Nakon dva puta po 40 dana od parlamentarnog upokojenja Krivokapićevog letećeg cirkusa apostola, pedest i kusur dana po naimenovanju prizemljenog Dritana Abazovića za mandatara, Crna Gora dobija (valjda) manjinsku vladu. Radost zbog toga čina ne prelazi granice 21-og porodičnog doma, koliko će novi kabinet imati ministara, računajući i prvoga. Zapravo, još i manje je srećnih dobitnika resora, jer znam neke koji u Vladu idu kao u laboratoriju iz koje su upravo iznijeli žrtve prethodnoga opita.

Manjinska vlada porađa gomilu pitanja, uključujući i prednatalno: čemu ovako duga bremenitost kad je na koncu, u odnosu na startne pregovaračke pozicije, u Dritanovom kabinetu tek jedna stranka i koji ministar više? Opstruktivni kapacitet Strahinje Bulajića može biti samo dio odgovora na to, i za budućnost važno, pitanje.

Without mašala

Zašto je, dakle, Dritan Abazović rizikovao ispunjenje još jednog dječačkog sna (nakon selfija na trci Formule 1,u Abu Dabiju), samo da bi ispunio vlastohlepne zahtjeve SNP? Zašto mu je, uopšte, u bolidu koji ima zadatak da punim gasom vozi put Brisela, neophodan suvozač iz „firme Krstić“? Zašto su ostali pregovarači, ponajprije Predsjednik države i DPS, tako strpljivo čekali da se Abazovićevo natezanje okonča nečim što bi zasluživalo kolektivni usklik – Mašala?

I nijesu dočekali! A, ipak su podržali?

Vladimir Joković pokazao se tvrdim i uspješnim pregovaračem, sa vazda spremnim, repetiranim Glavnim odborom stranke za pojasom i, što je bilo, čini se, ključno, Abazovićem kao, de facto, dijelom tima – SNP!? Epilog – Joković je dobio što je htio: trećinu vlade, odabrane resore i statusnu stolicu Alekse Bečića za atipično partijsko lice, Danijelu Đurović. Imaće SNP više ministara nego poslanika i procenata podrške u biračkom tijelu. Vještinu „čišćenja“ kojoj ga je naučio veliki šampion Dragoljub Fatić, savršeno je Joković primijenio u „pregovorima“ sa sparing partnerom Dritanom.

Ima li objašnjenja Abazovićev plan da, nogama i rukama Vlade u kojoj je dosad bio, zgaženu evropsku agendu i odbačene zapadne vrijednosti, rehabilituje u bliskoj saradnji sa ponosnim baštinikom lika i djela Momira Bulatovića i Slobodana Miloševića? I uz potporu „časnog članstva“ SNP, čijoj se ustrajnoj pripadnosti idejama koje su nekoć raskomadale SFRJ, a danas urnišu Ukrajinu, divi i aplaudira na javnoj sceni!?

Ima objašnjenja, ili bi se barem moglo naći, samo ne tamo đe nam mandatar upire prstom – u specijalnoj operaciji pomirenja Crne Gore. Čak je i ovaj ulcinjski fićfirić sposoban da shvati kako pomirenje nije fizika – mehaničko spajanje suprotstavljenih korpusa, nego hemija – proces koji stvara novo i održivo jedinjenje. A SNP nije pokazala namjeru da kroči, a kamoli da skoči u svijet zapadnih vrijednosti. Nego se, čak, njegovom predsjedniku dešava dramatična regresija sa pozicija uljudnog političara, Srbina koji navija za reprezentaciju Crne Gore, u radikala koji negira i vrijeđa Crnogorce po mjeri etike i estetike Jovana i Milutina Mićovića.

