srednjeg istoka, kao i iz istočne Evrope, Rusije, južne Azije i Južne Amerike. Autor je knjiga „The Enemy Within” i „Beyond the Casino Economy”.)