Mnogo je rečeno i napisano o poznatom ruskom “plinskom oružju“. Argument je sljedeći: visoka ovisnost o ruskom prirodnom plinu čini da nacije u Istočnoj i Jugoistočnoj Evropi dva puta razmisle prije nego što naprave bilo kakav potez protiv Moskve. Kremlj je u poziciji da kazni one koji se drznu suprotstaviti mu se uvođenjem oštrih klauzula na sporazume o isporuci plina, ili, još gore, obustavljajući ih. Prijatelji, s druge strane, bivaju nagrađeni. Primjer: “nevjerovatni“ sporazum koji je ruski predsjednik Vladimir Putin dao Srbiji, za koji mnogi vjeruju da je predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću osigurao ponovni izbor.
Međutim, mi smo vidjeli nedavno da ovo “plinsko oružje“ u suštini ne postoji. Gazprom je 26. aprila prekinuo dotok plina Bugarskoj i Poljskoj, nakon što su se odbile povinovati jednostranoj promjeni u svom ugovoru o snabdijevanju diktiranom od Putina i platiti svoju mjesečnu količinu plina u rubljama. Nekoliko sedmica kasnije obje ove države dobro funkcionišu. Ruska odluka nije izazvala pometnju ni u jednoj od ove dvije ekonomije. Nije pokrenula domaću političku krizu, a pogotovo nije dovela do velike promjene u poljskoj ili bugarskoj vanjskoj politici. Ukidanje dotoka plina je, zapravo, pojačalo riješenost tih država.
Bugarsko oružje, preko Poljske, stiže u Ukrajinu
Čak je i Bugarska, najblaža od blagih kada je u pitanju Rusija, pokazala hrabrost. Dvadesetosmog aprila, nekoliko sati nakon što je plin prestao teći, premijer Kiril Petkov otputovao je u Kijev, da razgovara s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim o tome šta Sofija može uraditi da pomogne. Iako Bugarska formalno ne šalje vojnu pomoć Ukrajini, javna je tajna da municija i oružje od njenih proizvođača bivaju prebačeni preko trećih strana, u prvom redu Poljske.
Odgovor Bugarske na ukidanje dotoka plina iz Rusije zaslužuje posebnu pažnju. Za razliku od Poljske, koja trenutno uzima manje od polovine svog plina iz Ruske Federacije, ova balkanska država se oslanja na ruski Gazprom za više od 90 posto svog plina. Ali, za razliku od prethodnih ukidanja dotoka u 2006. i 2009. godini, ovoga puta je jasno da je vlada u Sofiji imala plan. Naprimjer, državna plinska kompanija Bulgargaz ugovorila je isporuke tečnog prirodnog plina (LNG), koje sada ulaze u Bugarsku kroz terminal Revithoussa u Grčkoj. Dodatne količine dolaze i iz Rumunije, kroz Transbalkanski cjevovod, koji je, do početka s radom Turskog toka u 2020-21, služio Gazpromu. Činjenica da se prekid dotoka desio u ljeto, po okončanju grijne sezone, također je olakšala bugarskim vlastima.
Glavna stvar, međutim, je da bugarski dugo odlagani interkonektorski cjevovod s Grčkom (ICGB) treba biti uključen 30. juna ili nedugo potom. Kada bude u funkciji, Bugarska će uvoziti milijardu kubnih metara (bcm) plina – što odgovara približno jednoj trećini godišnje potražnje u ovoj državi, iz Azerbejdžana, kada je ICGB poveže s Transjadranskim cjevovodom.
