Barikade, dirigovano dizanje tenzija, maksimalistički i neispunjivi zahtjevi političkih lidera te specijalni rat dezinformacijama kojima se već drugu sedmicu zaoštravaju srpsko-albanski odnosi na sjeveru Kosova već je viđeno postavljanje scene za novi konflikt.

Lideri Srbije Aleksandar Vučić i Kosova Albin Kurti došli su do praga kad korak preko njega znači raspad njihovih političkih strategija te ga oni možda lično i njihova vlast sigurno ne bi preživjeli. Tome treba dodati i odsustvo provodivih ideja evropskih medijatora.

Zajednica srpskih opština, dolazak vojske i policije Srbije na Kosovo, priznanje Kosova, potpuna reintegracija srpskih općina na sjeveru u kosovski ustavno-pravni sistem i prekid sa Srbijom… sve su to opcije koje Kurti ili Vučić ne mogu prihvatiti, jer sadrže ogroman potencijal destabilizacije. Na primjer, pokušaj ukidanja srbijanskih tablica (KM) doveo je nedavno do ozbiljnih incidenata. Ovih dana je hapšenje bivšeg policajca Dejana Pantića (kojeg MUP Kosova optužuje za terorizam) pokrenulo ljude da podignu desetak barikada oko graničnih prijelaza Jarinje i Brnjak te prema „albanskom Kosovu“, a za koje sigurnosni eksperti Kosova kažu da se „…ne mogu nasilno ukloniti bez prolivanja krvi“.

Kosovo i Crna Gora – kriza spojenih posuda

Tenzije se održavaju, a prisustvo kosovskih snaga sigurnosti oko Kosovske Mitrovice, kriminalnih grupa, srpskih i proruskih ekstremista iz Srbije i Republike Srpske, a vrlo vjerovatno i ruskih obavještajnih i specijalnih grupa čine kontekst u kojem je vrlo lako moguće pokrenuti oružani konflikt.

Određena rezerviranost KFOR-a tome, također, pogoduje. U aktuelnoj situaciji otvaranje konflikta ima i svoju logiku. Ima razloga da bi odgovarao svim stranama (osim narodu). Čak i evropskim i američkim medijatorima, iako to niko od njih ne bi javno priznao.

Jer, njihova višegodišnja diplomatska jalovost stvorila je politički Gordijev čvor koji je neophodno presjeći. Oružani konflikti sa ljudskim žrtvama po pravilu su „akceleratori“ razrješavanja ovakvih kriza, jer tada akteri dobijaju dodatni argument „za“ prihvatanje dotad nemogućih opcija uz parolu „bolje je loše rješenje, nego ratovanje i žrtve.“ U cijelu priču neohodno je uključiti i aktuelni ruski interes, pa već dolazimo do jednog od odgovora – ko bi počeo rat. Rusko-srpski humanitarni centar u Nišu i indicije da se na sjeveru Kosova već nalaze pripadnici Grupe Wagner, privatne plaćeničke vojske ruskog oligarha Jevgenija Prigožina, bliskog Vladimiru Putinu fokusiraju sigurnosnu prijetnju na ovaj izvor. Ovakvu sumnju potkrepljuju i aktuelna previranja u Crnoj Gori.

Tamo traju demonstracije građana organiziranih u pokret “Ima nas“. Oni su protiv donošenja zakona o smanjenim ovlaštenjima predsjednika Mila Đukanovića, a koji je nametnula tijesna skupštinska većina pod vodstvom proruskog Demokratskog fronta! Tim zakonom se omogućava biranje mandatara iz DF-a (Miodraga Lekića) i bez saglasnosti predsjednika.

Kako se radi o stranci sa potpuno proruskom politikom, suprotstavljenom evropskom putu i NATO članstvu Crne Gore i taj zakon su demonstranti ocijenili „pokušajem ustavnog puča“ i najavili blokadu crnogorskih gradova narednih dana. Već je došlo do sukoba s policijom i neizvjesno je da li je moguće spriječiti eskalaciju.

U isto vrijeme raste napetost na sjeveru Kosova te je ovdje moguće očekivati „efekat spojenih posuda“, te je teško vjerovati u slučajnu podudarnost tajminga ovih događaja.

Pozicije aktera

Lokalno srpsko stanovništvo koje učestvuje na barikadama samo predstavlja „kritičnu masu“, a praktično je ucijenjeno od Vučića, s obzirom da je cijelo sjeverno Kosovo egzistencijalno ovisno od Srbije. Njih kontroliraju opskurne grupe radikala iz Srbije i bh. eniteta RS usko povezane s ruskim ekstremistima (RČP, „Srbska čast“, „Noćni vukovi“), ali svakako na vezi i sa srbijanskom obavještajnom službom BIA, koja zapravo uvijek koordinira i usmjerava ovakve akcije. Osnovna svrha i cilj barikada jeste da se održavaju tenzije do naredne faze krize, tj. da se ne dozvoli „hlađenje situacije“.