Šta, konačno, jeste ili bi moglo biti održivo objašnjenje Abazovićevog tegljenja Jokovićeve nereformisane stranke do Karađorđeve ulice? Odgovor na to pitanje leži u mandatarovom izboru poteza od kada je ušao u svijet visoke politike i, naročito, otkako mu se posrećilo da postane „game changer“. Kratak osvrt širom otvorenih očiju i uma na Dritanov politički dosije, zakonomjerno nudi sljedeće zaključke: da se on pitao sobom i danas bi Krivokapićeva vlada, sve sa DF i Demokratama u njoj, upravljala Crnom Gorom;  Otvoreni Balkan već bi bio naš regionalni okvir; Crna Gora bila bi administrativno preustrojena po šavovima koji se lakše paraju; Birački spisak „prečišćen“ tako da od prozapadne većine ostanu samo dugmići…

Kvaka 21

Pošto su se geopolitičke karte posljednjih mjeseci podijelile bitno drugačije nego prije dvije godine, Abazoviću je ostalo da u svoj kabinet ušlepa najviše moguće resursa za rad na pobrojanim zadacima. Numerolozi bi potvrdu za Abazovićeve motive pronašli i u kuriozitetu da se broj ministarstava u njegovoj vladi poklapa sa brojem iz jedne druge priče o njemu… ali, neka toga sad.

Poklonici zaključivanja na osnovu opipljivijih dokaza, pak, ne zaboravljaju mandatarov javni susret sa patrijarhom Crkve Srbije i, nikad zvanično potvrđeni, tajni let iz Tirane, na Vučićev kanabe, nakon kojih je tabloidni Beograd nastavio da tihuje spram Abazovićeve „izdaje narodne volje“! Da ne idemo tragom onoga što je natuknuo Nikola Samardžić, u petak na Gradskoj, a što se uklapa u šuškanja o Dritanovim misterioznim konekcijama sa raznim parezanovićima  po nekakvim srbinjima!?

Kolosalno je značajno za razumijevanje sprege lidera GP URA i SNP i Jokovićevo ispovijedno kazivanje na sjednici beranskog odbora njegove stranke, da sve što čini – čini u dogovoru sa Vučićem. Istina, predsjednika Srbije tom prilikon nije imen(t)ovao, samo ga je nacrtao. I još je plural upotrijebio, ostavljajući našoj mašti na volju da odgonetamo sa kim je još iskovan rezervni plan, prilagođen novim vanjskopolitičkim okolnostima.

Manjinska vlada posljedica je činjenice da Abazović nije sam na Zemlji i da Istok nije jedina strana svijeta. Uz to, zakon dijalektike opstaje, sve teče i sve se mijenja… (što nam je otkrio jedan ovdašnji medijski tajkun iz koncerna, sada i formalno u srpskim rukama, koji je Dritana i Crkvu Srbije promovisao u lokomotive emancipacije Crne Gore).

Nekoć je, naime, komesar Varhelji mogao migom poslati našega budućega premijera da sa govornice u Briselu zavapi kako Kina pakuje dužničko ropstvo Crnoj Gori. Sada Varheljijeve riječi vjetar nosi. Ni Gabrijel Eskobar nas nije pohodio indikativno dugo, tako da će SNP i URA ostati jedine institucionalne ringle za podgrijavanje Otvorenog Balkana. (Barem dok Jovana Marović ne shvati kako joj na lični imidž utiče ta činjenica). Džudi Rajzing Ranke bili su potrebni bonus mjeseci da shvati u kakvome je zlu bila s ruke „dragom Amfilohiju“. Jedino, izgleda, ambasadorka Ujedinjenoga kraljevstva ostaje impresionirana kozbaškom figurom Joanikija II i (još) ne shvata da bi se Magna carta libertatum zapalila kad bi je okom pogledao uzurpator stolice Sv. Petra Cetinjskoga.

Preko provalije u dva koraka

Elem, Abazovića do daljnjega u igri drže brojevi koji odnos snaga u parlamentu znače. A, kad je već tako, na prozapadnom polu crnogorske političke scene morali su prihvatiti oksimoron rješenje – (pokušati) preskočiti provaliju u dva koraka.

