Je li tu sve? – pitao je potpredsjednik HSP-a i načelnik Glavnog stožera HOS-a Anto Đapić otvarajući aktovku za stolom jednog kafića u Bogovićevoj ulici. „Ne ovdjem!“ na kvrgavom hrvatskom podviknuo je Amerikanac preko puta stola, pa poklopio rukom torbu i osvrnuo se oko sebe. „Puno čovjeka ovdje. Tko znaš tko za koga tu sve radila“, ponovio je tip tiše. „I ne brineš, sve je tu, po dogovorom. Četiri sto petdeset tisuće.“ „Vrlo dobro. Zadovoljstvo je poslovati s vama“, kimnuo je glavom Đapić, pa uzeo torbu, ustao od stola i salutirao visoko podignutom desnicom. „Bog i Hrvati! Za dom spremni!“

„Fak!“ opsovao je Amerikanac sebi u bradu, pa iz unutarnjeg džepa sakoa izvadio podeblji novčanik i izbrojao dvadeset krupnih novčanica. „Evo, još deset tisuće.“

Epizoda sa zagrebačke špice rekonstruirana je iz službene bilješke američke CIA-e br. 08845/B-91, te zapisnika sastanka Vrhovnog državnog vijeća od 17. listopada 1991., i samo je jedna od bezbroj sličnih kakve su se po Hrvatskoj događale u jesen i zimu ratne 1991. godine. Više od trideset godina mi o tome pojma nismo imali, sve dok odvjetnik Anto Nobilo nekidan nije javno predložio da se poklič „Za dom spremni“ sankcionira s deset hiljada eura, na što je na Facebooku reagirao Darko Bekić, nekadašnji savjetnik hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana.

„Neki vođe HOS-a i HSP-a od CIA-e su dobivali 10.000 eura za svaki takav poklič, da bi State Department mogao Tuđmana optuživati za obnovu ustaške države! To tvrdim kao sudionik sastanaka Vrhovnog državnog vijeća 1991.!“ napisao je gospodin Bekić, i tako nakon tri decenije razotkrio najbolje čuvanu tajnu suvremene hrvatske povijesti: ustaški ekstremisti u Hrvatskoj zapravo su projekt američkog State Departmenta i sveprisutne CIA-e!

„Čekaj, šta je ovo?“ pitao je tako komandant HOS-a Anto Đapić, uzimajući od Amerikanca nepoznate, tek štampane novčanice. „Deset tisuće eura, po dogovorom“, odgovorio je tajnik američkog konzulata u Zagrebu. „Euri?!“ blenuo je Anto. „Koji su sad kurac euri?“ „Tako pišeš u ugovorom“, mirno je odgovorio Amerikanac, „‘10.000 eura za svaki takav poklič’.“ „Pa šta ću s tim, kako se zovu, eurima?“ pobunio se Đapić. „Ne brini, samo sačuvaj, to će vrijediti dvostrukom više od dojčmarka“, umirio ga je Amerikanac. „Eur ti dođeš kao dionicu od Microsoft.“ „Mikrosoft?!“ i dalje je blenuo Anto. „Zaboravi“, odmahnuo je Amerikanac, „samo podijeliš novcem kamaradu i vidimo se sljedećem mjesecu.“ „Okej“, pomirio se Anto Đapić, pa stavio novac u džep, uzeo torbu, odmaknuo se od stola i salutirao visoko podignutom desnicom. „Bog i Hrvati! Za dom spremni!“

„Fak!“ opsovao je Amerikanac glasno, pa zavukao ruku u unutarnji džep sakoa.

O koječemu, kako vidite, mi pojma nismo imali: ne samo da su State Department i CIA izmislili ustaše, nego su izmislili i euro. I to 1991. godine! Hrvatski pravaši i HOS-ovci imali su euro gotovo deset godina prije Europske unije. I to bogami ne euro, nego deset tisuća eura. Svaki put kad su dreknuli „za dom spremni“.

Trideset godina, eto, mislili smo da su američka vlada i CIA slavnih devedesetih Judinim eurima financirale Feral Tribune, Arkzin, nevladin sektor, takozvane organizacije za zaštitu ljudskih prava i još takozvanije nezavisne intelektualce, razna srpska udruženja, sindikate, pacifiste, ateiste, anarholiberale, alternativce, punkere, feministice, lezbe, pedere i konceptualne umjetnike, a sad ispalo da su financirale – ustaše.

God damn! Za deset somova od CIA-e mi u Feralu morali smo se živi oteliti, pred fotoaparatima skidati goli, valjati po krevetu, montirati na fotografijama glave Tuđmana i Miloševića, pa tim fotomontažama navlačiti bijes cijele države i njene naoružane straže, a Anto Đapić samo bi napravio krug po zagrebačkoj špici, prišao onom stolu u Bogovićevoj i iznenada salutirao visoko podignutom desnicom: „Bog i Hrvati! Za dom spremni!“

„Daj, Anto, nemoj menom zajebavaš više!“ glasno bi onda opsovao tajnik američkog konzulata, pa iz otančalog novčanika izbrojao posljednjih dvadeset novčanica.