Nesuvisli zahtjev predsjednika Vučića prema KFOR-u (da se dozvoli ulazak 1.000 pripadnika MUP-a i Vojske Srbije na sjever Kosova) ne govori o stvarnoj namjeri i mogućnosti, nego o njegovoj očajničkoj poziciji i građenju alibija u domaćoj javnosti. Evo, pokušao je sve da se Srbija vrati na Kosovo, ali KFOR ne dozvoljava. „A protiv NATO-a se ne može.“ Dakle, Vučićev politički maksimum jeste da Srbe iz Zvečana, Leposavića i Kosovske Mitrovice drži u pat-poziciji na barikadama i time pokazuje kako odbija Kurtijeve zahtjeve (da kosovski MUP i organi uđu i uspostave vlast i na sjeveru zemlje) smatrajući ih ponižavajućim za Srbe.

Izgleda da se Vučiću bliži trenutak kada će morati priznati neuspjeh u nastojanju da isposluje bilo kakav politički i psihološki prihvatljiv status kosovskih Srba. Zbog toga bi i njemu odgovarao oružani konflikt (ali ne krivicom Srbije) kao argument da je „sve učinjeno, ali nije se moglo.“ Nakon toga svako rješenje prikazao bi nametnutim i izvan njegove moći i volje.

Prištinske vlasti strahuju da bi konflikt pojačao pritisak Evropske unije i Sjedinjenih Američkih Država na njih da prihvate neke od srpskih zahtjeva kako bi se situacija smirila i napravio korak ka konačnom rješenju. Međutim, kosovski premijer Albin Kurti nesklon je bilo kakvom reduciranju kosovskih nadležnosti prenosom dijela na npr. „zajednicu srpskih općina“.

„Nećemo ponavljati greške iz Bosne niti prihvatiti neku novu ‘republiku srpsku’ na Kosovu. To bi bio stalni izvor novih tenzija“, rekao je Kurti više puta objašnjavajući odbijanje porijedloga Beograda u tom pravcu. Kurtijeva pozicija je znatno bolja nego Vučićeva i zbog sigurnosnih garancija Sjedinjenih Američkih Država. Na pitanja o stavu SAD o povratku srpskih snaga na Kosovo i u slučaju konflikta specijalni američki izaslanik za Kosovo Gabriel Escobar prije nekoliko dana je u intervjuu za Radio Slobodna Evropa pojasnio:

„Mi to kategorički odbacujemo. Mi to uopće ne podržavamo. Ne očekujem da će se to desiti. I podvući ću – Kosovo ima snažne sigurnosne garancije SAD-a, koje se manifestiraju učešćem u KFOR-u“, rekao je Escobar. I da podsjetimo, na Kosovu je „Camp Bondsteel“, druga po veličini američka vojna baza u Evropi.

EU i SAD energično se protive svakom koraku koji pojačava tenzije. Razumljivo, u situaciji kada su opterećeni ratom u Ukrajini ne treba im novi konflikt na Balkanu, ali bi, ako se desi, tu situaciju sasvim sigurno iskoristili da slome aktere i donesu brza mirovna i politička rješenja.

Šta će biti ruski manevar?

S druge strane, ruske „garancije“ Srbiji više su kamen oko vrata nego podrška. Već je i u srbijanskoj javnosti razotkriveno da se ne radi ni o kakvoj „ljubavi bratskih pravoslavnih naroda“, nego da je podrška Moskve u UN stavljanjem veta na rezolucije o Kosovu skupo naplaćena tako što su srbijanske vlasti ruskim (Putinovim) oligarsima omogućile kupovinu u bescjenje Naftne industrije Srbije (NIS) i niza profitabilnih državnih kompanija.

Na sličan način i Milorad Dodik je „platio“ rusku podršku, krčmljenjem rafinerija nafte i motornih ulja u Bosanskom Brodu i Modriči koje su sada u vlasništvu ruskih tajkuna! Međutim, zaštitu Kosova i podršku RS-u u UN Moskva bi sada mogla pokušati naplatiti, umjesto jeftinim preuzimanjem resursa – novim konfliktom na Balkanu u koji bi nastojali gurnuti Vučića.

Jer, to je ono što sada Rusiji treba. U procjenama proteklih mjeseci o tome gdje bi najprije moglo „puknuti“ na Balkanu licitiralo se između sjevera Kosova, Crne Gore i Bosne. Trenutno, eskalacija prijeti u prva dva kronična žarišta. U tom kontekstu, akteri mogućeg konflikta primarno su paravojne i paraobavještajne proruske snage potpomognute srpskim ekstremistima.

U Bosni je nakon predizbornih napetosti stanje sada u fazi relaksacije, bar na sigurnosnom planu. Ali, i ovdje su moguća iznenađenja s obzirom da Moskva kao inicijator ne bi pitala za mišljenje lokalne poslušnike. Faktor sigurnosti u Bosni je prisustvo međunarodnih snaga, pojačan fokus Zapada na ovu zemlju posljednjih mjeseci, a posebno na poznate remetilačke faktore, nosioce separatističkih i destruktivnih ideja.

