Gdin Husein Ceno Tuzović preko Savjeta za davanje prijedloga naziva ulica, naselja, trgova Podgorice predložio je da se jedna ulica u Podgorici nazove Ulica Šuke Čirgić, što je Savjet usvojio i uputio nadležnoj komisiji MPNKS na saglasnost.
„Komisija je zaključila da pomenuta ličnost ne ispunjava uslove propisane Zakonom o spomen obilježjima, tj. nije u skladu s čl. 5 Zakona o spomen obilježjima kojim je precizirano da se istaknutom ličnošću smatra lice: 1 – koje je posebno zaslužno za državni, društveni, ekonomski, naučni ili kulturni razvoj Crne Gore ili određenog područja, odnosno mjesta u Crnoj Gori; 2 – čije djelo ima međunarodni istorijski, naučni, kulturni, humanistički ili sportski značaj; 3 – koje je bilo organizator ili istaknuti učesnik oslobodilačkog rata, ustanka ili pokreta; 4 – koje se posebno istaklo u borbi protiv fašizma.“
Moja baba Šuka (Bećova) Čirgić, rođ. Lekić, zajedno sa svojih šestoro braće (po jednome od njih, koji je poginuo u okršaju s Nijemcima na Mateševu, nazvana je osnovna škola u Tuzima), mužem i đeverom bila je istaknuti učesnik NOR-a od početka do kraja rata. Nema starijega stanovnika Podgorice, Tuza i Malesije kojemu nije poznata ona kao ilegalka, koja nije šteđela ni staru majku i kćer od 7-8 godina da prenosi partizansku poštu i municiju onđe đe ona sama nije mogla stizati. O ličnoj hrabrosti Šuke Čirgić, poput primjera u kojemu je goloruka razoružala njemačkoga vojnika, dosta je svjedočanstava onih koji još uvijek pamte II svjetski rat ili koji pamte priče o njemu, i ja ih ovđe neću navoditi.
Zbog učešća u Narodnooslobodilačkoj borbi bila je zajedno s mužem i petoro đece, od kojih je najmlađe imalo samo tri mjeseca, internirana 1944. u fašistički logor u Skadru koji je vodio poznati kolaboracionist Hasan Jusufi. Za zasluge u ratu odlikovana je od Tita Ordenom zasluga za narod sa srebrnom zvijezdom. Svi navedeni podaci nemaju za cilj da istaknem zasluge svoje babe (1911–1965), još manje da bih lobirao da se jedna ulica u Podgorici po njoj nazove, već da bih istakao očitu laž koju plasira Komisija ministarstva kojim rukovodi deklarisana četnikuša Vesna Bratić.
Moja baba je, zajedno sa svojim mužem, đeverom i braćom, provela četiri godine rata trudeći se – poput hiljada drugih mučenika – da Crnu Goru oslobodi od fašističkih i nacističkih okupatora i domaćih izdajnika, u prvome redu četnika, koji su služili porobljivanju Crne Gore i njenome konačnom nestanku.
Osobito su njezina braća ostala upamćena u nemilosrdnoj borbi protiv domaćih izdajnika i kvislinga. Da je danas više takvih kakva je bila ona i njezina braća, ne bi nam se moglo desiti da više od godinu dana Crnom Gorom vladaju domaći izdajnici i baštinici fašističkoga pokreta. Ne bi nam se moglo desiti da o patriotizmu i žrtvama mučenika za oslobođenje svoje porobljene zemlje danas odlučuju komisije koje formiraju deklarisani četnici, izdajnici i tuđe sluge. Vesna Bratić ne zna ništa o mojoj babi. Ona ne zna ništa o onome o čemu joj njena baba nije pričala. No jedno je sigurno – Vesnina baba nije se s mojom srela.
Možda je u Vesninu zavičaju popularno da niču spomenici kolaboracionistima i osuđenim ratnim zločincima, ali na to što je Vesnu zapalo da, inspirisana zavičajnim običajima i „vrijednostima“, odlučuje ko zaslužuje ulicu i spomenik u Crnoj Gori, antifašistička Crna Gora ćutati neće!
STUPS: Eskalacija