I šta? Dođemo poslijepodne Predrag, Viktor i ja po dogovoru u konzulat – tada još nije bila ambasada SAD-a, nego Generalni konzulat, i bio je u Hebrangovoj, radila je na porti dobra stara Lindsey, Bože, što li je s Lindsey? – pa se popenjemo gore na kat po novac, a tajnik James samo kaže: „Nemala više.“ „Kako nemala?“ pitamo onda mi, „šta nemala, fakin madafakers!?“ Viktor porazbija cijelu kancelariju, Lindsey plače, a James samo kaže: „Nemala, sve otišlo na obnovom domova.“ Trideset godina, shvaćate, mi debili mislili smo da je State Department naše pare trošio na obnovu razrušenih domova po Slavoniji, a oni cijelo to vrijeme obnavljali „za dom spremni“ i ustaški pokret!

Konačno tako znamo zašto je Anto Đapić onako mahnito devedeset prve maltretirao Zagrepčane. Kako njemu i ženi zatreba novi automobil, Antiša dobaulja do američkog konzulata u Hebrangovoj i zaurla: „Za dom spremni!“

„Tiše, Entoni, konzul spavalo!“ pojavio bi se uskoro na prozoru James i dobacio mu omotnicu.

„Razumijem“, zavjerenički bi onda namignuo naš Antiša prema gore, pa se odmaknuo i salutirao visoko podignutom desnicom. „Bog i Hrvati! Za dom spremni!“

„Fak!“ čulo bi se odozgo.

I lako što sada znamo odakle zapravo vječnom pravaškom luzeru Anti Đapiću stan na Jarunu od stotinu pet kvadrata i garaža od četrdesetak kvadrata, i stan od šezdeset kvadrata u Osijeku, i kuća od stotinu osamdeset kvadrata u Kaštel Gomilici, i vikendicu od sto kvadrata na Viru, i kuća za odmor od sto kvadrata s voćnjakom i vinogradom od četiri tisuće kvadrata u baranjskom Dražu. Ako su, naime, „neki vođe HOS-a i HSP-a“ za svaki poklič „za dom spremni!“ od CIA-e dobivali deset somova, „da bi State Department mogao Tuđmana optuživati za obnovu ustaške države“ – ako je dakle cilj bio „Tuđmana optužiti za obnovu ustaške države“ – koliko je onda američkih para poubijao sam Franjo Tuđman?

Koliko je tek – to neka nam kaže gospodin Darko Bekić – CIA plaćala za svaki poklič o NDH kao „izrazu povijesnih težnji hrvatskog naroda“?

Pitanje je, razumije se, retoričko. Kao što je nakon svega retoričko i pitanje odakle Tuđmanovima dvjesto hiljada maraka na onom tajnom računu u Zagrebačkoj banci. Od Franjinih knjiga?! Mi u Feralu živi se polomili „optužiti Tuđmana za obnovu ustaške države“, ispisali o tome biblioteku sabranih nedjela i u svih petnaest godina od CIA-e dobili sto somova, a Franjo samo izađe na Prvi opći sabor HDZ-a, pa za govornicom u Lisinskom visoko salutirajući kažiprstom kaže kako je „NDH bila izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za vlastitom državom“, i već sutradan na kavi u Bogovićevoj preuzme torbu od tajnika američkog konzulata.

„Sto somova?“ pogleda onda Franjo Jamesa, a ovaj kratko odgovori: „Kako smo se dogovorila.“ „Znači“, podigne na kraju Tuđman glas osvrćući se oko punog kafića u Bogovićevoj, „svaki put kad javno kažem da je ‘NDH izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda’?“

„Naravnom“, veselo će James, pa se lupi po čelu. „Fak!“

Zato, eto, jedva čekam historijski usud CIA-e i State Departmenta, kakav su doživjeli svaki put kad su financirali kojekakve bjelosvjetske ustaše, poput afganistanskih talibana osamdesetih, kojima su, danas to znamo, plaćali deset hiljada eura za svaki poklič „Allahu ekber!“ Pa znamo kako je završilo.

Kad tako Anto Đapić, Ante Prkačin, Josip Pečarić, Velimir Bujanec i ostali mrki ustaše konačno uspostave NDH kao izraz povijesnih težnji Hrvata, kad HOS objavi rat Americi i počne otimati avionev – kad se sisački biskup Vlado Košić zaleti u mahnattanske nebodere, a Anto Đapić bez padobrana iskoči iznad Washingtona i sravni Pentagon sa zemljom – sjetit će se u State Departmentu nas, kumit će i moliti CIA da im kažemo gdje se točno na Sirobuji krije Marko Skejo, a mi ćemo u kafiću u Bogovićevoj uzeti obje teške torbe, ustati od stola i salutirati visoko podignutom desnicom: „Bog i Hrvati! Za dom spremni!“

„Fak!“ procijedit će otpravnik poslova američkog veleposlanstva, a mi ćemo mu se unijeti u lice: „Računajte da to dom časti!“

Fakin madafakers.

(Portal Novosti)