Dakle, riziko-faktor na Balkanu je Srbija, koja je prema analizi Centra za strateške i međunarodne studije iz Washingtona, označena kao regrutni centar za plaćeničke formacije uključujući i „Grupu Wagner“. Srbija je još 2015. godine pod pritiskom Zapada donijela Zakon o zabrani odlaska na strana ratišta (kao i BiH) i dosad je izrekla 32 presude, uglavnom uslovne i simbolične što ukazuje na toleranciju, a ne ozbiljnu namjeru suzbijanja paravojnog angažmana.

Rusko-srpski humanitarni centar u Nišu već je prije nekoliko godina u zapadnim sigurnosnim krugovima klasificiran kao „ruski obavještajni centar“. Srbija to negira, ali RSHC u međuvremenu nije nikakvom akcijom dokazao svoj humanitarni karakter i njegovo je djelovanje strogo konspirativno. Stoga se i smatra „ruskom bazom“ u Srbiji.

Nadalje, u Srbiji (ali i u RS) su odavno prisutne pomenute proruske militantne grupe, a potvrđeno je i da zloglasna plaćenička Grupa „Wagner“ u svom sastavu ima „srpski odred“ koji predvodi izvjesni Davor Savičić iz Bosne, inače bivši „Arkanovac“ i pripadnik JSO MUP-a Srbije sa iskustvom ratovanja u Bosni i na Kosovu. Njihovo prisustvo evidentirano je posljednjih sedmica na sjeveru Kosova i u Crnoj Gori i to je ozbiljan indikator da se nešto priprema, jer se ova vojska ne šalje nigdje, ako ne postoji i plan djelovanja.

Crna Gora je početkom ove godine uvela sankcije pripadnicima ove paramilitarne grupacije (zabranu ulaska i putovanja, zamrzavanje imovine), čim je isplivalo da učestvuju u agresiji na Ukrajinu. Međutim, niko ne može garantirati da danas ne borave ilegalno i u Podgorici.

Ko su „Wagnerovci“?

Jedinica je formirana početkom 2014. godine, prije prvih sukoba u Ukrajini s očiglednim ciljem razvijanja sposobnosti hibridnog ratovanja. Te godine promijenjen je ruski zakon o odbrani, omogućeno formiranje privatnih (security) snaga te su u „Wagner“ prešli mnogi oficiri ruskih službi i specijalnih jedinica (GRU, Spetznaz, FSB) tražeći bolju zaradu.

Sada je jasno da je Putin preko svojih tajkuna ustvari formirao vojsku za brutalne akcije, a izvan državnog vojnog sistema, kako bi njihovo djelovanje formalno odvojio od državne politike i vojske te izbjegao pravne i političke osuda sa Zapada i unutar Rusije.

Pripadnici „Wagnera“ počinioci su niza brutalnih zločina u Ukrajini, a članice EU optužuju Moskvu da ih koristi i u sukobima u Libiji, Siriji, Sudanu, Mozambiku, Maliju i Centralnoafričkoj Republici. EU je još prošle godine stavila pod sankcije „Grupu Vagner“, osam pojedinaca i tri naftne kompanije u Siriji povezane sa tom grupom – zbog zločina. Indikativno je da je “Wagner” angažiran uglavnom u državama nekad bliskim sa SSSR-om i uvijek predstavlja bitan remetilački i destabilizirajući faktor gdje god se pojavi.

Shodno tome, ukoliko Moskva procijeni da otvaranje novog konflikta na Balkanu može taktički olakšati poziciju ruske vojske u Ukrajini, tako što će opteretiti NATO novim žarištem, onda će se nešto i dogoditi. Naravno, malo je vjerovatno da bi bile upotrijebljene značajnije snage. Vjerovatnija je opcija narušavanja sigurnosti nekim oblicima asimetričnih prijetnji, na primjer atentatom, diverzantskim akcijama, organiziranjem masovnih rušilačkih demonstracija i sl.

Oprez u Bosni

Na mogućnost njihovog djelovanja još u oktobru prošle godine, upozorio je demokratski kongresmen Bill Keating tokom kongresnog saslušanja o američkom angažmanu na Balkanu. Keating je tada za medije izjavio „…da postoji potencijalno vojno ugrožavanje Bosne i Hercegovine te s tim u vezi i angažman zloglasnih stranih privatnih vojski, što stvara potrebu jačanja NATO prisustva u regionu. Ako zaista dođe do prijetnje od grupacija poput ‘Wagnera’, vjerujem da ćemo biti na oprezu i spremni da brzo djelujemo”.

U međuvremenu je intenzivirana vojna saradnja SAD i zemalja pogođenim malignim ruskim uticajem. Amerika je za ove svrhe izdvojila 2,2 milijarde američkih dolara (USD), a od toga je značajan dio stigao i u Bosnu. Vidljive su sve češće vježbovne aktivnosti OS BiH i armija NATO-a, povećana je otpornost medija na dezinformacije iz domena ruskog hibridnog djelovanja, tako da se može reći da je taj „maligni uticaj“ u Bosni primijećen i pod nadzorom.

Edin Subašić (Radiosarajevo.ba, screenshot: Wagner grupa)