„Zaustavite čovjeka na ulici u Sarajevu i pitajte ga što misli o ratu u Ukrajini, a on će vam reći da misli da se gotovo sve što se dogodilo u ratu u BiH događa u Ukrajini.“

Napisao je ovo Faruk Šehić u kolumni za ugledni britanski The Guardian. Šehić je, podsjetimo, bosanskohercegovački pjesnik, pripovjedač i romanopisac te, između ostalog, i kolumnista na portalu Radiosarajevo.ba.

Šehićeva kolumna u Guardianu objavljena je pod naslovom: „Morao sam se boriti za Bosnu. Tako znam da Ukrajinci mogu pobijediti i da će se obnoviti.“

Autor podsjeća čitatelje britanskih dnevnih novina kako smo u aprilu obilježili 30. godišnjicu rata protiv Bosne i Hercegovine.

„Početak aprila 1992. smatramo trenutkom početka nove ere: imamo prije, tokom i poslije katastrofe. Mjesec dana nakon rata u Ukrajini vidio sam Ukrajince koji su počeli koristiti frazu ‘prije rata’. Prošli smo kroz sve što im se događa, ali niko nas o tome ne pita niti želi da pomognemo“, piše Šehić, poentirajući kako rat, neminovno, dovodi do toga da na život i smrt počnete gledati drugim očima.

Zatim, Šehić pripovijeda o tome kako rat mijenja pisce i njihovu percepciju o tome „kako i da li treba pisati“; navodi kako je rat promijenio njegovo pisanje, citira i ukrajinsku pjesnikinju Darynu Gladun o tome kako su događaji u Ukrajini promijenili njeno pisanje.

„Brojnim sarajevskim pjesnicima isto se dogodilo i tokom opsade ovog grada – najduže u povijesti modernog ratovanja. Poznati slovenski pjesnik Tomaž Šalamun svojedobno je rekao da je za vrijeme rata u Bosni potpuno prestao pisati poeziju.

Piše Šehić potom i o početku rata u našoj zemlji. Kako je studirao u Zagrebu, ali se vratio u Bosansku Krupu, shvativši šta će „uskoro početi“.

„Pio sam pivo i slušao muziku na terasi kafića Casablanca u Bosanskoj Krupi kada je došlo do napada. Sjećam se da sam na sebi imao leviske, jaknu i adidas tenisice. Dan je bio lijep, ali nešto poslije 18 sati počeo je topnički napad. Tada sam shvatio što znači izraz ‘u smrtnom užasu’. Militanti Srpske demokratske stranke, potpomognuti snagama bivše Jugoslavenske narodne armije, granatirali su grad s okolnih brda.

Nisam se dobrovoljno prijavio niti sam bio regrut. Bili smo okruženi neprijateljskim snagama i nije bilo izlaza iz tog područja (kasnije nazvanog Bihaćki džep ili Bihaćki okrug) osim ako se nije moglo letjeti. Uzeo sam oružje jer sam istjeran iz svog stana, svoje ulice i svog kvarta. Moja je savjest zahtijevala da se borim“, dalje piše bh. pisac, poručivši kako se 44 mjeseca borio kao vojnik, a kasnije i kao časnik predvodeći jedinicu od 130 ljudi u teškim borbenim operacijama na samom kraju rata.

„Hronološko vrijeme prestaje otkucavati tokom rata. Nosili smo satove na ruci, ali su pokazivali besmisleno vrijeme. Bili smo odsječeni od ostatka naše zemlje i civiliziranog svijeta. Bili smo pet sati vožnje od Beča, barem prije rata. Sada smo živjeli kao da smo na kraju svijeta, pa je vrijeme bilo nebitno. U nama je otkucavalo jedno novo vrijeme – ono koje brojite od trenutka kada se vaš idilični, građanski život sruši i postanete izbjeglica. Nakon prvih trenutaka šoka, brzo smo prigrlili apokaliptični način života.“

Iskustvo rata nije nešto što želite, dodaje Faruk Šehić.

„Nismo ni znali da nas srpski nacionalisti doživljavaju kao Druge, koje treba protjerati iz ‘srpskih zemalja’, pobiti, silovati i zatvoriti u logore“, piše on, poručujući kako je genocid počeo u Prijedoru, u ljeto 1992, gdje su „svi nesrbi morali nositi bijele trake oko ruke i izvjesiti bijele plahte na prozore svojih kuća i stanova“, a završio je sudski dokazanim genocidom u Srebrenici u julu 1995.

„Fraza ‘nikad više’ ponavljala se u prijedorskim koncentracijskim logorima u ljeto 1992, a sada se ponavlja u Ukrajini“, piše on.

„Trenutno se Ukrajinci bore na život ili smrt. Nemate što izgubiti osim vlastitog života kada ste najjači.“

Nažalost, Šehić bilježi kako i agresija na Ukrajinu ima sva obilježja dugog rata iscrpljivanja: „Na dan kada je počeo rat u Ukrajini, napisao sam na Twitteru da će Rusi počiniti ratne zločine, iako se oni još nisu dogodili. Svakome ko je gledao i slušao Vladimira Putina bilo je jasno da će uskoro uslijediti rat i zvjerstva. Ukrajinu je nazvao lažnom državom, a Ukrajince lažnim narodom. Slobodan Milošević i Radovan Karadžić isto su govorili o Bosni i Hercegovini i Bošnjacima – da su lažni i da ne zaslužuju da postoje. Te su riječi kasnije pretvorene u najgore zločine u Europi od Drugog svjetskog rata. Nadam se da zločini ruske vojske neće nadmašiti one počinjene u mojoj zemlji.“

Otkrit ćemo, zaključuje, puni razmjer zvjerstava i zločina ruske invazije na Ukrajinu kada rat završi.

„Najvažnije je da se ruski ratni stroj u Ukrajini slomi i zaustavi. Diktator razumije samo jezik sile, dok mu moć jača politika popuštanja. Ljudi u EU morat će napustiti svoju zonu udobnosti jer to je žrtva koja se od njih traži dok se Ukrajinci bore i umiru da održe mir i prosperitet u EU. Ako Ukrajina bude poražena, nikada više nećemo živjeti u miru koji trenutno vlada.“

Kolumnu Šehić zaključuje na sljedeći način: „Gradovi Ukrajine bit će obnovljeni iz pepela. Cijela zemlja može ponovno ustati. Ono što se ne može vratiti su mrtvi. Te rane nikad ne zacjeljuju, ali s njima se može i mora živjeti. Trauma gubitka vas obilježi i nikada vas ne napušta. Ali, vjerujem u hrabrost i hrabrost ukrajinskih vojnika i građana, kao što sam vjerovao u nas. Vjerujem u pobjedu života nad smrću.“

Kompletnu kolumnu Faruka Šehića možete pročitati OVDJE.

(radiosarajevo.ba, foto: N1)