Manjinska vlada prvi je korak. Metafora ima za cilj da istakne njegovu rizičnost, koja je, vjerovatno, bila neizbježna. Ključni rizik dosadašnje građanske opozicije, predvođene DPS-om, sadržan je u činjenici da Abazovićevu vladu ne može smijeniti, kad je jednom izglasa. Teorijski, Dritan, uz pouzdanog partnera Jokovića (sada, možda, i još ponekoga?), može nakon polaganja zakletve okrenuti ćurak, tačnije – nastaviti po starom, da institucionalno razara crnogorsku državu i društvo. Za takvu politiku uvijek može da računa na 37 poslanika dvije liste Crkve Srbije. Tu zamku, međutim, vide i đeca u vrtićima, pa ne treba sumnjati da su joj pokušali doskočiti i oni sa kojima je Abazović zaista pregovarao (sa SNP se dogovarao).

E, u tom grmu bi se moglo pronaći objašnjenje frustrirajućeg mrcvarenja, u koje se pretvorilo Dritanovo mandatarstvo. Na kraju kojega bi se, ipak, moglo reći da je manjinska vlada, iz ugla građanskog dijela crnogorskoga društva, za nijansu manje zlo od alternative – tehničke, koncentracione vlade, koju bi tek trebalo početi sastavljati od svih/većine parlamentarnih partija, a što bi Zdravkovim ekspertima za pretvaranje distopije u stvarnost dalo vremena da dovrše započeto. Da Zdravko, na odlasku može reći – ja sam svoj zadatak izvršio…

Dedritanizacija sektora bezbjednosti

Šta su nijanse koje znače prednost ovoga što će biti, u odnosu na ono što je moglo da bude?

Po mom skromnom sudu, prva i najvažnija je smjena na čelu ANB, pa brzo i efikasno čišćenje bezbjednosnog sektora od kadra koji je tu naseljen tokom Vukšićeve uprave i Dritanovog koordiniranja. Dakako, to nije posao za jednoga čovjeka i, prema dostupnim, ozbiljnim informacijama, desiće se brze promjene na brojnim važnim mjestima „po dubini“ u policiji, ANB, vojnoj službi bezbjednosti… Trenutno, odbrana Mančester junajteda djeluje granitno u odnosu na crnogorski bezbjednosni sektor i tu crveni alarm vrišti i blješti jače nego iđe drugo.

Dritan Abazović je nevoljko morao da skloni prste sa tih poluga odbrane državnih interesa i da se zadovolji instaliranjem svoga, sasvim nekredibilnog i neadekvatnog turizmologa Filipa Adžića za ministra unutrašnjih poslova. Jednom, valjda ne u dalekoj budućnosti, moraće „mali Berija“ da objasni na čemu je zasnivao panegirike što ih je posvećivao Dejanu Vukšiću. Možda su ga pohvale Vesni Bratić javno više blamirale, ali bi se držanje leđa čovjeku koji je, po mnogo čemu sudeći, ANB otvorio kao knjigu za BIA, moglo ispostaviti kudikamo opasnije po Abazovićevu budućnost?

Masovno prisustvo promotera interesa Srbije (ne srpskih) u Vladi donekle je amortizovano kvalifikovanom većinom za odlučivanje o spornim pitanjima: regionalne integracije, odnosi sa vjerskim zajednicama, popis… Iako SNP i dalje odbija da potvrdi taj bitan momenat (Dragan Ivanović govori o prostoj većini), formulacije u Sporazumu pokazuju da se Jokovićeva stranka pomirila sa tim rješenjima. Uz malu dozu opreza moglo bi se prognozirati da je Otvoreni Balkan zamrznuta tema; da će biti regulisan odnos države sa Crkvom Srbije ali i sa CPC (hvala i Anteni M koja je to pitanje aktivirala i insistirala na njemu) i, što je najvažnije, u skladu sa Ustavom i zakonima Crne Gore; da se može donijeti Prijedlog zakona o popisu, ali da od popisa do daljnjega nema ništa…

