Iako su deseci hiljada ruskih muškaraca uspjeli pobjeći iz domovine zbog aktuelne mobilizacije koju je naredio predsjednik Vladimir Putin, daleko je veći broj onih koji nemaju tu „privilegiju“ da pobjegnu, već su „topovsko meso“ kako navode aktivisti, a sa time se slaže Lejla Latipova.

Ova ruska novinarka koja radi za nezavisni medij Moscow Times u razgovoru za Al Jazeeru kaže kako trenutnu situaciju u Ruskoj Federaciji najbolje opisuju dvije riječi – haos i panika.

„Svjetska javnost je već vidjela fotografije, snimke naizgled beskonačnih redova ruskih muškaraca koji pokušavaju preći kopnene granice ove države, naročito one sa susjednim državama Gruzijom i Kazahstanom“, kaže Latipova.

„No, iako znamo kako je više od 260.000 muškaraca napustilo Rusiju od objave mobilizacije, i dalje je tu riječ o privilegiranoj manjini. Za većinu ljudi koji žive izvan većih urbanih centara, a naročito za one koji žive u gradićima i selima – brzi bijeg nikada nije bio opcija…“

Dodaje kako je veliki broj stanovnika širom Rusije preplašen jer vjeruje „kako ili nemaju šansi za otpor vlastima ili da imaju jako ograničena sredstva za otpor i izbjegavanje da ih Kremlj pošalje na klanje“, te kako „većina žali zbog toga, ali prihvataju činjenično stanje“.

Nepoznati podaci

Nekoliko stručnjaka, analitičara i historičara sa kojima smo razgovarali u posljednjem periodu navodi kako je u toku kampanja protiv ruskih manjina koja je dio mobilizacije ljudstva koje se šalje u Ukrajinu na front.

Oni ukazuju kako male zajednice ostaju bez velikog broja radno sposobnih muškaraca, bez mladih ljudi koji su tek zasnovali porodice ili to imaju u planu, te kako takvo djelovanje sistematski i dugoročno suzbija razvoj vjerskih, etničkih i drugih manjinskih zajednica.

Latipova kaže kako nema detaljnih podataka i brojeva, kao ni čvrstih dokaza koji bi otvoreno i direktno svjedočili disproporcionalnom djelovanju protiv manjina.

„Ali, možda će trebati godine, pa i decenije dok konačno ne budemo mogli doći do tih informacija. Stoga su nam trenutno svjedočenja očevidaca i mali dijelovi podataka koje imaju lokalni aktivisti glavni izvori podataka“, govori naša sugovornica.

Regrutacija krimskih Tatara

Ona nastavlja kako su do sada Burjatija i Dagestan, regije koje od početka ruske invazije na Ukrajinu imaju najviše žrtava, najteže pogođeni mobilizacijom te kako uz te regije treba uvrstiti i republike Kalmikiju, Sahu (Jakutiju), Baškortostan i Tatarstan.

„Važno je i istači kako je na Krimu, poluotoku koji je Rusija anektirala 2014. godine, najteže pogođen autohtona zajednica krimskih Tatara. Lokalni novinar i aktivista Osman Pašajev navodi kako je 80 posto svih poziva na poluotoku poslano krimskim Tatarima koji čine manje od 20 posto ukupnog stanovništva Krima“, ukazuje Latipova.

„Već smo svjedočili brojnim protestima protiv mobilizacije u Dagestanu i Sahi, premda se oni čine više izuzetkom nego pravilom. Kao što sam ranije navela, većina ljudi, ako su nezadovoljni i nesretni zbog mobilizacije, bira da u tišini tuguje i prihvati takve okolnosti. Naravno, moram kazati kako ima i onih koji podržavaju mobilizaciju i rat u Ukrajini, ali se nadam kako ti ljudi postaju manjina.“

Pitali smo je da prokomentira situaciju na ruskom Kavkazu i u Dagestanu.

„Želim ukazati činjenicu kako je Rusija, a naročito ruska muslimanska zajednica, nevjerovatno bogata različitostima. Ono što znam o protestima u Dagestanu je da se dešavaju unutar etničkih linija i kako ih iniciraju pripadnici kumičke zajednice.“

Tatarstan i Baškortostan

Daleko više je Latipova upoznata sa životom i djelovanjem u centralnim republikama Tatarstan i Baškortostan.

„Tatarstan je dugo vremena poznat kao posljednje uporište ruskog federalizma, ali se iz godine autonomija regije sve više smanjivala. Uoči ruske invazije na Ukrajinu, predsjednik Vladimir Putin oduzeo je tatarstanskom lideru Rustamu Minihanovu titulu ‘predsjednik’ uprkos činjenici da su zastupnici iz regionalnog Parlamenta Tatarstana jednoglasno bili protiv toga. Tako da su Tatari željni barem povratiti autonomiju koju su uvijek imali“, govori naša sagovornica i ukazuje na činjenicu da je više od 60 posto stanovnika Tatarstana 1992. glasalo da budu nezavisna država.

„To je, dakle, bilo prije 30 godina i mnogo se promijenilo, ali vjerujem kako bi zbog posljedica ruske invazije na Ukrajinu, a naročito zbog posljedica haotične mobilizacije koju vodi Kremlj moglo doći do jačanja želje javnosti za većim slobodama, pa i potpunom nezavisnošću.“

Za Baškortostan Latipova govori kako je slična situacija kao u Tatarstanu, „ali sa malo manje želje ka nezavisnošću zbog etničke složenosti ove regije“.

„Živjela sam godinama u Baškortostanu i spoznala sam od lokalnog stanovništva (bez obzira na etničku pripadnost) kako im je dosadilo ‘hraniti Moskvu’. Ove dvije republike imaju velike količine prirodnih resursa i jako razvijene ekonomije, naravno da ljudi vide kako bi mogli bolje živjeti ako bi oni time mogli upravljati i koristiti te resurse za svoje dobro.“

Jezičke genocidne kampanje

Nezavisna novinarka smatra kako je bitno ukazati na činjenicu da su ruske muslimanske zajednice na udaru sistematskih represija Kremlja već mnogo godina.

„Mnogi aktivisti koji pripadaju ovim zajednicama su zatvoreni pod optužnicama za terorizam, jezici zajednica su sistematski na udaru jezičkih genocidnih kampanja Kremlja i svi preostali dijelovi suvereniteta oduzimaju se regijama. Tako je ova ciljana mobilizacija, na mnoge načine, tek posljednji i daleko vidljiviji, za vanjski svijet, korak na uništavanju ovih zajednica i identiteta.“

Za kraj smo je pitali kako gleda na ruske medije i rad onih koji nisu na listi Kremlja:

„Postoje brojni nezavisni mediji u Rusiji, poput žurnala DOXA, TV stanice Dožd, Holod Medije i Meduze. Skoro svi nezavisni novinari su bili prinuđeni napustiti državu zbog strogih zakona o cenzuri u doba rata koje je uvela vlast. Sada većinom nastavljaju svoj rad iz inostranstva.“

(Al Jazeera, foto: Twitter)