Roditeljsko pravo predstavlja posebnu ulogu roditelja da kroz prava i obaveze koje su propisane Porodičnim zakonom zastite ličnost i interese deteta.
Pravno uređenje odnosa deteta i roditelja neophodno je od trenutka rađanja deteta, pa do punoletstva, kada roditeljsko pravo prestaje.
Ko preuzima brigu o deci u slučaju razvoda braka, šta znači zajedničko, a šta samostalno vršenje roditeljskog prava? Porodični zakon Republike Srbije propisuje zajedničko i samostalno vršenje roditeljskog prava.
Zajedničko vršenje roditeljskog prava
Roditeljsko pravo pripada majci i ocu zajedno, koji su dužni da ovo pravo vrše sporazumno i ravnopravno. Dužni su da ga vrše u interesu deteta, na taj način što će se starati o njegovoj ličnosti, o njegovim pravima i obavezama i o njegovoj imovini.
Porodični zakon predviđa da zajedničko vršenje roditeljskog prava podrazumeva da roditelji zajednički i sporazumno vrše roditeljsko pravo kada vode zajednički život. Istu definiciju zakon koristi i kada roditelji ne vode zajednički život, sa tim što dodaje da je potrebno da roditelji zaključe pismeni sporazum o zajedničkom vršenju. Prema tome, u praksi, preduslov za zajedničko vršenje roditeljskog prava jeste da su odnosi između partnera – roditelja dobri, te da će sa uspehom moći da se sporazumevaju oko svih pitanja koja se tiču njihovog zajedničkog deteta.
Pismeni sporazum o zajedničkom vršenju roditeljskog prava zaključuje se pred sudom, u porodičnom sporu, bez obzira da li su roditelji prethodno živeli u bračnoj ili vanbračnoj zajednici.
Naime, ključno je da sud proceni da je pismeni sporazum koji su roditelji zaključili u najboljem interesu deteta.
Takođe, bitan element ovog sporazuma koji zakon predviđa, jeste da sadrži saglasnost roditelja oko zakonskog prebivališta deteta. Roditelj na čijoj adresi je dete prijavljeno suštinski nema nikakvu prednost u odnosu na drugog roditelja, i ova zakonska odredba znači da se roditelji i dalje mogu dogovoriti da dete deo vremena faktički živi sa jednim, a zatim sa drugim roditeljem, ukoliko uzrast deteta to omogućava i ukoliko je to prema mišljenju organa starateljstva u njegovom najboljem interesu.
Najčešći problem koji se javlja u praksi, ako roditelji ne vode zajednički život, je taj što jedan roditelj želi zajedničko vršenje roditeljskog prava, a drugi ne. U tom slučaju zaključenje sporazuma o zajedničkom vršenju roditeljskog prava nije moguće. U slučaju kada izostaje takva saglasnost jednog roditelja, sud neće uzeti u razmatranje mogućnost zajedničkog vršenja roditeljskog prava, jer su njegova svrha dogovor i dobri odnosi roditelja, koji se u ovom slučaju ne ostvaruju. Čak i kada postoji saglasnost roditelja o zajedničkom vršenju roditeljskog prava, sud i organ starateljstva dužni su da provere da li je takav sporazum u najboljem interesu deteta.
Samostalno vršenje roditeljskog prava
Samostalno vršenje roditeljskog prava podrazumeva da samo jedan roditelj vrši roditeljskog pravo. Razlog tome može biti zato što je jedan roditelj preminuo, nije poznat, ili je u pravnoj ili faktičkoj nemogućnosti da vrši roditeljsko pravo ili je lišen roditeljskog prava. Ovaj tekst posvetiće se situaciji kada je samostalno vršenje roditeljskog prava određeno sudskom odlukom, u slučaju kada roditelji ne žive zajedno, odnosno kada su razvedeni.
Ukoliko nema sporazuma roditelja o zajedničkom ili samostalnom vršenju roditeljskog prava, ili je on protivan interesima deteta, sud uz mišljenje organa strateljstva donosi odluku o tome kom roditelju će poveriti dete na samostalno vršenje roditeljskog prava.