Dosta vremena, zacijelo, odnijelo je i dijeljenje kolača po dubini. Ceh će platiti klijentelisti Demokrata i DF. Biće zanimljivo vidjeti ostvaruju li se šaputanja o navodnom Abazovićevom dilu sa Frontom da dio njihovih ljudi ostavi tamo đe ih je partija zaposlila, a da DF, zauzvrat, ne pravi preveliku „frku“ zbog izbora manjinske vlade? Bude li tako, i političkim analfabetama biće jasno o čemu su u Beogradu pričali Dritan, svetosavski i srpski poglavar (Ostavku Strahinje Bulajića mnogi tumače kao izraz Vučićevog povjerenja u Abazovićevu vladu!).

Trideset je godina partijsko zapošljavanje bilo jedna od glavnih zamjerki tadašnje opozicije na račun DPS, SD, SDP, BS… A onda su DF, Demokrate, URA… dobili priliku da tu paraksu promijene  i, umjesto toga – podivljalo pozapošljavali sve što hoda sa njihovom članskom kartom. Sada će biti ozbiljan izazov da se javni sektor očisti od onih koji su tamo nastanjeni da bi ga urnisali, a da se kola ne slome na onima koji svoj posao znaju i koji su ga radili pošteno u prethodnih godinu i po.

Manje-više manje zlo

Vlada koja bi trebalo da bude izabrana u četvrtak, produžetak je tradicije manjega zla u odnosu na alternativu, ali, za razliku od nekih ranijih, i u odnosu na prethodnu. Krajnje je nezahvalno prognozirati njene domete i zbog toga što je njen premijer – njen najveći rizik. Sa SNP svako zna na čemu je, dok je teško prognozirati koji će vjetrovi usmjeravati Abazovićev politički pravac. U prethodnih 20-ak mjeseci, od kad je postao štih, samo je cementirao sliku o sebi kao nepouzdanoj osobi, nedorasloj izazovima, površnoj, bahatoj i neprihvatljivo neprincipijelnoj.

Takvim je manirom, na žalost, obojio i ostatak GP URA, koja ispraznošću retorike i populizmom koji vrijeđa inteligenciju građana sve više liči na Demokrate. Nevjerovatno je da niko od te „građanske“ družine nije osjetio potrebu da išta poruči Vladimiru Jokoviću povodom njegovih riječi o kobajagi prvom pomenu crnogorske nacije i zaklinjanju na vjernost izvornom programu stranke, ili braći Mićović, popu i piscu, koji se utrkuju u lansiranju sramotnih, anticivilizacijskih i anticrnogorskih poruka!

Dritan je neđe skoro kazao kako će, parafraziram, u Vladu samo oni kojima građani vjeruju. Po tom kriteriju on sam se ne bi mogao zaposliti ni kao liftboy, jer ga jedna strana smatra „izdajnikom volje naroda“, a druga „slugom srpskog sveta“, glavnim odgovornim što su eksponenti Beograda i Moskve dobili priliku da razore crnogorsku državu i društvo.

Ipak, u novoj će vladi biti barem nekoliko ministara koji ulivaju povjerenje: znanjem, iskustvom i, nadasve, lojalnošću Crnoj Gori i univerzalnim vrijednostima. I zbog te činjenice manjinska vlada jeste manje zlo od apostolske kataklizme Zdravka Krivokapića. Jedini je siguran fiks prognoza da našu državu čeka desetak paklenih mjeseci, suočavanje sa praznom a preopterećenom državnom kasom, unutrašnjim tenzijama, rasturenim institucijama i, povrh svega, globalnim haosom u režiji Rusije. 

Sa takvim bi se problemima teško izborila i Vlada sastavljena od najboljih ljudi koje imamo. Ako Dritanova manjinska uspije da Crnu Goru dovede živu i mirnu do vanrednih izbora, svoj je posao obavila, a premijer bi mogao računati na blagodeti crnogorskoga kratkoga pamćenja. E, da ponovim, nakon tih izbora jedino rješenje je dream team.

(Antena M, foto: Gradski portal)