Uloga Transjadranskog i Jonsko-jadranskog cjevovoda
LNG će dolaziti sa terminala u Turskoj, a nakon kraja 2023. godine iz plutajuće jedinice za skladištenje i regasifikaciju (FSRU) pored grčkog lučkog grada Alexandroupolisa, na sjeveroistoku države. Trećeg maja je premijer Petkov prisustvovao početku radova na FSRU, u društvu grčkog premijera Kyriakosa Mitsotakisa i predsjednika Evropskog vijeća Charlesa Michela. Prisutni su bili i Aleksandar Vučić i Dimitar Kovačevski, premijer Sjeverne Makedonije. Rat u Ukrajini dao je vjetar u leđa novim infrastrukturnim projektima koji će diverzificirati isporuke plina na Balkan i prekrojiti rute snabdijevanja.
Pa ipak, kratkoročno gledano, sve se odvija kao i inače. Iako ju je Gazprom izopćio, Bugarska ne zaustavlja dotok iz Rusije za Srbiju i Mađarsku kroz Turski tok. Sofija ostvaruje prihod od ruskih pošiljki koje kroz nju prolaze, ne želi pokvariti odnose s Budimpeštom i Beogradom, a također želi da izgleda da djeluje pošteno u vezi svojih ugovornih obaveza u vezi Moskve u svjetlu predstojećeg slučaja arbitraže. Suprotno popularnom vjerovanju, Jugoistočna Evropa ne ovisi o ruskom plinu. Glavni razlog je taj što lokalne države troše ograničene količine: tri milijarde kubnih metara godišnje za Bugarsku i šest milijardi kubnih metara za Grčku. Rumunija, veliko tržište, koja godišnje troši 12 milijardi kubnih metara, gotovo da i ne uzima ruski plin uopće. Uz prave infrastrukturne poveznice, Gazprom može biti zamijenjen alternativnim dobavljačima.
Iz tog razloga Grčka i Sjeverna Makedonija razmišljaju o interkonektorskom cjevovodu, koji bi se mogao proširiti na Kosovo. Isto važi za Bugarsku i Srbiju. Postoje dugoročni planovi za ispostavu Transjadranskog cjevovoda na Zapadni Balkan: Jonsko-jadranski cjevovod, koji bi mogao služiti Albaniji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. Kratkoročnije gledano, plin može biti zamijenjen strujom, posebno ako cijene budu išle u prilog struji. Zahvaljujući velikoj količini višaka, Bugarska i Rumunija izvoze struju Grčkoj i Turskoj, gdje potražnja premašuje domaću proizvodnju. I, na kraju, ali ništa manje važno, tu je i zelena tranzicija. Ulaganja u obnovljivu energiju i energetsku efikasnost, prioritet za koji je Evropska unija zainteresirana sada više nego ikad, oblikovat će budućnost Jugoistočne Evrope.
Uloga političara i biznismena u Jugoistočnoj Evropi
Stvar je, zapravo u cijeni. Ovih dana je ruski plin zasnovan na dugoročnim ugovorima i indeksiran na naftu jeftiniji od onoga što naplaćuju tržišta trenutnih isporuka koja održavaju ponudu i potražnju. Diverzifikacija koja će potrošače udaljiti od Rusije ima svoju cijenu. Međutim, već sutra bi se situacija mogla promijeniti. Usporavanje globalnog ekonomskom rasta i smanjena potražnja za energijom učinit će i plin jeftinijim. Tada će balkanske zemlje biti u mnogo boljoj poziciji u pregovorima s Gazpromom, ukoliko Rusi požele ojačati svoj tržišni udio.
Glavna kriza ima veze s politikom. Sve dok postoje političari i biznisi u Jugoistočnoj Evropi koji imaju koristi od trenutnog stanja i koji žele staviti diverzifikaciju opskrbe i modernizaciju energetskog sektora u drugi plan, Rusija će imati kartu na koju može igrati. Ova regija može kupiti svu potrebnu podršku i izgraditi ogromne projekte kao što je Turski tok s lakoćom. Zato je trenutna kriza i prilika da se stvari uzdrmaju. Dešavanja u Bugarskoj mogu poslužiti kao primjer ostalima u regiji.
STUPS: Eskalacija