Osnovni i najvažniji kriterijum suda prilikom donošenja ove odluke je najbolji interes deteta. Sud prilikom donošenja odluke o samostalnom vršenju roditeljskog prava u obzir mora uzeti sve okolnosti konkretnog slučaja, želje i mogućnosti roditelja, želje dece u skladu sa njihovim uzrastom, porodične prilike, imovinske prilike, itd.
Sud je dužan da zatraži mišljenje organa starateljstva, najčešće psihologa koji će dati stručno mišljenje o tome kakve su ličnosti roditelji i u kojoj meri su spremni da samostalno preuzmu brigu o detetu. Organ starateljstva prilikom donošenja stručnog mišljenja može saslušati i dete.
Prema odredbama Porodičnog zakona, dete sa navršenih 10 godina života može slobodno i neposredno da izrazi svoje mišljenje u sudskom postupku, u kom se odlučuje o njegovim pravima.
U ovakvim slučajevima organ starateljstva u obavezi je da vodi računa o tome da taj razgovor bude u skladu sa zrelošću deteta, te da takav razgovor ne ugrozi njegovu psihu i razvoj.
Prema stanovištu sudske prakse, zajedničku decu roditelja koji se razvode, a koja su prethodno živela zajedno u porodičnoj zajednici, sud prilikom donošenja odluke o samostalnom vršenju roditeljskog prava ne razdvaja. U praksi je čest slučaj da roditelji izraze želju da jedno dete bude povereno jednom, a drugo dete drugom roditelju. Ovo je pogrešan pristup roditelja, te sud i organ starateljstva ovakve odluke donose vrlo retko, jer one najčešće nisu u najboljem interesu deteta s obzirom da bi se u toj situaciji dete pored jednog roditelja odvajalo i od sestre ili brata.
Roditelj kome dete nije povereno na samostalno vršenje roditeljskog prava
Najčešća pitanja roditelja koji ne vrši roditeljsko pravo glase: da li sam manje roditelj ako je dete povereno na samostalno vršenje roditeljskog prava drugom roditelju, koliko učestvujem u njegovom životu i da li učestvujem u donošenju odluka važnim za život deteta?
Roditelj kome dete nije povereno na samostalno vršenje roditeljskog prava svakako ima i prava i obaveze prema detetu. Najpre, osnovna obaveza roditelja kome dete nije povereno na samostalno vršenje roditeljskog prava je da doprinosi izdržavanju deteta, sa druge strane, osnovno pravo tog roditelja je da održava lične odnose sa svojim detetom. Odluku o ovim pravima i obavezama donosi sud, u skladu sa mišljenjem organa starateljstva.
Porodični zakon predviđa da roditelj kome dete nije povereno na samostalno vršenje roditeljskog prava, ipak ima pravo da zajednički i sporazumno sa roditeljem koji vrši roditeljsko pravo odlučuje o svim pitanjima koja bitno utiču na život deteta. Pitanja koja bitno utiču na život deteta u smislu zakona, naročito se smatraju obrazovanje deteta, preduzimanje većih medicinskih zahvata nad detetom, promena prebivališta deteta i raspolaganje imovinom deteta velike vrednosti.
Nadzor nad vršenjem roditeljskog prava
Pored prirodne i moralne obaveze svakog roditelja da roditeljsko pravo vrši najbolje što ume, zakon ipak predviđa i nadzor nad vršenjem roditeljskog prava. Nadzor nad vršenjem roditeljskog prava može biti preventivni i korektivni, a obavlja ga organ starateljstva koji u tom slučaju može doneti odluke kojima će ispravljati roditelje u vršenju roditeljskog prava.
Prema tome, Porodični zakon je u delu kojim se uređuje odnos deteta i roditelja precizan i detaljan, međutim svaki roditelj mora da teži tome da porodica bude sigurna baza za razvoj deteta, bez obzira na to da li roditelji žive zajedno ili to nije slučaj.
Autorka je advokat
STUPS: Eskalacija